Namirnice

Zobene pahuljice - eng. Oat flakes
Popularan i zdrav proizvod predviđen ponajprije za zajutrak, koji je pripremljen od očišćenog i nabubrenog zrna zobi. Potrošnjom 100 g zobenih pahuljica podmiruje se oko 1/5 dnevnih potreba u proteinima, 1/4 potreba u mastima i gotovo 1/2 potreba u vitaminu B-1.

Budući da se zobene pahuljice u svijetu obično stavljaju u mlijeku, tome treba dodati kalcij, fosfor i B-2 vitamin iz mlijeka. Kemijski sastav: proteini 13,3%, masti 7%, ugljikohidrati 68% i ukupna vlakna 5,7%. Sadržaj željeza 5,3 mg i cinka 3,2 mg/100 g. Proizvod ima ugodnu aromu lješnjaka, koja se osobito traži.

Kukuruzni škrob. Tako se naziva najčešće brašno dobiveno od bijelog kukuruza s najmanjim stupnjem prosijavanja (proces sijanja brašna pomoću kojeg se dobiva brašno različitog stupnja finoće) i stoga sveden na čisti škrob. Može se koristiti za zgušnjavanje jela umjesto škroba dobivenog od krumpira i za pripremanje dječjih kašica.

Anis (Pimpinella anisum), jednogodišnja biljka iz por. štitarki (Umbilliferae), naraste do pola metra, ima bijele sastavljene štitaste cvatove. Podrijetlom 12/1 Sredozemlja, uzgaja se u sr. i južnoj Europi. Bogata eteričnim uljem (anetol) zbog čega je aromatična mirisa i slatkasta okusa, rabi se kao ljekovita i mirodijska biljka (začin za kolače te za izradu alkoholnih pića: anizeta, mak. mastika, grč. uzo).

Zvjezdasti plod malog zimzelenog drveta podrijetlom iz Kine. Okusom je sličan anisu, koristi se kao aromat u likerima poput anisette svinjetine. Nezaobilazan je u kineskoj, korejskoj, tajlandskoj i vijetnamskoj kuhinji uz pirjanje ili mariniranje piletine, patke.

Žižule (Zizyphus Jujuba L.), su plodovi mediteranskog stabla čičimaka koje može narasti do 4 metra. Sazrijevaju krajem ljeta, a plodovi izglednom, mirisom i okusom sliče malim datuljama pa ih nazivaju i kineskim datuljama. Meso je blijelo žuto, prijatnog kiselkasto slatkog okusa. Plodove koristimo svježe ili sušene.

Meso žižula je blijelo žuto, prijatnog kiselkasto slatkog okusa. Plodove možemo koristiti svježe ili sušene. Od plodova žižule radimo marmelade, sokove i rakiju, ako plodove stavimo u rakiju imamo specijalno piće.
Zbog visokog sadržaja korisnih sastojaka i vitamina C, plod žižule upotrebljavamo za sniženje krvnog tlaka i za lječenje želučne i crijevne tegobe. Lišće, kora i biljna masa koristi se u farmaciji za izradu raznih lijekova i čajeva. Iz svog izkustava, savetujem, ako nekoga boli želudac ili ima želučne grčeve, neka ubere i pojede plod ili dva žižule, makar i pola zrijele, u vrlo kratkom vremenu će prestat bolovi i grčevi u trbuhu.

Vlasac ( Allium schoenoprasum L.) je samonikla biljka do 30 cm visoka, porijeklom iz Azije. Vlaac spada u porodicu ljiljana kao luk i češnjak. Vlasac se uzgaja u Europi, srednjoj Aziji i Sjevernoj Americi. Možemo ga naći u prirodi kao samoniklu biljku, a sasvim dobro će uspjevati u na u posudi za cvijeće.



