Kuhinje svijeta

Postoje mjesta koja su popularna dvije, tri godine, nakon čega se zatvaraju, mijenjaju kuhinju, chefa ili sele na druge lokacije.



U New Yorku ima oko 17 300 restorana. Ili drugim riječima, toliko da biste svakog dana tijekom više od 48 godina mogli večerati u drugome?!

Trebalo bi imati puno dana, tjedana i mjeseci da probate sve što vam New York nudi na tanjuru.

U New Yorku možete jesti sve što vam padne na pamet. Za bilo koje novce. U bilo koje doba dana i noći. Postoje kosher i gluten free restorani, mozzarella barovi, tibetanski, grčki, koreanski, havajski, marokanski, meksički, birmanijski, eritrejski i svake druge nacije na Zemlji.

Rađaju se gastro mode i trendovi. Postoje mjesta koja su popularna dvije, tri godine, nakon čega se zatvaraju, mijenjaju kuhinju, chefa ili sele na druge lokacije. Uglavnom je to rezultat odnosa s javnošću, koji je jednako važan, ako ne i važniji, od talentiranosti i maštovitosti glavnog chefa. Na primjer, već nekoliko godina su u modi Budakan i Budabar, veliki restorani sa stotinama stolova u orijentalnom stilu i tzv. "fusion" jelovnikom koji miješa japansku i lationoameričku kuhinju.

Ali, sada zamislimo da ste u New Yorku sedam dana, da ste gladni i da imate dovoljno novaca na kreditnoj kartici. Ako nemate prijatelje i rodbinu koji ovdje žive, mogu vam savjetovati što i gdje da jedete?

<i>Steakhouse</i> Peter LugerSteakhouse Peter LugerPrvo, tradicionalni, netko bi rekao i demode, steakhouseovi. Restorani zatamljenih stakala, u kojima i danju treba paliti svjetla, s drvenim, starinskim namještajem, izbušenim od moljaca, sa smradom naftalina, cigara ili jednostavno - vremena i prašine. U njima se jede, kako sâm naziv kaže, uglavnom govedina, a za predjelo se biraju kamenice, rakovi i jastozi. Gosti su većinom muškarci u svjetloplavim košuljama i tamnim odjelima, s kravatom i tregerima. Bankari, brokeri, advokati, menadžeri, uglavnom trbušasti macho svijet, koji može bez problema pojesti steak koji ponekad teži gotovo pola kilograma. U New Yorku su najpoznatiji "Smith and Wolenski" i "Sparks". Na pločniku, ispred ovog posljednjeg je 1985. ubijen mafijaški bos obitelji Gambino, Paul Castellano, po narudžbi kolege mafijaša, Johna Gottija. Podatak koji samo potvrđuje uvriježeno mišljenje da se ne radi o mjestima za "nježne dušice". Pa ipak, po mnogima najbolji steakhouse u gradu nalazi se u Brooklynu. "Peter Luger", otvoren 1887, postao je pravim brandom, koji se osim odličnih staekova, serviranih na grubim drvenim stolovima, danas bavi prodajom svog steak umaka, noževa, drvenih daski i naravno - sirovog mesa.

Za promjenu, drugi biste dan mogli na sushi u jedan od brojnih japanskih restorana. Iako, "Japance" prati glas da su skupi, danas ih ima za svačiji džep. Sushi se može kupiti i u bilo kojem samoposluživanju. Naravno, majstori sushija, u najboljim japanskim restoranima motat će ih pred vama, a dok čekate, ponuditi vas miso juhom, tempurom (super laganim prženim povrćem i škampima) ili tjesteninom, udonom i sobom. U Downtownu (južnom dijelu Manhattana) postoji odličan, mali i jeftini japanski restoran "Sobaya" koji nudi iskuljučivo njihovu tjesteninu, u juhama, salati ili prženu. Japanski su restorani uređeni jednostavno i sofisticirano, s puno drveta. U restoranu "Megu", nalazi se u mali bazen s velikim, gotovo dvometarskim, kipom Bude od leda, koji se tijekom večeri topi. Svaki se puta iznova pitam, u kakvom se kalupu zaleđuje i tko ga donosi i stavlja u bazen?

