Američki glumac Marlon Brando rođen je 3. travnja 1924. kao treće dijete u obitelji Brando (prvo muško) u Omahi (Nebraska) od oca Marlona Branda starijeg i majke Dorothy Pennebaker Brando.. Suprotnost roditelja (otac - uspješan trgovac, majka - kućanica, ali zaljubljenica u kazalište) mogla je, ali nije, ostaviti posljedice. Kada se Marlon konačno opredijelio za glumu, otac mu je vodio financije i brižno ulagao zarađeni novac. Jedna kćerka također će se posvetiti glumi, a druga slikarstvu. Majka je očito imala veći utjecaj na djecu od muške glave obitelji. Dugo je vremena majka bila ključna osoba u Marlonovu životu. Uz nju je bio vezan, njoj se obraćao za savjete, u njoj je tražio potporu i odobravanje. Navodno je majka imala sklonosti ka alkoholu te je Marlon još kao dječak morao odlaziti u barove i dovoditi je kući. Marlonova majka je preminula 1954., a 1956. i otac. Školovanje mu nije bilo jača strana, ali će mladenački neposluh i otpor u zrelijoj dobi nadoknađivati predanim čitanjem stotina knjiga. U srednjoj je školi neprekidno bio disciplinski kažnjavan, a s vojničke akademije Shattuck (Faribault, Minnesota) izbacit će ga prije stjecanja diplome zbog loših ocjena i neposluha. To je Brando ovako prokomentirao: "Smetala mi je disciplina. Morao sam iskazivati poštovanje prema onima koje nisam poštovao. Mrzio sam i zvono. Volim život u kojem vrijeme ne znači ništa." Neko vrijeme radio je na opkopima, ali je 1943. odlučio otputovati u New York za sestrom koja je studirala slikarstvo. Konačno je mislio da zna što želi pa se upisao u najpoznatiju onodobnu glumačku školu. Polaznici škole pohađali su satove psihologije, grafologije i sociologije. Morali su upoznati život - znati što se događa u ludnicama, zatvorima, sirotinjskim četvrtima, morali su naučiti život prenijeti na kazališne daske. Biografi tvrde da je Marlonovo druženje s učiteljicom Stellom Adler imalo i dalekosežnije posljedice na njegov osobni život - 20 godina starija, ona će u njemu na neko vrijeme probuditi sklonost ka starijim ženama.
Brando je ubrzo počeo glumiti na Broadwayu, a svojim životnim navikama već zarana počeo je izazivati raznolike komentare. Znao je satima svirati bubnjeve, danima lutati ulicama, jednom bi bio jako susretljiv, drugi put izrazito drzak. Na audicijama se glupirao, a nekom je filmskom moćniku rukućujući se utisnuo u dlan sirovo jaje. Iako je u životu bio nepredvidljiv i hirovit, u poslu je uvijek bio vrhunski profesionalac. Na zidu njegove sobe krupnim je slovima pisalo: "Ako ne znaš živjeti, onda ni ne živiš." Kada pedestih godina Elia Kazan počinje raditi s Brandom ta će suradnja odrediti Marlonovo sudbinu. Zajedno će stvarati u kazalištu i tri puta na filmu (Tramvaj zvan čežnja, 1951., Viva Zapata!, 1952., Na dokovima New Yorka, 1954.). Kazališna predstava Tramvaj zvan čežnja od Marlona je stvorila zvijezdu. Družina je dobila Pulitzerovu nagradu, nagradu Društva dramskih kritičara i brojna priznanja. Kada se Hollywood odlučio na ekranizaciju, u začetku nisu mislili na Branda, ali sudbina je htjela drukčije. Ipak, to nije njegova prva filmska uloga. Fred Zimmerman angažirao ga je za film Muškarci (1950.). Brando je glumio lik Kena Wilozeka, paraliziranog veterana.
Kako bi se mogao uživjeti u lik Kena Wilozeka dane je provodio u bolnici s ranjenicima, gdje prati i oponaša njihove kretnje te 'lovi' skrivene detalje traumatiziranog života obogaljenih boraca. Gledao je kako se muče paralizirani i do posljednjeg detalja oponašao njihove pokrete. Trud nije bio uzaludan - već su ga prve kritike ocjenile kao transfuziju krvi filmskom glumljenju. Uspjeh i gotovo prekonoćna slava nakon premijere filma Tramvaj zvan čežnja ostavili su ga gotovo ravnodušnim. Uzimajući novac od holivudske industrije Brando nikad nije prestao prekazivati prezir prema njenim magnatima i stilu života koji su poticali. Žene su za njim trčale i jagmile se koja će ga prije zgrabiti, ali on je bio teško ulovljiv plijen. Uglavom je za sobom ostavljao ucviljene razočaranke.