Po okusu vlasac podsjeća na luk, samo nešto blažeg okusa. Karakteristčni miris po luku biljci daju spojevi sumpora, koji su sastavni dio eteričnog ulja. Svježi listovi sadrže i puno vitamina A i C, nešto vitamina B te fosfor i željezo. U kuhinji se najčeće koriste svježi nasjeckani listići koji jelima daju lagani svježi okus luka.

Tempeh je tradicionalni indonezijski (točnije javanski) prehrambeni proizvod od soje i starter kulture (Rhizopus oligosporus). Tehnika proizvodnje tempeha se vrši mješanjem prokuhanog i oljuštenog sojinog zrna i tempeh startera (Rhizopus oligosporus) nakon čega se smjesa pod određenim uvijetima ostavlja da fermentira. Iako u indoneziji postoji više vrsta fermentiranog tempeha na zapadu se susreće još samo tempeh dobiven fermentacijom okare tzv. okara tempeh.

Tartufi su gljive gomoljastih plodišta, pripadaju rodu Tuber, a svoja plodišta razvijaju najčešće od pet do trideset centimetara ispod zemlje. Posve su neugledni, izgledom podsjećaju na krumpir, narastu od veličine trešnje do jabuke (i više) te imaju vrlo snažan i specifičan miris. Razlikujemo crne i bijele tartufe. Najcjenjeniji je veliki bijeli tartuf a posebno je cijenjen istarski i tartuf iz Albe u pokrajini Piemont.

U potrazi za tartufima kao najskupljim gljiva na svijetu pomažu posebno dresirani psi ili svinje. Motovunska šuma u Istri je njihov prirodni rezervat. Pridaju mu se i afrodizijačka svojstva.
Tartufi su gastronomska poslastica, mogu se dodavati mesnim i ribljim jelima a izvanredan su začin fužima, rezancima, njokima, omletima i fritajama.

Šparoga je višegodišnja biljka iz porodice ljiljana, koja razvija podanak i mlade izdanke. Koriste se samo mladi izdanci slatkastoga mirisa i okusa, bjelkaste boje. Raste samoniklo i kultivira se. Kultivirana izraste više od jednog metra. Samoniklo raste na livadama, proplancima, uz puteve i živice, na kamenjaru u primorskim krajevima.


Izdanci kultivirane samonikle šparoge vrlo su ukusno i delikatesno povrće. Samoniklo raste na livadama, proplancima, uz puteve i živice, na kamenjaru u primorskim krajevima. Izdanci kultivirane samonikle šparoge vrlo su ukusno i delikatesno povrće.
Šparoga ima nisku energetsku vrijednost: 100 g jestivog dijela daje 105 kJ (25kcal). Siromašna je bjelančevinama 3,6 %, mastima 0,1% i ugljikohidratima 3,8%. Njena biološka vrijednost sastoji se u bogatom sadržaju vitamina i minerala. Pravi je depo minerala, prosječno oko 600mg%, od čega više od trećine otpada na kalij, a ostalo su drugi važni minerali - fosfor, sumpor, kalcij, magnezij te željezo, bakar, cink, fluor, jod i drugi mikroelementi.
Šparoga sadrži najviše vode, 93%. Od vitamina, šparoga je najbogatija vitaminom C-23 mg %, a sadrži i dosta karotina (provitamina A) i sve vitamine grupe B. Zatim sadrži aspargin, arginin, glikozide, organske kiseline, kao i drugo povrće bogato vitaminima i mineralima. Važno je poznavati strukturu biljke da se procesom pripreme hrane ne bi odstranili biološki vrijedni sastojci. Vanjski slojevi šparoge sadržavaju najviše vitamina i mineralnih tvari te ih stoga treba pripremati neoljuštene.
Važno je i kako će se kuhati. Izdanke treba svezati u snopić i staviti u duboki lonac s vrhovima prema gore, a vodu naliti do polovice njihove visine. Obvezno ih treba kuhati poklopljene, najidealnije na pari. Tako pripremljene šparoge izvanrednog su okusa i sačuvane hranjivosti.
Šparoge se pripremaju na razne načine - kuhane, pečene, pirjane, kao juhe, variva, salate i sl. Pogodne su i za konzerviranje u salamuri, a mogu se ukuhati i zamrznuti.
Šparoge koje su postale drvenaste nisu za pripremu salate ili variva, već se mogu skuhati za juhu od povrća kojoj poboljšaju okus. Pogodne su isključivo za ljude osjetljiva želuca.
O ljekovitosti šparoge postoje razna proturječna mišljenja. U staroj Kini, 3000 g.p.n.e. jedna je vrsta šparoge s Dalekog istoka bila tražena kao lijek protiv kašlja, čireva i oteklina. Smatralo se da ublažava bolove u nogama te se koristila u pripremanju kupki. U Francuskoj je bila poznata po diuretičkom djelovanju, a bogataši su joj pripisivali afrodizijska svojstva.
Šparoga povoljno djeluje kod zatvora te slabokrvnih osoba. Važna je u prehrani dijabetičara, rekonvalescenata, slabih osoba. Najznačajnije je njeno diuretičko djelovanje. Preporuča se osobama kod otežanog mokrenja, oboljelima od gihta, reume, vodene bolesti, a zabranjuje kod akutne upale zglobova, mokraćnih puteva i prostate. Stimulativno djeluje kod povećanih umnih napora, ali se ne preporuča kod osoba koje su nervozne i koje pate od nesanice.
Ako se šparoge češće konzumiraju, i u većim količinama, mokraća poprima karakterističan neugodan miris, što je dokaz da potiču izlučivanje štetnih tvari iz organizma.