Jackson HoleJackson HoleTreći dan - hamburger! Kako otići iz New Yorka, a ne probati ga?! Ostavimo razne McDonalds'e i Burger Kinge i ovisno o džepu odlučimo se za ručno spravljene pljeskavice u okruglom pecivu. Na nekoliko mjesta u gradu nalazi se tzv. diner, američki restoran s jednostavnom kuhinjom, "Jackson's Hole" ili Jackonsova Rupa (ime mjesta u Wyomingu). Hamburgeri su stvarno veliki i vrlo ukusni. Za malo profinjeniju (i skuplju) verziju najpopularnijeg američkog jela svakako bi trebalo posjetiti restoran "Moderne" chefa Daniela Bouluda. Tu vam serviraju hamburger u čijem se središtu nalazi iznenađenje u obliku foie grasa, dok su svi umaci, senf, ketchup i majoneza "domaće" proizvodnje, a prženi krumpirići rezani rukom i stvarno posebno hrskavi i fini.

Četvrti dan - riskirajte! Krenite na izlet u Kinesku četvrt gdje je sve prepuno malih i jeftinih kineskih restorana. Izaberite jedan od onih pravih, koji nema jelovnike na engleskom, već samo kineskom, a zaposlenici također ne govore ništa osim svog materinjeg jezika. Izaberite bilo što ili se nekako pokušajte sporazumjeti s konobarom. Ne gledajte na higijenu, već na lica Kineza koji oko vas jedu. Zamislite da ste negdje u Kini. A, kad pred vas stave večeru, pokušavajte pogoditi što ste naručili. Mogu vam se dogoditi tri juhe, dvije salate, nepoznati komadi mesa. Nema veze, štapiće u ruke i hrabro!

Talijanski su restorani u New Yorku stvarno posebni i ima ih na svakom uglu. Talijanski doseljenici s početka prošlog stoljeća donijeli su sa sobom svoju kuharsku tradiciju. Međutim, u to doba još nije bilo moguće nabaviti originalne talijanske namirnice - tjesteninu, umak od rajčica i slično. Služeći se onima što su imali, nastala je američko-talijanska kuhinja, vrlo različita od originalne talijanske kuhinje, koju tek danas njeguju mnogi mladi chefovi, i ne samo Talijani, koji su godinama učili zanat u Italiji. Američko-talijanska kuhinja uključuje češnjaka ko' u priči, kao i vrhnja i maslaca. To su restorani za obitelji s djecom. Peti se dan počastite sa spaghetti with meatballs (špageti s umakom od rajčica i mesnim okruglicama), cacciatora chicken (piletina s paprikama), marsala veal (teletina s umakom od slatkog vina Marsala), za kraj možete birati između Panna cotte i Tiramisua, koji tek svojom kremastom strukturom podsjećaju na original. Izaberite "Rao's" u Bronxu, pravi italoamerican restaurant.

Šesti dan izaberite jedan od brojnih meksičkih restorana. Na primjer, "Rosa Mexicano". Osim guacamole koji će znojni i veseli konobar pripremiti pred vama i baš po vašem ukusu, s više ili manje chilija, mjesto je poznato i po svojim ružičastim margeritama, koje se umjesto limete, prave od šipka ili nara. Restoran je šaren, uvijek prepun, bučan od muzike, glasova i smijeha.

Nedjeljni <i>brunch</i>Nedjeljni brunchNedjelju ostavite za brunch. Pokušajte u jednom od malih restorana u brooklynškoj četvrti Williamsburg koja doživljava procvat s novim, neobičnim restoranima, mladim chefovima. Jaja, slanina, sok od naranče - obavezni su

Naravno, trebalo bi imati još puno dana, tjedana i mjeseci da probate sve što vam New York nudi na tanjuru. Od nekoliko francuskih restorana, jedinih s tri michelinove zvjezdice, ali bezobrazno skupih, do malih grčkih restorana u Astoriji, Queens, s najboljim rajčicama koje sam ikad jela u Americi, do odličnih tajlandskih i indijskih restorana, kao i onih s tzv. modernom američkom kuhinjom ili fusion kuhinjom, koja hrabro miješa sushi s avokadom, burritose s mozzarellom. Osim toga, u New Yorku svi jedu na ulici. Hot dogovi, kave, banane, kebabi, šetati će pored vas u svako doba dana.

