Namirnice

Aceto balsamico dobiva se od kuhanog mošta koji se dugotrajnim postupkom pretvara u ocat tijekom prirodnog vrenja. Period zrenja ili odležavanja kod ove vrste je vrlo važan, a često iznosi 25 godina ili dulje. Potječe iz Modene, a pripravlja se isključivo od vrste grožđa imenom trebbiano. Ova vrsta grožđa odlikuje se jedinstvenim sadržajem šećera, bogatstvom mikronutrijenata, a uspijeva točno na razmeđi mediteranske i kontinentalne klime.
Razlikuju se dvije osnovne vrste ovog octa -"Tradizionale vecchio" (stari tradicionalni ocat), koji je star barem 12 godina i "Tradizionale extra vecchio" (ekstra stari tradicionalni), koji je star barem 25 godina. Obje vrste su izvanredne, ali je «extra vecchio» gušći i ima osebujniji okus.

Kvalitetan prirodni ocat igra važnu ulogu u prehrani: octena kiselina u organizmu razgrađuje masti i ugljikohidrate, pospješuje probavu pobuđujući proizvodnju probavnih enzima. Osim toga, stimulira rad gušterače, a bitno je i to da potpuno oksidira u metaboličkim putevima.

U osoba starije dobi i naporom iscrpljenima pospješuje apsorpciju željeza i mineralnih soli. Ocat je koristan i za njegu tijela, posebice kose i kožnog epitela, održavanje zdravlja te kao lijek. U narodu je poznato da čaša vode sa žlicom jabučnog octa i žlicom meda osigurava kiselo-baznu ravnotežu organizma.

Ocat je otkriven posve slučajno, a drevni zapisi spominju ga kao najbolji prirodni konzervans i dezinficijes. Proizvodi se od prirodnih sirovina, poglavito voća jabuka i grožđa, ali i repe, krumpira, piva, melase, žitarica, sirutke, čak i meda. Svaka vrsta ima poseban okus, jer su kod prerade alkohola u octenu kiselinu zadržane aromatične tvari bazne sirovine. Posebno se izdvaja alkoholni, vinski i jabučni ocat koji se kod nas najviše konzumira. I dok se alkoholni ocat s vrijednošću najmanje 9 posto octene kiseline proizvodi od razrijeđena alkohola, vinski se dobiva od čista vina, ima snažan aromatičan okus po vinu i zbog toga ga smatraju specijalitetom pri kuhanju, a voćni se uglavnom proizvodi od jabučnice, vrlo je cijenjen u našim krajevima i prikladan je za salatne preljeve te slatko kisele proizvode od voća.

Natto se dobiva kratkotrajnom fermentacijom kuhanog sojinog zrna. Prvi su ga proizvodili budistički svećenici, a danas se koristi u mnogim dijelovima Japana. Sive je boje, nema posebnog mirisa, ali je izražena okusa. Koristi se kao prilog ili kao dodataka kuhanoj riži. Sadrži oko 20% bjelančevina gotovo jednak aminokiselinski sastav kao drugi sojini proizvodi.

Muškatni oraščić - Myristica Fragrans, engl. nutmeg Stablo muškatni orah poznato je pod latinskim imenom Myristica fragrans, a pripada u istoimenu porodicu (Myristicaceae). Ova vrsta dolazi sa Bande, jednog od Molučkih otoka začina (istočna Indonezija).

Samo ime dolazi od latinskog nux što znači orah te muscat što znači muškatni ili mošusni (misli se na miris). Muškatni orah spominje Plinije u prvom stoljeću, a u šestom stoljeću su ga arapski trgovci donijeli u Konstantinopol.
Stabla muškatnog oraha u povoljnim uvjetima narastu do dvadesetak metara u visinu, listovi su ovalni i tamnozeleni, a zvonoliki, žuti cvjetovi imaju poseban miris. Plod je blijedožute boje i nalikuje marelici. Ovo drvo daje dva začina: muškat i muškatni oraščić. Oba začina dolaze od voća koje se razdvoji na vanjsku ljubičastu opnu i smeđe unutrašnje sjeme tj. muškatni oraščić. Ovaj začin ima sladak, aromatičan okus koji podsjeća na orah. Upotrebljava se u komadu ili nariban. Muškatni oraščić uglavnom se koristi u pripremi slatkiša, a dodaje se i kobasicama, juhama, jelima sa mesom (gulaš sa svinjetinom i teletinom) i povrćem, itd.