Šafran (Crocus sativus L.) je biljka iz porodice perunika. Začin kakav poznajemo dobija se iz vrška tučka (stigme) cvijeta kojih svaki cvijet ima samo tri. Po osjetilnim kvalitetama šafran je intenzivno mirisan, blago gorkastog okusa.
Šafran je jedan od najskupljih začina za čiji je 1 kg osušenih latica potrebno 120 000 cvjetova. Zbog skupoće šafrana u srednjem vijeku u Veneciji su prodaju lažnog šafrana kažnjavali smrću na lomači.

U prodaju dlolazi pakiran u vrlo malim količinama. Prodaje se u obliku sušenih vlakana ili mrvljeni. U trgovinama se može naći šafran pakiran u količinama od 0,12g ili u bočici s tri kapsule od kojih svaka sadrži samo 0,1g tog profinjenog začina.

Prokulica je vrsta kelja čije male zelene glavice sazrijevaju tijekom zime. Ima visoku energetsku vrijednost i neugodan miris koji se može otkloniti ako se za vrijeme kuhanja doda u vodu žličica mlijeka. Može je se kuhati ili pirjati, pa gratinirati ili zapeći u tijestu.

Prehrambena vrijednost: Pupčar obiluje vitaminom C i folatima, a zbog bogatstva vlakana vrlo je koristan za probavu. 100 g jestiva dijela sadržava više od dnevno potrebne količine C vitamina. Od drugih je kupusnjača nekoliko puta bogatiji bjelančevinama. Izdašan je i fosforom, elementom vrlo važnim za funkcioniranje tjelesnih sustava izmjene energije. Brojna su istraživanja pokazala da veći broj kupusnjača (kelj pupčar, cvjetača, a najviše brokula) sadržava nekoliko skupina bioloških aktivnih spojeva koji imaju važnu ulogu u prevenciji raka i srčanih bolesti.

Piment je suha, nezrela boba zimzelenog drva Pimenta dioica. Nakon sušenja, ove bobe su male, tamno smeđe kuglice, malo veće od zrna papra. Piment ima prodoran miris. Bez obzira na njegovo ime na engleskom jeziku, on nije rezultat mješanja raznih začina, ali svojim okusom mnoge ljude podsjeća na mješavinu klinčića, cimeta i muškatnog oraščića. Ovaj začin upotrebljava se na Jamajki, u juhama, gulašima i curry jelima. Također se koristi za kiseljenje, začinjene čajeve, kolače te druge slatkiše.