Još uvijek se može čuti i pročitati da je engleska kuhinja loša i nemaštovita. Zar je baš tako?



Svi koji su došli ili živjeli na tom otoku nešto su ostavili kao kulinarsko naslijeđe. Kelti, Pikti, Rimljani, Vikinzi, Angli, Sasi pa zatim Indijci, Pakistanci, Poljaci...

Ako po nečemu, Engleska je kuhinja poznata i čak slavna, po pudingu.

A sami Englezi ostali su poznati po Jorkširskom pudingu i "friganoj" ribi s krumpirom. Poprilično nepravedno. Valjda je to normalno za naciju koja je svoj jezik podijelila s pola svijeta.

Gotovo svi narodi imaju u svijetu svoje restorane. Nedavno sam jeo piroge u ukrajinskom restoranu u Beču. I Balkan grill opće je poznata stvar, a rijetko ili nikako nećemo naići na engleske restorane. Čudno, ali istinito.

Indijski povjesničari hrane kažu da su na indijsku kuhinju utjecali svi osvajači koji su dolazili i prolazili, dugo ili kratko se zadržali. Svatko je ponešto ostavio u indijskoj kulinarskoj povijesti. Osim posljednjih osvajača - Britanaca. Čak su i Portugalci ostavili velik trag donijevši ljutinu paprika i čilija iz Novih Svjetova. Ali, Englezi - ništa. Čak se dogodilo i obrnuto. Neka su indijska jela postala sastavni dio engleske kuhinje kao Chicken Tikka Masala.

Za englesku kuhinju uvijek se pisalo i govorilo da je nekako dosadna i konzervativna što je, možda, i točno. I Englezi priznaju da je tradicija u kuhinji vrlo jaka i da se očuvala sve do dvadesetog stoljeća. No, utjecaji su stalno stizali. Različiti "curryji" dio su engleske tradicionalne kuhinje već više od stoljeća! A sad se sjetite kad ste vi kod kuće djeci skuhali nešto, naprimjer, "indijsko"?

S engleskom su se kuhinjom zbijale šale i pričali vicevi, a zapravo je problem u definiciji. I poznati gastro pisci kao što je nenadmašna Jane Grigson postavljali su pitanje tko su to Englezi i engleska kuhinja. Jesu li to etnički Englezi? Oni koji su se rodili u Engleskoj ili svi oni koji žive u Engleskoj? Podjednako je teško definirati i englesku kuhinju.

No, ipak, Engleska je zemlja s nevjerojatno bogatom baštinom kuharica. Možda je baš u Engleskoj najviše sačuvanih kuharica iz srednjeg vijeka pa sve do danas. Da biste imali pravi lijepi travnjak, trebate se brinuti i kositi ga svakih par dana, kažu Englezi. Da, i tako tristo godina!

Ako je po nečemu engleska kuhinja poznata, čak i slavna, onda je to puding. Čak i u prvoj polovici 18. stoljeća kuharice su obilovale pudinzima. Više stotina različitih autora kažu kako je vrhunac po broju recepata dosegnut 1923. godine. Pudding Book May Byron reklamirala se kao kuharica u kojoj je 1 700 recepata za puding, "plain and rich, baked and boiled". A posebno mi je draga i stara uzrečica da se od svinje ne jedu samo oči i skvičanje.

Nekad gastronomski vic, a danas zemlja vrhunskih kuhara i još prestižnijih restorana. Samo letimičan pogled na BBC pokazuje kolika je danas engleska "opsjednutost" hranom i kuhanjem. Televizijski su kuhari poznatiji od pop zvijezda, a kuharice se prodaju u milijunskim nakladama. I naša je kuharska scena na neki način dobila poticaj od Jamie Olivera i izvorno engleskih emisija kao što su bile "Kruške i jabuke". Heston Blumenthal i njegov restoran "The Fat Duck" šire granice kulinarstva. Molekularna gastronomija Hervea Thisa iz Francuske plodno je tlo za eksperimentiranje našla u Engleskoj. Itd, itd...