Miso (japanski) ili sojina pasta (kineski) je proizvod koji je prema procesu fermentacije vrlo sličan shoyu, osim što se radi od riže I raži. Boja misoa mijenja se u rasponu od bijele do crne, a okus ovisi o omjeru soje I riže. Miso se koristi prvenstveno kao osnova za juhe, a služi I za mariniranje I začinjanje povrća. Sadrži 10-17% bjelančevina.

Metvica aromatična biljka, koja raste do visine od 10 do 120 cm, listovi su većinom tamno zelene boje. Naziva se još; menta, zlatna metvica, vrtna metvica, nana, crna metvica. Rasprostranjena je u Australiji, Americi, Europi i Aziji.
Među brojnim vrstama metvice najrasprostranjenija i najomiljenija je engleska metvica sorte „mitcham“, koju nazivaju i paprena ili crna metvica.

Listovi metvice imaju karakterističan ugodan miris i osvježavajući okus koji ostavlja osjećaj hladnoće. Sadrže oko 2,5% eteričnog ulja, gorke tvari i tanina. Najvažniji sastojak eteričnog ulja je mentol (60%) i menton (16%). Zbog izrazito ugodnog mirisa i okusa, eterično ulje upotrebljava se u farmaceutskoj, kozmetičkoj i prehrambenoj industriji.

Kao začin koriste se svježi listići metvice. U jelo se stavlja neposredno pred kraj kuhanja. Listove je najbolje brati u u srpnju i kolovozu kada biljka sadrži najviše eteričnog ulja.

Med je sladak gust sok što ga pčele medarice tvore od nektara koji skupljaju na cvjetovima ili slatkim izlučevinama (medene rose) nekih kukaca. Med je i najsavršeniji proizvod prirode, u njemu se nalaze gotovo svi sastojci koji grade ljudski organizam.
Nektar koji pčele skupljaju iz cvijeća glavni je izvor ugljikohidrata koje pčele pretvaraju u lako probavljivi slador - glukozu i fruktozu, koji je glavni sastojak meda. Okus i mris meda ovise o tome gdje su smještene košnice (šume, livade, planine, morska obala), te s kojeg se cvijeća skuplja med (lipa, bagrem, kesten, lavanda, kadulja...).

Zreli med ne sadrži više od 15% vode, a pčele ga u saću pokrivaju voštanim poklopcima i tako čuvaju od upijanja vlage i kvarenja. U medu se nalaze minerali, aminokiseline, visoko vrijedne organske kiseline kao što su mravlja, jabučna, limunska, octena, jantarna kiselina, pigmenti, razni derivati klorofila, vosak, inulin te elementi kompleksa vitamina B.

Tajnu proizvodnje pravog prirodnog pčelinjeg meda pčele nose u svom tijelu i organima za probavu koji taj proizvod pretvaraju u lijek gotovo nezamjenjiv u ljudskoj prehrani. med i saće

Ako med uzimate u raznim napicima (čajevima i sl.) morate paziti da čaj nije prevruć jer se prevelikim zagrijavanjem gube ljekovita svojstva meda. Med treba biti potpuno otopljen u tekućini, jer samo će ljudski organizam potpuno iskoristiti njegove ljekovite tvari. Uzimamo li med bez tekućine, poželjno ga je držati u ustima sve dok se ne otopi. Zbog lake probavljivosti trenutno vraća izgubljenu energiju, a dugotrajnom primjenom osigurava fizičku izdržljivost i psihičku stabilnost. Njegova ga svojstva čine nezaobilaznom namirnicom u zdravoj prehrani. Konzumacijom meda na pravilan način taj proizvod pretvaramo u lijek.

Med treba čuvati u čistim, suhim i tamnim prostorijama s dobrim provjetravanjem. Prostorija ne smije biti vlažna jer med lako upija vlagu te stoga lako prihvaća druge mirise. Relativna vlažnost zraka trebala bi biti između 60% do najviše 80%.

Med ne treba čuvati na niskim temperaturama, a do temperatura od 15°C kristalizacija mu je mnogo brža. Najpovoljnija mu je temperatura za čuvanje u skladištima oko 17 - 19°C. U medu koji je proizveden prema pravilima struke vlaga ne smije prelaziti 20% vlage što između ostalog ovisi o vrsti meda. U tim uvjetima opstanak bakterija i gljivica gotovo je nemoguć.