Peršin je jednogodišnja ili dvogodišnja zeljasta, karakterističnog mirisa. Peršin ima najveću koncentraciju C vitamina među povrćem. Također obiluje minerala kao što su kalij, željezo, kalcij, magnezij, mangan, fosfor i dr.
Koristi se korijen i lišće peršina. Korijen peršina redoviti je dodatak juhama. Lišće peršina koristi se svježe i sjeckano i zapečeno kao osnova raznih umaka. Redovito se svježim sjeckanim peršinovim listom posipa ribu nakon pečenja ili je u osnovi pripreme brudeta i buzara. List peršina je pogodan za zamrzavanje, a sušenjem gubi aromatičnost.

Korijenasto povrće slatkastog okusa. U starom Rimu bio je vrlo cijenjena biljka. Obično ga se dodaje mesnim juhama. Odlična je gusta juha od pastrnjaka, priređen kao varivo ili kuhani pa panirani s rokfort umakom. U Irskoj od njega rade marmelade. Usitnjeno sjeme pastrnjaka može biti dobar začin za salate.

Vitaminima i mineralima pastrnjak je bogatiji od mrkve. Bogat je kalijem i to 600 mg/ 100 g, a također je dobar izvor vlakana. 100 g pastrnjaka sadrži oko 55 kcal.

Papar se koristi u gotovo svim kuhinjama svijeta. Najpoznatije su vrste, crni i bijeli papar, a u zadnje vrijeme sve češći se koristi zeleni i crveni papar. Svi oni potječu od iste vrste, razlika je samo u vremenu berbe i načinu sušenja. Crni papar nastaje od zelenih nedozrelih plodova, jak je i ljut.

Bijeli se papar dobiva iz zrelih žutocrvenih zrnaca i blažeg je okusa pa se koristi za jela koja ne trpe žestinu crnog papra. Zeleni papar ima vrlo aromatičnih svojstava. Nastaje vrlo brzim procesom sušenja bobica koji im osigurava i zadržavanje lijepe zelene boje.

Cimet je začin koji se dobiva od kore cimetovca, Cinnamomum zeylanicum Nees, malog zimzelenog drveta iz porodice lovora (Lauraceae). Cimetovac potječe sa Sri Lanke, ali se danas uzgaja u većini toplih i vlažnih tropskih krajeva.
Poput ostalih začina i cimet ima dugu i uzbudljivu povijest. Miris mu je fin i sladak, a okus topao, ljutkast i pomalo trpak. Zbog svojih organoleptičkih svojstava i fizioloških učinaka upotrebljavao se u kulinarstvu i medicini,
U europskim kuhinjama cimet se uglavnom koristi u pripremi slastica, u kuhinjama sjevernoafričkih zemalja i Bliskog istoka koristi se u pripremi različitih slanih jela. Mljeveni cimet dat će istančan egzotičan okus mesnim jelima od janjetine, piletine i mljevenog mesa. Cimet se može dodavati i jelima od povrća, voća, ali i žitarica.

Soja je biljka iz porodice grahorica, okruglog ploda, sličnih grašku, veličine od 5 do 12 mm. Sadrži mnogo ulja, bjelančevina, vitamina i minerala. Plodovi mogu biti zeleni, žuti, crveni ili crni, ovisno o vrsti. Od soje se priprema brašno, ulje, tofa (sir od soje). . Vrlo su ukusne i sojine klice pripremljene kao povrće ili kao salata.

Soja se ubraja najstarije kultivirane biljke u svijetu, u Kini se uzgaja preko 13000 godina a u Europu je donesena tek u 18. stoljeću.