Naziv "košer" označava namirnice koje slijede židovska pravila prehrane te koje su dobile blagoslov rabina.



Rimski geto jedan je od najstarijih na svijetu, nastao samo 40 godina nakon prvoga u Veneciji te je stoljećima predstavljao prisilni dom rimskih Židova. Godine 1555. godine papa Pavao IV izdaje ukaz o izolaciji židovske populacije, što ostaje na snazi do 1848., kada su definitivno srušene njegove zidine. Ali, nažalost, ne i predrasude, kako bilježe tragični događaji iz Drugog svjetskog rata, kada su tisuće rimskih Židova odvedene u koncentracione logore.

Neizostavna su pržena jela, od hrskavog cvijeta artičoke na židovski do cvjetova tikvice i bakalara, koja se spremaju u dubokoj masnoći, danas maslinovom ulju, a nekad guščjoj masti.

"Kavez za Židove" mnogo bolje od riječi geto daje naslutiti neljudske uvjete u kojima su živjeli njegovi stanovnici stiješnjeni na nešto manje od tri hektara uskih uličica oko Marcelovog kazališta (Teatro di Marcello) i Oktavijinog portika (Portico d'Ottavia). Opasani visokim zidinama s petora vrata, koja su se otvarala u zoru i zatvarala u sumrak, Židovi su mogli izlaziti samo uz specijalne dozvole i nikako noću, dok su na odjeći nosili znak pripadanja. Isti građani koji su u srednjem vijeku bili poštovani zbog svojih sposobnosti na polju financija i medicine bili su prisiljeni prekinuti svaku aktivnost, osim prnjara, lihvara i sakupljača metalnih predmeta.

ghetto di Roma 005 (Oktavijin portik) (Medium).jpgUpravo uz Oktavijin hodnik stoljećima se nalazila najveća ribarnica u gradu, a nasuprot njoj crkva Sant'Angelo in Pescheria, Svetog Anđela u Ribarnici, po kojoj je i dobila ime. I dan danas se na pročelju crkve nalazi mramorni kamen širok 1,13 metara s latinskim natpisom, kao podsjetnik građanima na porez koji su bili prisiljeni davati gradskim vlastima. "Usque ad primas pinnas inclusive", u prijevodu "sve do prve peraje", tj. ono što se smatralo najboljim dijelom ribe, točnije glavu i tijelo do prve peraje. Ostaci su ostajali na mramornim pločama uz crkvu, dakle repovi, kosti i iznutrice, koje je kupovalo i sakupljalo vrlo siromašno židovsko stanovništvo. Jedino što su domaćice mogle smisliti sa sličnim sastojcima bila je riblja juha, danas poznatija kao Riblja juha alla romana (Brodo di pesce alla romana), prava poslastica za Rimljane i brojne turiste.
Kuhinja alla romana

ghetto di Roma 006 (Medium).jpgI uopće židovska kuhinja danas predstavlja najbolji i u svijetu najpoznatiji dio rimske gastronomije, a većina njenih recepata nosi oznaku "alla romana". Neizostavna su pržena jela, od hrskavog cvijeta artičoke na židovski (Carciofo alla giudia) do cvjetova tikvice i bakalara, koja se spremaju u dubokoj masnoći, danas maslinovom ulju, a nekad guščjoj masti. Koriste se i drugi manje cijenjeni sastojci, poput iznutrica, jeftinije ribe i povrća, naročito cikorije i salate. Dan danas se u getu, jer ime je ostalo kao oznaka mjesta, mogu naći neke od najboljih pekara i slastičarnica te mali obiteljski dućani prehrambenih proizvoda, koji u vrijeme ručka nude jednostavne tople obroke. S nogu ili s klupice.

ghetto di Roma 003 (Medium).jpgJoš uvijek veliki broj rimskih Židova slijedi prehranu određenu u Tori (Torah). Naziv košer (kosher) označava namirnice koje slijede židovska pravila prehrane te koje su dobile blagoslov rabina. Zabranjeni su školjkaši i ribe bez peraja i liski, kao i životinje koje se hrane mesom. Također se nečistima smatraju svinje, zečevi i kunići. Osim toga, dozvoljene životinje trebaju biti ubijene specijalnim nožem, jednim potezom od grkljana prema utrobi, kako bi što manje patile. Nakon toga treba pažljivo pustiti da iz njih iscuri sva krv. U obroku se ne smiju istovremeno naći meso, koje predstavlja majku i mlijeko, koje predstavlja dijete. Ograničenja se često tumače iz higijenskih razloga te uvjerenjem da neke namirnice pobuđuju agresivnost.

