Raznolikost je začin života. Ova se izjava osobito odnosi na Maleziju, južnoazijsku zemlju i čijoj je gastronomskoj ponudi teško konkurirati, ako po ničemu drugome onda upravo po raznolikosti. Multietnički sastav stanovništva pretežno Malajaca, Kineza i Indijaca već osigurava kulinarsku raznovrsnost, no kako svijet sve više postaje globalno selo, hrana iz svih kutaka kugle zemaljske svakodnevno nalazi svoj put na malezijsku gastronomsku scenu pružajući jedinstveno iskustvo.
Karakteristične namirnice i jela
Jednom kada se nađete u Maleziji možete zaboraviti na krumpir – riža i rezanci su ovdje zakon. Riža se priprema na bezbroj načina no najčešće se nudi na pari, pržena s ostalim sastojcima ili u obliku kaše. Rezanci, originalno preuzeti iz kineske kuhinje pripremaju se od pšenice i jaja, riže ili zlatnog graha, a kuhani ili prženi nalaze svoje mjesto u zapanjujuće velikom broju jela.
Riba i morski plodovi su sveprisutni i čine važan dio kako ulične prehrane tako i ponude boljih restorana. Malajci preferiraju prženu cijelu ribu napunjenu začinima ili pak nasjeckanu na komadiće i posluženu u aromatičnom umaku od tamarinda. Posebna atrakcija lokalnih tržnica je nepregledan izbor sušene ribe, a pozornost privlače, što mirisom, a što izgledom, i moski krastavci.
Isprepletenost raznih kultura i religija razlog je zašto se u ovoj muslimanskoj zemlji ipak jedu sve vrste mesa. Dok primjerice Malezijski muslimani izbjegavaju svinjetinu, Kinezi je obilato jedu. Piletina je sveprisutna i vrlo povoljna, a najpopularnija je u kombinaciji s rižom i umakom od čilija i đumbira. Popularna je i govedina, iako ne kod hinduističke i budističke populacije. Cijenjeno je i meso guske i patke.
Malezijsko je jelo nemoguće zamisliti bez mnoštva začina koji se smatraju dušom njezine kuhinje. Sam tron zauzima chilli koji usitnjen i pomiješan s ostalim začinima daje dubinu popularnom curryju. Osim chillija, u izobilju se koristi i korijandar, kurkuma, kumin, anis, kardamom, muškatni oraščić, papar, đumbir, limunska trava, cimet i drugi. Koliko su začini popularni u ovoj zemlji svjedoči i činjenica da se na svakom koraku prodaje na desetke vrsta i to u rinfuzi.
Zbog povoljne klime povrće i voće je dostupno tijekom cijele godine po vrlo pristupačnim cijenama. Mnoštvo nama manje poznatih vrsta preplavljuje trgovine i tržnice i mami pažnju šarenim bojama i neobičnim, gotovo odbojnim oblicima. No, iako su u pravilu potrebne insktrukcije kako konzumirati pojedino voće jednom kada se savlada tehnika teško se odvojiti od ukusnih plodova primjerice manga, mangosteena, duraina, rambutana ili jackfruita. Međutim, unatoč obilju i sveprisutnosti povrća i voća, u Maleziji nisu uobičajna vegetarijanska, a još manje veganska jela.
Popularnost čaja je nevjerojatna, a često se uživa i u svježe iscijeđenim voćnim sokovima. Iako je Malezija muslimanska zemlja, alkohol je dostupan, ali po vrlo visokim cijenama. Nemuslimansko stanovništvo, osobito ono na Borneu, poznato je po proizvodnji i uživanju u rižinom vinu (tuak).
Top 5 must try lokalnih jela
Bilo da se nađete na poluotočnom dijelu ili na otočnom, borneoskom dijelu Malezije neka jela se naprosto moraju isprobati. Izdvajamo 5 naj-jela, bez kojih gastronomki doživljaj Malezije nije potpun.
Ais kacang je u stvari šarena hrpa leda sa sirupom, crvenim grahom, želeom, slatkim kukuruzom i mlijekom, a idealno je u borbi protiv vrućine.
Hainanese chicken rice uključuje poširanu piletinu, rižu, bistru juhu te sambal (relish) od chillija i đumbira.
Laksa je popularna začinjena juha od rezanaca, a često se servira s tostiranom rižom.
Nasi Lemak je najpoznatije jelo u Maleziji, a sastoji se od riže kuhane u kokosovom mlijeku, prženih inćuna, tvrdo kuhanog jaja, hrskavih kikirikija i chilli paste.
Roti canai je tradicionalan doručak kojeg sačinjavaju palačinke umočene u curry s lećom ili češće piletinom.
Magija kulinarske fuzije
Svakodnevni utjecaj gastronomskih kultura iz svih dijelova svijeta učinio je stanovnike Malezije pravim umjetnicima kada je u pitanju intrigantna i neobična fuzija inače standardno nespojivih sastojaka i jela. Tako je kombinacijom meksičke i malajske kulture nastao Cha, cha, cha – enchilade punjenje mesom raka u chiliju. Talijansko – australsko - francuski ujecaj rezultirao je raviolima u sipinom crnilu u kombinaciji s mesom jastoga u kompotu od rajčica i lista korijandra. S druge strane, indokineska kultura inspirirala je fuziju kambođanskog chillija s piletinom u umaku od bosiljka. Obzirom da je jedenje omiljena aktivnost svih stanovnika Malezije, pa se tako nerijetko dobiva dojam da je to i jedino što rade, u budućnosti se može očekivati još mnoštvo neobičnih i ukusnih kombinacija.