Slanutak je mahunarka koja potječe iz zapadne Azije. Slanutak je visokovrijedna namirnica za ljudsku prehranu. Može se koristiti kuhan za razne salate, kao dodatak ostalom povrću u varivima, od njega se spremaju popečci, kao i paštete i razni namazi koji su odlična zamjena za maslac.

Pečeni i posoljeni slanutak može se koristiti za grickanje umjesto kokica. Osim toga, može se mljeti u slanutkovo brašno koje će, nadodano pšeničnom brašnu pri spremanju kruha, poboljšati ukus i mekoću kruha. Slanutak je veoma dobar izvor željeza, čak i kuhani slanutak sadrži duplo više željeza od jednake količine mesa. Količina kalcija u slanutku je također visoka i združena je s bjelančevinama koje povećavaju njegovu apsorpciju.

Shiitake gljive podrijetlom su iz Azije, a u Japanu se od davnina cijeni kao eliksir života. Ime shiitake na japanskom znači "gljiva sa Shii drveta". "Take" znači gljiva, a "shii" je drvona kojem se uzgaja. Uzgajaju se na drvetu iz kojeg crpi hranjive sastojke, a beru se ručno.
Shiitake sadrže brojne hranjive sastojke bez imalo kalorija. Sadrže vitamin B12 i D2 koji su učinkoviti u suzbijanju visokog krvnog tlaka i kolesterola, a zbog nekaloričnosti i iznimnog utjecaja na razgradnju masnoća preporučuju se i za uklanjanje celulita. Koriste se sušene ili svježe u juhama, varivima te za pripremanje ljekovitih napitaka.

Shoyu, sojin umak, je gust tamnosmeđa tekućina dobivena fermentacijom sojinog zrna i žitarice (pšenice), ima ugodan miris i lagani slani okus i vrlo raširenu uporabu. Shoyu je proizvod nastao navodno u vrijeme dinastije Chao (10. st.pr.K.), . Ovo je jedan od istočnjačkih proizvoda koji je jako dobro prihvaćen na Zapadu.
Može se upotrebljavati u pripremanju juha, variva, umaka, salata, pirjanog povrća itd. Upotrebljava se kao zamjena za sol i daje bogatiji i raznolikiji okus.

Sjemenke azijske biljke koje se posipaju po jelima od mesa, povrća, kruhu, pecivima i neki kolačima. Lagano popržen sezam okusom pomalo podsjeća na orahe. Zemljom podrijetla sezama smatra se Indija odakle se ova namirnica širila prema zapadu te je danas često prisutna u kuhinjama Bliskog stoka, Afrike i Azije.
Od sezama se proizvodi tahini pasta i sezamovo ulje. Tahini se dobiva od mljevenih oljuštenih ili neoljuštenih sjemenki sezama pomiješanih sa sezamovim uljem u gustu pastu. Tamno ulje sezama dobiva se hladnim prešanjem prženih sezamovih sjemenki. Koristi se za pirjanje, pečenje i prženje, za pripremu umaka, namaza i salatnih preljeva.

Ružmarin je zimzelen mediteranski grm igličastih listova koji se u gastronomiji koriste svježi i osušeni. Začinska je biljka aromatična, ljuta i opora okusa. Koristi se za začinjanje pečene janjetine, ovčetine, svinjskih kotleta, divljači, riba, jela od krumpira i drugog povrća, te za umake, juhe i marinade.


U Italiji i Francuskoj priređuju od njega posebno pecivo. Raste duž cijele naše obale, a uzgaja se na našim južnim otocima. Smatra se da djeluje stimulativno i pomaže boljem pamćenju. Vino i čaj od ružmarina koriste se za otvaranje apetita i reguliranje niskog krvnog tlaka. također sadrži vitamin C i E.