ghetto di Roma 004 (Medium).jpgU ovoj neobičnoj četvrti, koja najbolje svjedoči o ljudskim patnjama i diskriminaciji, danas još živi stotinjak židovskih obitelji. Neki od kultnih restorana poput "Da Giggetto" i "Da Piperno", još uvijek spremaju nezaboravne pržene artičoke i cvjetove tikvica, juhe i kolače. Sve isključivo košer.

Upravo je izoliranost od ostatka svijeta i težnja da žive jedino od "plodova" svog rada, učinila njihovu kuhinju nepromijenjenom tijekom stoljeća.


Sjećate se filma "Svjedok" s Harrisonom Fordom i prekrasnom glumicom, Kelly McGillis? I one super romantične scene kada plešu sentiš u prašnjavoj garaži, uz muziku s radija u automobilu? Sjećate se njene duge, crne haljine s pregačom i bijele štirkane kapice na glavi te dirljive neupućenosti u ples, muziku, automobile, pa i samog Harrisona Forda?

Amiška kuhinja je poput njihovog načina života vrlo jednostavna i strogo vezana za tradiciju.

Ona je bila "amiš girl", a on predstavnik ostatka svijeta i ta je ljubav morala završiti tužno. Ako se sad pitate "tko su to amiši", najvjerojatnije ćete dobiti jedan od sljedećih odgovora: "oni koji ne voze automobile", "oni koji žive u mraku bez struje", "oni koji hodaju okolo sa šeširima i kapicama na glavi". I svaki je točan.

amiši 12.jpgAmiška zajednica u SAD-u broji oko 190.000 ljudi, potomaka doseljenika iz Njemačke i Švicarske, izuzetno radišnih, urednih, ali prvenstveno vjernih tradiciji. Toliko da već nekoliko stoljeća pokušavaju, ali začudo i uspijevaju, ostati samodostatni i nezavisni od sve globaliziranijeg svijeta koji ih okružuje. Amiši žive uglavnom na farmama razbacanim po brežuljcima Pennsylvanije i Ohioja, oko kojih su u međuvremenu izgrađena turistička naselja i industrijski pogoni, spa i trgovački centri. Najprije čuđenje, a onda divljenje, reakcije su onih koji su se iz prve ruke uvjerili da Amiši dobrovoljno žive bez "blagodati" modernog doba, poput struje, telefona, automobila. Točnije, nekoliko stotina volta potrebnih za hladnjak, zamrzivač i mužnju krava nakapaju putem solarnih panoa, rudimentalnih vjetrenjača ili generatora. Za svjetlo im je dovoljno sunce i uljanice, za toplinu vuna i cjepanice.

Što je dobro, a što loše u amiškom svijetu odlučuje najmudriji među njima, kršćanskim anabaptistima, tj. njihov biskup. Tako je nedavno zaključio da je bicikl prebrz i može odvesti predaleko pa ga je zabranio, ali je prigrlio romobil i koturaljke, uz naravno tradicionalne crne kočije s konjima. I mobilni telefon je dopušten, ali ne unutar četiri kućna zida. U tom smislu je moguće u dvorištima vidjeti male drvene kućice, slične poljskim WC-ima, u kojima amiši drže mobilne telefone.

Amiši svoju djecu podučavaju u posebnim "one room" (jedna prostorija) školama, do 14-te godine, kada postaju odrasli i počinju raditi. S punoljetnošću, kako mladići tako i djevojke, odlazi se od kuće kako bi upoznali "vanjski svijet". Tijekom te "akademske godine" sve im je dopušteno, računalo, automobil, alkohol, televizija. Ako se nakon toga odluče vratiti, moraju biti sigurni da je to zauvijek. Čak 90% ih se vrati!