LinkBack URL
About LinkBacks


obiljem regionalnih kulinarskih posebnosti.
Neka španska jela postala su, zahvaljujući razvoju turizma u Španiji, internacionalna. Svetsku slavu su stekle: Paelja, Fabada, Tortilja, ali uslovno rečeno špansko nacionalno jelo, nešto sto se uz varijacije sprema u celoj španiji je jelo koje je analogno "bosanskom loncu". Zavisno od kraja u kojem se sprema zove se kasido, olja, pote, pučero ili eskudelja. Jedna špansla izreka kaže da "za Španca olja (lonac) dolazi neposredno posle dragog boga."
Stara Kastilja je obuhvatala vekiki središnji deo Iberijskog poluostrva i vekovima bila sinonim za hrišćansku španiju. Danas se pod pojmom kastilja podrazumeva nešto uži središnji region, takoreći centralni deo Španije. U folklornom i kulturnom smislu to je veoma kompaktna celina. Pre svih drugih jela za kastiljane je karakteristično jagnjeće i praseće pečenje. Čuvena je jagnjetina iz Segovije koja se nadeva slaninom a prilikom pečenja preliva samo slanom vodom. A u svom obožavanj prasetine kastiljanski sladokusci su žešći i od naših, jer specijalitet su sasvim mali prasići ne stariji od 20 dana, i ne veći od 3-4 kg koji se peku tako da omekšaju u toj meri da ih kuvar deli u porcije samim tanjirom, režući ih ivicom tanjira. Ovo je inače spektakl i sastavni deo tradicije. Najbolja svinjetina u Španiji i jeste iz ovih krajeva, iz Estramadure, uz Leone, Salamanku, Burgos, Segoviju i La Manču, jedna od pokrajina stare Kastilje, odakle potiču poznate kobasice ćorisos, koje su obavezni sastojak mnogih jela širom Španije. U ovim krajevima su još popularna i jela od iznutrica. Čuveni madridski specijalitet je kaljos - škembići, spremljeni u sosu od paradajza, crnog luka, majčine dušice i lorbera. Čuvena je i supa od belog luka "De aho kasteljana" za koju se smatra da ju je Aleksandar Dima doneo u Francusku sa jednog putovanja po Španiji, oduševljen njome, pa je ova supa veoma cenjena i u delovima Francuske. Katalonija je regija za koju stručnjaci smatraju da ima najrafiniraniju kuhinju. Ovo je oblast u kojoj se sudaraju mediteranska i pirinejska Španija. U kataloniji i njenoj prestonici Barseloni, španska tradicija je obogaćena Francuskim i italijanskim uticajem. Iz tih razloga Katalonska varijanta "lonca" je nakomplikovanija i najskoženija, a iz ove oblasti potiču i najbolji sosovi poznati širom Španije. Sosovi su ključni sastojak katalonske kuhinje. Zasnovana najvećim delom na pirinču, živini i ribi, ona tek kroz sosove dobija pravi sjaj. Sofrito je apsolutno najpoznatiji sos Katalonije, ali tu su i samfana (napola skuvana mešavina
patlidžana, paradajza i paprika), pikada (sos od belog luka, peršuna i pečenih badema), ali-oli (klasična mediteranska mešavina maslinovog ulja i belog luka koja se muti dok ne postane kremasta) ili romesko, nazvan tako po vrsti paprika iz Taragona, jedne od katalonskih provincija, od kojih se pravi.
Tajna paelje, kao i drugih jela sa pirinčem iz Valensije je u teksturi pirinča posle kuvanja. Zrna su istovremeno rastresita, suva i sočna. Lepota spremanja paelje je upravo u tome sto za nju i nije potreban recepr, već razuzdanost vaše mašte i bogatstvo vašeg ukusa. U paelji slobodno mogu da se kombinuju svinjetina i dagnje, jagnjetina i jegulje, pasulj i škampi, praktično sve zamislive vrste mesa, povrća i ribe. Samo bez jedne stvari, po mišljenju Španaca, nema dobre paelje, a to je šafran. 
Što se tiče severozapadne Španije nemoguće je precizno odrediti specifičnosti i tipično jelo koje bi predstavilo celu regiju. U svakom slučaju u ovoj oblasti kuhinja obiluje najkvalitetnijom ribom i plodovima mora, losos je simbol Asurijasa, pastrmka Navare, a cela oblast je poznata po divljači posto su njeni pašnjaci zeleni tokom cele godine. Iz ovih krajeva potiče veliki beli pasulj alubijas, koji je ključni sastojak fabade.
Asturijus je Španiji poklonio fabadu, Ebro joj je dao jedan od najpoznatijih sosova ćilindrones, Baskija joj je dala čitav niz rafiniranih specijaliteta te ljubav prema hrani i kuhinji. Španci kažu da nema tog Baska koji sebe ne smatra ekspertom i za šporetom i za stolom, ali im priznaju i neke genijalno jednostavne kulinarske mastorije, kakva je, recimo, bakalo al pil-pil. ZANIMLJIVA ISTORIJA
Osam vekova su Arapi držali veće ili manje delove španije (iz Granade su proterani 1492. godine), a osvojivši Španiju, Arapi su u jenom velikom naletu, svojom visoko razvijenom kulturom, osvojili naravno i špansku kuhinju. Doneli su joj brojne vrste mesa, aromatične začine iz Indije i Persije, pirinač i agrume, južno voće. Vekovima su Španci sve agrume zvali persijskim jabukama. Stvorili su u Španiji velike povrtnjake i voćnjake i do savršenstva doveli pripremanje voća i povrća. Pisto manćego je jedno od jela koje je nastalo pod uticajem mavarske kuhinje.
Bookmarks