Plemenita vrsta francuskog polumekog sira, bijele boje, svojstvene pikantne arome, koji je prorašten plavom plijesni (vrlo sličan gorgonzoli). Priprema se od ovčjeg mlijeka i zrije 2-5 mjeseci ili čak i više. Rokfor se koristi za izradu salata, umaka, namaza, raznih sendviča (osobito na temelju krekera) itd.

Rikula je mediteranska samonikla lisnata biljka gorkasta okusa. Najčešće se koristi kao salata uz riblja jela, a može ju se spremati i kao varivo, te kao dodatak omletu. Pridaju joj se antibakterijska i afrodizijačka svojstva. Sjemenke rige mogu poslužiti za pripremu senfa.


Danas je vrlo popularna u mnogim svjetskim kuhinjama te se uzgaja i kao kultivirana biljka. Rikula je dobar izvor C vitamina, karotena i vitamina B-kompleksa. Bogata je kalcijem, fosforom, željezom, magnezijem, kalijem i bakrom. Rikula u svježem obliku nekomu može stvarati probavne smetnje, pa ju je u tim slučajevima dobro kratko popržiti na maslinovu ulju.

Repa je prije otkrića krumpira zauzimala prvo mjesto u prehrani. Sastavni je dio mnogih starih specijaliteta naših krajeva. Može se spremati kao varivo, zapeći je se sa sirom, puniti, a najčešće je se naribanu i kiseljenu priprema s grahom i suhim mesom.
Repa (Beta vulgaris ssp. crassa) jest vrsta korjenaste biljke koja se razvila iz divljega kupusa. Bijele je boje, oštra i gorka okusa, a može biti okrugla i duguljasta. Uzgajali su je još Grci i Rimljani. U srednjem vijeku bila je omiljena hrana, a kasnije joj je popularnost pala.
Korijen repe sadržava 91,5 % vode, 0,3 % bjelančevina, 0,24 % biljnih ulja i 3,8 % šećera. Kemijski sastav pokazuje zanimljiv sadržaj betakarotena (1,98 mg/100 g) i vitamina C (30 mg /100 g), što u oskudnoj prehrani nikako ne treba odbaciti.
Lišće repe odličan je izvor betakarotena (jedna šalica kuhanoga lišća repe sadrži više od 150 % dnevnih potreba toga biljnog oblika vitamina A).
Korijen repe ne sadržava betakaroten, a ima tek pola količine vitamina C u odnosu na lišće. Ono što joj nedostaje u vitaminima nadoknađuje u vlaknima (pola šalice kuhanoga korijena repe ima gotovo 5 g vlakana).
Betakaroten može pomoći u prevenciji mnogih vrsta raka i bolesti srčanih arterija. Vitamin C kao antioksidans ima slično djelovanje, a pomaže tijelu i u prevladavanju infekcija. Vlakna iz korijena pomažu održavanju uredne probave te samim tim sprječavanju raka debelog crijeva i rektuma.
Upotrebljava se termički obrađena, najčešće narezana na rezance. Vrlo se često poslužuje s mliječnim proizvodima (kiselim vrhnjem, jogurtom, mliječnim umakom i sl.). U nas postoji običaj da se riba i kiseli kao kupus pa se iskorištava u zimskim mjesecima. Može se upotrijebiti i kao ukras, tako da se nareže u oblike po volji, blanšira, a potom glazira.
Najbolja je repa u rujnu, listopadu i studenom, no može se upotrebljavati do svibnja. Dobra repa mora biti sočna, a ne tvrda i crvenkasta. Kiselu repu kuhajte u malo vode, a ako u njoj kuhate svinjetinu, onda je ne solite. Ako je prekisela, možete je prije kuhanja isprati vodom.