Amiška kuhinja je poput njihovog načina života vrlo jednostavna i strogo vezana za tradiciju. Na brežuljcima Pennsylvanije uglavnom raste pšenica, krumpir, kukuruz. Koristi se odlično mlijeko i mliječni proizvodi (poznato je amiško bio mlijeko, a još poznatiji njihov sladoled!) te jaja, od mesa govedina, svinjetina i piletina. U Americi je teško vidjeti toliko domaćih proizvoda kao četvrtkom i subotom na tržnici u Intercorseu, Pennsylvania.

amiši 11.jpgUpravo je izoliranost od ostatka svijeta i težnja da žive jedino od "plodova" svog rada, učinila njihovu kuhinju nepromijenjenom tijekom stoljeća. Spremaju se uvijek svježe namirnice, višak sezonskih plodova se konzervira na tradicionalne načine. Marmelade i kompoti, ukiseljena cikla i kupus, sušeno voće, dimljeno i sušeno meso neki su od njihovih specijaliteta koje obitelji međusobno razmjenjuju.

Vrlo često amiške obitelji, preko obližnjih hotela i B&B (Bed&Breakfast), organiziraju večere za manje grupe turista u svojim domovima, kako bi zaokružili kućni budžet, u kojem se, usprkos uglavnom robnoj razmjeni, mora naći i pokoji dolar. Takve se večere uz svjetlo uljanica uglavnom sastoje od pečene kokoši ili šunke, pire krumpira, domaćeg kruha, sezonskog povrća i domaćeg sladoleda ljeti ili poznate shoofly pie zimi. Osim ako se tamo nađete tijekom "zelenog četvrtka", tj. četvrtka prije Uskrsa, kada se jede samo povrće, uglavnom cikorija, spremljeno na različite načine.

Slavonci su bogatstvo njiva, šuma, rijeka i obora oduvijek znali pretvoriti u slastan zalogaj i podičiti se obiljem dobrog jela.

Malo se koja naša regija može pohvaliti tolikim bogatstvom recepture. U nadaleko poznatim slavonskim delicijama upletena je pokoja nit dalmatinske, zagorske, ličke i poneke druge europske kuhinje.

Mnoge prigode u životu Slavonaca bile su povod za velika slavlja. Tako su nastala prigodna jela pri žetvenim radovima, rođenjima, zarukama, vjenčanjima, crkvenim blagdanima (Božiću, Uskrsu, pokladama), poznatim slavonskim kolinjima...

Posebno se dičimo jelima pripremljenim po izvornoj recepturi kao što su čobanac, riblji paprikaš, pileći paprikaši i mnoga druga. Udomaćen je način pripreme povrća u obliku variva povezanog papriciranom zaprškom. U kući svakog pravog Slavonca bit ćete počašćeni domaćim kulenom, domaćom šunkom, suhom kobasicom, i drugim prepoznatljivom delicijama.

Široka duša slavonska, plemenito srce i poznata gostoljubivost učinit će užitak u ovim jelima nezaboravnim.

Raznolikost je začin života. Ova se izjava osobito odnosi na Maleziju, južnoazijsku zemlju i čijoj je gastronomskoj ponudi teško konkurirati, ako po ničemu drugome onda upravo po raznolikosti. Multietnički sastav stanovništva pretežno Malajaca, Kineza i Indijaca već osigurava kulinarsku raznovrsnost, no kako svijet sve više postaje globalno selo, hrana iz svih kutaka kugle zemaljske svakodnevno nalazi svoj put na malezijsku gastronomsku scenu pružajući jedinstveno iskustvo.

Karakteristične namirnice i jela

Jednom kada se nađete u Maleziji možete zaboraviti na krumpir – riža i rezanci su ovdje zakon. Riža se priprema na bezbroj načina no najčešće se nudi na pari, pržena s ostalim sastojcima ili u obliku kaše. Rezanci, originalno preuzeti iz kineske kuhinje pripremaju se od pšenice i jaja, riže ili zlatnog graha, a kuhani ili prženi nalaze svoje mjesto u zapanjujuće velikom broju jela.

