Dodo (lat. Raphus cucullatus) je izumrla vrsta ptica trkačica koja je bila endem otoka Mauricijusa. Ovaj rođak golubova hranio se voćem i gnijezdio na tlu. Osnovna hrana ptice dodo bili su plodovi drveta čiji je latinski naziv Sideroxylon grandiflorum, a koje se po njemu naziva „dodoovo drvo“. Ova neobična ptica izumrla je sredinom ili krajem 17. stoljeća i danas se koristi kao arhetip za izumrle životinjske vrste, prvenstveno zbog činjenice da je njegov nestanak prouzrokovan dolaskom čovjeka na Mauricijus 1598. Također, ostavio je utjecaja na kulturu i na jezik, a zauzima značajno mjesto u povijesti Mauricijusa.
Pod sadašnjim nazivom, dodoa je prvi put spomenuo Thomas Herbert koji je 1629. posjetio Mauricijus. Etimologija riječi „dodo“ nije točno utvrđena, ali se pretpostavlja da je naziv ove vrste nastao kao pejorativ. Dovodi se u vezu s nizozemskim riječima dodoor (hrv. ljenjivac), walghvogel (hrv. gadna kokoš), zbog ružnog okusa njegovog mesa, kao i dodaars (hrv. debela zadnjica), kako glasi nizozemski naziv za malog gnjurca. Prema nekim izvorima, riječ dodo nastala je od portugalske riječi doudo (danas doido), što znači „budala“ ili „lud“[a]. Također postoji mogućnost da je naziv ove ptice onomatopeja njenog zova, koji je približno zvučao kao „do-do“.

Dodo je živio u šumama, iako je na mnogim slikama koje su prvi doseljenici naslikali prikazan na plaži, pored mora. Procjenjuje se da je životni vijek dodoa bio oko 40 godina. Pretpostavlja se da je za vrijeme sezone parenja dodo bio veoma borben u štićenju svoga teritorija i područja u kojima se hranio, pogotovo zato što je bio velik i zato što mu je bilo potrebno dosta hrane. Kao ritual pred parenje, dodo je mahao svojim malim krilima. Dodo je bio monogaman — ostajao je s jednim partnerom do kraja života. Gnijezda su pravili na zemlji, od trave, duboko u šumi, a ženka je polagala samo jedno jaje, koje je bilo dugačko oko 8, a široko oko 6 cm. Vrijeme ležanja na jajima je bilo 49 dana, a čuvala ga je ženka. Mužjak i ženka zajedno su odgajali ptića dok on ne bi porastao i napustio ih. Kako je dodo bio velika ptica, ptićima je trebalo oko 9 mjeseci da se u potpunosti razviju. Jedan mornar je pijukanje mladih dodoa uporedio s pijukanjem guskinih mladih. Kako na Mauricijusu nije bilo grabljivaca koji bi smanjivali njegovu populaciju, dodou je zbog ograničenosti prostora i hrane odgovarao ovako spor ciklus razmnožavanja.

Hranio se plodovima i sjemenkama raznih biljaka, od kojih je najpoznatija vrsta drveta čiji je latinski naziv Sideroxylon grandiflorum, a koje se po njemu naziva dodoovo drvo. Ranije se smatralo da sjeme ovog drveta može proklijati samo ako prethodno prođe kroz dodoov probavni sustav, zbog čega je vladalo mišljenje da će i samo dodoovo drvo izumrijeti. Međutim, istraživanjima je dokazano da sjeme ovog drveta klija i ako prođe kroz probavilo drugih ptica. Također, izjave nekih mornara sadrže podatke o tome kako je dodo lovio ribu u udubljenjima s vodom, kao i da je s lakoćom gutao gvozd i kamenje. Pretpostavlja se da je kamenje gutao kako bi olakšao rad probavila. Kako su svi vulkanski otoci, kojima pripada i Mauricijus, siromašni vapnencom, smatra se da je dodo, kako bi zadovoljio svoju potrebu za mineralima, jeo ljušture školjki. Pretpostavlja se da je imao spor metabolizam.

Mauricijus su oko 1500. otkrili Portugalci i nazvali ga Otokom labudova (port. Islo do Cerne), što znači da su vjerojatno vidjeli dodoe na njegovoj obali i pomislili da su u pitanju labudovi. Ljudi su naselili ovaj otok 1598., kada je 5 brodova iz jedne nizozemske ekspedicije koju je predvodio Jacob Cornelisz van Neck uslijed loših vremenskih uvjeta slučajno dospjelo do Otoka labudova, kako je otok bio obilježen na starim portugalskim pomorskim kartama. Članovi ekspedicije ubrzo su otkrili veliku, čudnu i poslušnu pticu trkačicu koja je bila lak plijen, usprkos svom kukastom kljunu. Kako se nikada ranije nije susretao sa grabežljivcima, dodo se nije plašio ljudi koji su ga lovili, iako njegovo meso nije bilo baš ukusno. Događalo se da za jednu gozbu bude ubijeno i do 25 dodoa, iako nije bilo dovoljno ljudi koji bi pojeli toliko meso. Ipak, prema tekstu njemačkog mornara Johana Verkena iz 1613., dodo se svega petnaestak godina od dolaska ljudi na Mauricijus prilagodio i počeo koristiti svoj kljun kao sredstvo obrane.

Zajedno s ljudima, stigle su i domaće životinje poput mačaka, pasa, koza i svinja, ali i divlje poput štakora i majmuna. Kako su se nalazila na zemlji, dodoova su gnijezda bila lako dostupna svinjama, majmunima i štakorima, koji su jeli njegova jaja i ptiće. Kako je dodo polagao samo po jedno jaje, to je imalo ogroman utjecaj na njegovo izumiranje. Također, štakori su jeli dosta hrane, što je predstavljalo veliki problem mladima dodoa za vrijeme njihovog odrastanja, ali i odraslim dodoima, pogotovo u vrijeme sušne sezone, kada je hrane bilo malo.


Dodoov kostur