Rajčica je jedno od najcjenjenijih vrsta povrća. Koristi se svježa kao voće ili na salatu, kuhana i konzervirana. Konzervirana je u prodaji najčešće kao pire, kečap, koncentrat ili sok. Osnova je mnogih kuhinja, posebice talijanske gdje se koristi u većini tradicionalnih jela.
Kod nas je nezaobilazna u pizzama, ribljim brudetima i pašti bolonjez, te je osnova mnogih umaka. Sazrijeva tijekom ljeta i jeseni. Sadrži likopen i karoten za koje se smatra da štite protiv raka. Rajčica je također dobar izvor kalija, važnog za zdrave živce i srce, također sadrži vitamin C i E.

Radić se dijeli uglavnom na tri vrste: lisnati radić kojemu lišće možete brati u više navrata tijekom vegetacije, glavati radić koji oblikuje glavicu, jednokratno se reže, te radić koji se uzgaja radi korijena, u zatamnjenoj prostoriji pospješivanjem se razvijaju etiolirani vršni pupovi koji se jedu.

Svaki od navedenih tipova drukčije se uzgaja. Salata od listova radića sadržava velike količine vitamina C i B3 te karotena, a od minerala obiluje kalijem, kalcijem, fosforom i željezom. Također sadržava organske kiseline i gorke tvari koje otvaraju tek, poboljšavaju probavu i djeluju na elastičnost krvnih žila.

Rabarbara - samonikla biljka čije se peteljke i rebra listova mogu sakupljati tijekom proljeća. Rebra se specijalitet, imaju slatkasto-kiselkast okus i koriste se u pripravi kompota, juha, umaka i savijača.

Koristi se u narodnoj medicini za ublažavanje problema probavnog sustava, bogato je dijetalnim vlaknima, vitaminom C, kalcijem i kalijem. Niskokalorična je namirnica i ima samo 7 kcal u 100 grama.

Oskoruša (sinonimi: Skorš, Oskorš, Skurš, Skruš, Skoruša) – latinskog imena (Sorbus domestica), kod nas je dosta rijetko drvo. U Hrvatskoj raste u šumama hrasta crnike, hrasta medunca i bijelog graba. Plodovi su sočni, jabučasti ili kruškoliki, do 3 cm dugački, žućkastozeleni do smeđkasti, posuti lenticelama, a s osunčane strane crvenkasti.

Trpko su kiselkastog okusa, a tek nakon stajanja i prvih mrazova postaju smeđi, mekani, ukusni i slatki. Dozrijevaju u rujnu i listopadu, sadrže 5-6 sjemenki, koje su do 7 mm dugačke, široko jajaste, spljoštene, ušiljenog vrha, smeđe, više ili manje sjajne.
Tvrdi plodovi oskoruše su opori, gorki i kiseli. Tek poslije dužeg stajanja i prvih mrazeva, kad sagnjile, postaju mekani, ukusni i slatki. Plodovi se jedu sirovi, a mogu se i preraditi u marmelade i kompote. Upotrebljavaju se i kao dodatak kod proizvodnje jabukovače ili se prerade u rakiju od oskoruša. Oskoruše sadrže 11-14% šećera (znatno više fruktoze nego glukoze). U prezrelom voću ima i nešto alkohola i jabučne kiseline (0,6%), trijeslovina, dušičnih tvari i dosta celuloze. Od vitamina sadrže oko 8 mg% asorbinske kiseline i 2,5 mg% karotina. Plodove vrlo rado jedu srne i jeleni.

Origano je samonikla sredozemna, začinska biljka rasprostranjena po cijeloj južnoj Europi. Kao začin upotrebljavamo svježe ili osušene listiće i cvjetne vrškove. Najpoznatiji je kako začin nezaobilaznoj pizzi ali se koristi kao začin za razna druga jela, umake, mesa, jela od rajčice do likera i salata i sl.


Poznat je i po blagim ljekovitim učincima. Olakšava smetnje kod bolesti želuca, crijeva, jetre i žuči, te potiče probavu i zaustavlja proljev. Origano možete uzgajati u vrtu ili u posudi za cvijeće na vašem balkonu i uvjek imati pri ruci svježe listiće.