Brando se jako rano poželio osamostaliti od holivudskih producenata. Uz očevu je pomoć osnovao Pennebaker Pictures. Dodouše Paramount je morao podmetnuti leđa jer mala tvrtka nije uspjevala samostalno realizirati planirane projekte. Nakon što je Stanley Kubrick odustao od režije Jednookog Jacka (kako je u nas preveden naslov filma One-eyed Jacks) jer se nikako nije mogao usuglasiti s Brandom, producentom i glavnim glumcem. Kako film ne bi propao Marlon se prihvatio režije. Njegova odluka o načinu snimanja glasila je:"Improvizirat ćemo!" Nakon šest mjeseci improvizacija i trošenja 42 tisuće USD dnevno djelo je završeno. Ukupni trošak iznosio je 6 milijuna USD, film je trajao više od 5 sati. Brando je bjesnio kada su mu pokušavali objasniti da takva trakavica ne može u kino dvorane. Premijera filma (skraćenog na 2 sata i 20 minuta) održana je 30. ožujka 1961. Nakon premijere Brandu više nikad nije palo na pamet baviti se režijom.
Romantičarska sklonost bizarnom i egzotičnom najjasnije se odrazila u njegovu ljubavnom i obiteljskom životu. Još u prvim kazališnim programima Brando je smišljao fantastične životopise - tvrdio je da je rođen u Calcuti, Bangkoku, Mindanau i Bombayu. Tvrdio je i da je njegov djed po očevoj liniji bio Francuz, međutim utvrđeno je da Bradno vuče korijene od njemačkog useljenika Johana Wilhelma Brandaua koji je u Sjedinjene Države došao u 18. stoljeću. Brando je volio putovati svijetom i susretati ljude dalekih kultura. Sklonost drukčijem osobito je pokazivao odabirom životnih suputnica. Pobrojimo li imena nekih žena s kojima je bio blizak ili ih je odveo pred oltar, sve postaje jasnije: prva značajnija zvala se Movita Castenada, nju je naslijedila Josanne Marianna Berenger, pa Anna Kashfi, onda je opet na sceni Movita. No, uskoro je zamjenjuje Rita Moreno, a onda se pojavila Tarita Teripaia. Movita je Meksiksikanka koja je glumila Tahićanku, Josanne je bila Francuskinja - pastorka ribara, Anna Kashfi Indijka (doduše lažna), Rita Portorikanka, a Tarita Tahićanka. Danas su sve tek bivše ili nedrage. Najduže je izdržala Tarita. Anna Kashfi predala je zahtjev za razvod braka prije proslave prve godišnjice braka. S tri je žene dobio šestoro djece i još se jedno (do danas nepriznato) pojavilo na svijetu. Rebecca, Sion Tehotu, Tarita Cheyenne, Christian, Miko, Maya i Ninna trebali su donijeti sreću i neprekidno žuđeno smirenje, ali ih je nemiran i nesređen život roditelja vrlo nesretno obilježio. Premda je Brando oduvijek iznimno volio djecu i samo se u njihovu društvu osjećao dobro, vlastitom potomstvu nije uspio priskrbiti osjećaj sigurnosti i zaštićenosti. Najveća se tragedija dogodila kad je Christian, rođen u braku s Annom Kashfi, i oko čijeg su se skrbništva 20 godina vodili sudski sporovi, ubio zaručnika svoje trudne polusestre Cheyenne. Cheyenne je potom izvršila samoubojstvo.
Brando je od djetinstva pokazivao izražen osjećaj za pravdu. Angažirao se za poštivanje ljudskih prava i zaštitu obespravljenih. Sudjelovao je u brojnim prosvjedima, protestnim marševima i potpisivanja peticija. Branio je Martina Luthera Kinga, uključio se u borbu za ravnopravnost crnaca na Jugu, bio je član Saveza za borbu za građanske slobode i branitelj Crnih Pantera. Nije propustio sudjelovati u slavnom maršu na Washington. A sve to jer sanja ljepši i pravedniji svijet. Ipak najviše je pozornosti izazvala njegova borba za prava Indijanaca. Vrhunac je dosegnuo odbijanjem Oscara za ulogu don Vita Corleonea u Kumu. Tada je na dodjelu poslao Indijanca koji je pročitao prosvjed protiv zatiranja indijanske rase. No, kipić Oscara na koncu je ipak uzeo. Svoju zgađenost društvom u kojem je rođen i potrebu za odmakom Brando je najzornije pokazao kupnjom otoka Teti'aro u blizini Tahitija. O glumi u jesen svog života nije se izražavao nimalo lijepo. Tako je Emiru Kusturici jednom prilikom rekao: "Gluma je kurac. Gluma je obično sranje. Znaš li ti da sam ja, recimo, u 'Posljednjem tangu u Parizu' glumio čitajući s idiota. Nisam znao ni riječi teksta, niti o čemu se radi u tom filmu. Svi su se u kinu poslije potresli gledajući kako kleknem pored mrtve žene i izgledam kao najtužniji čovjek na svijetu. To je gluma za lakovjerne. Zato me neuporedivo više zanima teorija kvantne mehanike, fizika ili neki prirodni zakoni."
Preminuo je 1. srpnja 2004. godine, daleko od očiju javnosti, od upale pluća. Svog prijatelja glumca Jacka Nicholsona zadužio je da mu održi posmrtni govor te da se pobrine da njegovo tijelo bude kremirano i posuto duž otočića Teti'aroa.