Tasmanski vrag

Tasmanski vrag (Sarcophilus harrisii) je mesojed tobolčar koji sada u divljini živi samo na Tasmaniji.

Tasmanski vrag je jedini živući pripadnik roda Sarcophilus. Velik kao maleni pas, ali zdepaste i snažne građe, tasmanski vrag je sada najveći mesojedi tobolčar nakon izumiranja psoglavog vučka 1936.. Karakterizira ga crno krzno, smrad koji ispušta kada je pod stresom, izrazito glasan i uznemiravajući vrisak, kao i krvožednost kada se hrani. Može loviti plijen i jesti strvine i, iako je obično solitaran, jelo nekada dijeli sa drugim tasmanskim vragovima.

Tasmanski vrag je iskorjenjen sa australskog kopna tijekom zadnjih 3000 godina, dobro prije naseljavanja bijelaca 1788.. Budući da su na njih gledali kao na prijetnju stoci na Tasmaniji, tasmanski vragovi su lovljeni do 1941., kada su postali zvanično zaštićeni.

Od kasnih 1990-ih, tumor lica je dosta smanjio populaciju tasmanskih vragova i sada predstavlja prijetnju opstanku vrste, koja je u svibnju 2009. deklarirana ugroženom. Sada Vlada Tasmanije sprovodi programe za smanjenje utjecaja bolesti.
Tasmanski vrag je najveći živući mesojedi tobolčar u Australiji. Zdepaste je građe, sa velikom glavom i repom koji čini polovinu dužine tijela. Neobično za tobolčara, prednji udovi su nešto duži od zadnjih. Mogu trčati brzinom do 13 km na sat na kratke razdaljine. Krzno je obično crno, a nepravilne bijele šare na prsima i trtici su česte. Mužjaci su obično veći od ženki, sa prosječnom dužinom od 652 mm od glave do početka repa. Rep je dug 258 mm. Prosječna težina je 8 kg. Prosječna dužina tijela i glave kod ženke je 570 mm, sa repom od 244 mm i prosječnom težinom od 6 kg.Prosječna dužina života tasmanskog vraga u divljini je 6 godina, ali u zatočeništvu duže žive.

Tasmanski vrag nakuplja masti u svom repu, pa nezdravi vragovi obično imaju tanke repove. Koristi mirisne žlijezde pri bazi repa da označi tlo iza sebe mirisom. Kada ga se uznemirava, vrag ispusti odvratan smrad, skoro isto tako smrdljiv kao kod tvora.




Vrag ima duge brkove na licu i grude na glavi. Pomažu mu da nađe plijen u mraku, a pokazuju i koliko je drugi vrag blizu dok se hrane. Sluh je dominantno čulo, a također ima i odlično čulo mirisa. Kako tasmanski vragovi love noću, izgleda da vide crno-bijelo. Tako mogu lako vidjeti pokrete, ali imaju teškoća kada gledaju predmete koji se ne pomjeraju.