Riba i morski plodovi su sveprisutni i čine važan dio kako ulične prehrane tako i ponude boljih restorana. Malajci preferiraju prženu cijelu ribu napunjenu začinima ili pak nasjeckanu na komadiće i posluženu u aromatičnom umaku od tamarinda. Posebna atrakcija lokalnih tržnica je nepregledan izbor sušene ribe, a pozornost privlače, što mirisom, a što izgledom, i moski krastavci.

Isprepletenost raznih kultura i religija razlog je zašto se u ovoj muslimanskoj zemlji ipak jedu sve vrste mesa. Dok primjerice Malezijski muslimani izbjegavaju svinjetinu, Kinezi je obilato jedu. Piletina je sveprisutna i vrlo povoljna, a najpopularnija je u kombinaciji s rižom i umakom od čilija i đumbira. Popularna je i govedina, iako ne kod hinduističke i budističke populacije. Cijenjeno je i meso guske i patke.

Malezijsko je jelo nemoguće zamisliti bez mnoštva začina koji se smatraju dušom njezine kuhinje. Sam tron zauzima chilli koji usitnjen i pomiješan s ostalim začinima daje dubinu popularnom curryju. Osim chillija, u izobilju se koristi i korijandar, kurkuma, kumin, anis, kardamom, muškatni oraščić, papar, đumbir, limunska trava, cimet i drugi. Koliko su začini popularni u ovoj zemlji svjedoči i činjenica da se na svakom koraku prodaje na desetke vrsta i to u rinfuzi.

Zbog povoljne klime povrće i voće je dostupno tijekom cijele godine po vrlo pristupačnim cijenama. Mnoštvo nama manje poznatih vrsta preplavljuje trgovine i tržnice i mami pažnju šarenim bojama i neobičnim, gotovo odbojnim oblicima. No, iako su u pravilu potrebne insktrukcije kako konzumirati pojedino voće jednom kada se savlada tehnika teško se odvojiti od ukusnih plodova primjerice manga, mangosteena, duraina, rambutana ili jackfruita. Međutim, unatoč obilju i sveprisutnosti povrća i voća, u Maleziji nisu uobičajna vegetarijanska, a još manje veganska jela.

Popularnost čaja je nevjerojatna, a često se uživa i u svježe iscijeđenim voćnim sokovima. Iako je Malezija muslimanska zemlja, alkohol je dostupan, ali po vrlo visokim cijenama. Nemuslimansko stanovništvo, osobito ono na Borneu, poznato je po proizvodnji i uživanju u rižinom vinu (tuak).

Top 5 must try lokalnih jela

Bilo da se nađete na poluotočnom dijelu ili na otočnom, borneoskom dijelu Malezije neka jela se naprosto moraju isprobati. Izdvajamo 5 naj-jela, bez kojih gastronomki doživljaj Malezije nije potpun.

Ais kacang je u stvari šarena hrpa leda sa sirupom, crvenim grahom, želeom, slatkim kukuruzom i mlijekom, a idealno je u borbi protiv vrućine.

Hainanese chicken rice uključuje poširanu piletinu, rižu, bistru juhu te sambal (relish) od chillija i đumbira.

Laksa je popularna začinjena juha od rezanaca, a često se servira s tostiranom rižom.

Nasi Lemak je najpoznatije jelo u Maleziji, a sastoji se od riže kuhane u kokosovom mlijeku, prženih inćuna, tvrdo kuhanog jaja, hrskavih kikirikija i chilli paste.

Roti canai je tradicionalan doručak kojeg sačinjavaju palačinke umočene u curry s lećom ili češće piletinom.

Magija kulinarske fuzije

Svakodnevni utjecaj gastronomskih kultura iz svih dijelova svijeta učinio je stanovnike Malezije pravim umjetnicima kada je u pitanju intrigantna i neobična fuzija inače standardno nespojivih sastojaka i jela. Tako je kombinacijom meksičke i malajske kulture nastao Cha, cha, cha – enchilade punjenje mesom raka u chiliju. Talijansko – australsko - francuski ujecaj rezultirao je raviolima u sipinom crnilu u kombinaciji s mesom jastoga u kompotu od rajčica i lista korijandra. S druge strane, indokineska kultura inspirirala je fuziju kambođanskog chillija s piletinom u umaku od bosiljka. Obzirom da je jedenje omiljena aktivnost svih stanovnika Malezije, pa se tako nerijetko dobiva dojam da je to i jedino što rade, u budućnosti se može očekivati još mnoštvo neobičnih i ukusnih kombinacija.

Zemlja poznata kao područje trinaest sunčanih mjeseci (etiopski kalendar ima 12 mjeseci po 30 dana i poseban mjesec u trajanju od pet dana zvan pagume) posjeduje vjerojatno najveću i najuzbudljiviju tržnicu u Africi
Daleko od stereotipa gladne Etiopije, otvorena tržnica u Addis Ababi nudi sve, od odjeće do antiknih šivaćih mašina, a tek hrane! Žene zaogrnute u bijelo platno sjede na podu i mjere začine potrebne za svako kućanstvo. Zrnje pod imenom tef skupljeno u velike vreće čeka kućanice za pripremu injerua, tj. beskvasnog kruha, koji se i danas pripravlja na isti način kao i prije tisuću godina.

Niski štandovi prepuni agruma, banana, smokava, svakovrsnog povrća, govedine, janjetine i jaretine. Maslac se prodaje rezan u velike blokove, zamotan u navošteni papir, a popularni meki sir iab, vrlo sličan grčkoj feti hladi se omotan lišćem banane.

Koptska crkva, dominantna religija u Etiopiji još od četvrtog stoljeća, diktira mnoge prehrambene navike. Postoje posni dani kada je zabranjeno uzimanje mesa, a za svinjetinu, zabrana je striktna, ne jede se nikada. Pranje ruku religijski je ritual koji se obavezno vrši prije i poslije jela, no to nije sve i način pripremanja hrane postaje religijsko pitanje.

Najljuća, najpaprenija hrana u Africi može se pronaći upravo u Etiopiji, pa će nepripremljeni stranci uglavnom ustuknuti pred ljutim začinom ber-berijem ili awazeom, jelom koje sadrži najmanje 15 začina i jednostavno je nepodnošljivo za nepripremljeno nepce.
Međutim, smanjite li dozu papra okrit ćete da etiopska kuhinja nudi jedan od najinteresantnijih i najuzbudljivijih kulinarskih doživljaja na svijetu.

INJERA

Beskvasni kruh ili injera zapravo je velika palačinka koju rade u specijalnim tavama poklopljenim teškim poklopcem.

Zamijesiti: 1 šalicu heljdinog brašna
1 šalicu pšeničnog brašna ( budući da se tef ne može nabaviti ovdje)
1 jaje

Dodati: 1 žlicu ulja
1 do 2 šalice vode tako da tijesto bude podatljivo za izradu


Ugrijati veliku tavu i premazati s pola žličice ulja, pazite da ne bude prevruće.

Ispecite jednu stranu, pa brzo stavite na 1 minutu u vruću pećnicu, tako da tijesto bude suho, ali ne dobije smeđu nijansu.

Aranžirajte pet palačinki jednu na drugu.

DORO WAT

Jelo s piletinom

U Etiopiji se u gotovo sva jela stavljaju 4 žlice ber-berija, etiopskog crvenog papra. On je ekstremno žestok pa ćemo, da bi ipak zadržali karakterističnu crnu boju i nešto od žestine, u našoj verziji koristiti papriku i običan papar.

1. Nasjeckajte 3 šalice luka i pecite na tavi bez masnoće tako da malo potamni.

2. Dodajte maslinovo ulje, 1/2 žličice papara, 1 žličicu paprike, 1/4 žličice đumbira.

3. Dodajte 1 šalicu vode.

4. Narežite pile i namočite u pola litre vode u koju ste dodali 1/2 šalice limuna, ostavite 10 minuta.

5. Osušite piletinu i dodajte u tavu. Miješajte, pa poklopite.

6. Pirjajte na manjoj vatri dok meso ne omekša.

7. Dodajte još vode ili zapršku, zavisno o gustoći umaka.

8. Dodajte 8 oljuštenih tvrdo kuhanih jaja par minuta prije nego što mislite ugasiti vatru.

U ovom podforumu dajemo pregled i glavna obilježja svijetskih kuhinja.