Med ne treba držati u prostorijama s lukom, kiselim kupusom, naftom, benzinom, plinom i ostalim proizvodima intenzivnog mirisa, kao ni u vlažnim prostorijama.

Metalne posude koje nisu posebno pripremljene za med ne treba rabiti, jer u njima može doći do reakcije organskih kiselina i metala. I pri uzimanju meda nije preporučljivo koristiti metalni pribor, već npr. plastični, drveni, porculanski. Za skladištenje meda koriste se inox posude za prehrambenu industriju.

Mažuran (Majorana hortensis Moench. - Origanum majorana) pripada obitelji usnatica (Familiae Labiatea).
Druga imena mažurana su: majoran, majorana, majuran, mažurana, mažuran vrtni, mažuran divlji.
Smatra se da mažuran potječe s područja istočnog Sredozemlja, a kao kultura uzgaja se u vrtovima umjerenog pojasa zbog osjetljivosti na mraz. U narodu cijenjena biljka za liječenje niza oboljenja. U starom Egiptu mažuran je bio posvećena bogu Ozirisu.

Mažuran se kao začin koristi u više oblika. Najčešći je oblik u suhom obliku sitno smrvljen, zatim svjež ili u kombinacijama s drugim začinima. U dijetama koje zahtijevaju neslana jela, mažuran je najprikladniji začin jer izravno djeluje na stimuliranje svih unutarnjih organa što je od velikog značaja za rad želuca, jetre, slezene, bubrega, gušterače i crijeva. Mažuran kao začin dolazi u dijetalnim jelima kao što su juhe od povrća, salate od krumpira, kod jela od mahunarki, kuhanog mesa bijelog, jela od žitarica itd. Kao aromat mažurana se koristi ne samo u dijetalnim jelima nego i u jelima od mesa, tjestenina itd. Brzo prihvaćanje okusa i mirisa mažurana prilagodljivo je za spremanje niza namirnica i napitaka.

Majčina dušica (Thymus serpyllum) je trajna oko 30 cm visoka, grmasta biljka. Naziva se još babja dušica, dušica, vrisak, divlji bosiljak, tamjanika, materinka, papric, bukovica.
Puzeći grmić s brojnim izdancima i vriježama, grančice su mu uspravne, a listovi uski elipsasto sivo - zeleni s kratkim peteljkama, goli ili obrasli dlakama. Sitni svijetlocrveni do tamnocrveni cvjetovi razvijaju se na vrhovima ogranaka, a biljka u vrijeme cvatnje ima posebno ugodan aromatičan okus i miris. Poznat je veliki broj broj samostalnih oblika majčine dušice, ali ih nestručnjaci ne razlikuju i Thymus serpyllum je zapravo skupno ime za različite oblike i vrste, koje su međusobno povezane križancima i prelaznim oblicima.
Majčina dušica raste po suhim i sunčanim mjestima, na livadama, pašnjacima i na kamenju. U Hrvatskoj je vrlo rasprostranjena. Često se pojavljuje u većim skupinama uzduž međa, na suhim rubovima šuma, sunčanim mjestima bez stalne vlage i sjene. Odlična je pčelinja paša.
Cvate čitavo ljeto i sabire se čitava biljka (odreže se srpom) bez korijenja i odrvenjelih dijelova biljke. Osušena biljka sadrži oko 0.6% eteričnog ulja (Oleum Serpylli), koje se sastoji pretežno od cineola, a najvažniji sastojak ulja, timol, zastupljen je u manjoj količini.
Poput sličnog timijana koristi se dosta u mediteranskoj kuhinji kao začin, a dodaje se povrću, raznim jelima od mesa, paštetama, ribi, salatama, umacima i juhama. Pretpostavlja se da neutralizira jako masna jela. Nadzemni dio biljke se tijekom cijele godine može koristiti za pripremanje čajeva i napitaka. Majčina dušica je poznata i u biljnoj medicini kao ljekovita biljka i koristi se za pripremanje ljekovitih pripravaka.

Luk - kapula, crveni luk, lat. Allium cepa, engl. onion Neophodna namjernica u pripremi većine jela, pogotovo kod jela od mesa, povrća, salata i divljači. Iako postoje mnoge vrste luka, uglavnom ga dijelimo na zeleni luk (mladi) i suhi.

Dostupan je tijekom cijele godine, a čuvamo ga na suhom i prozračnom mjestu. Mladi (zeleni) luk nekoliko dana možemo sačuvati u hladnjaku. Može se koristiti sirov, kuhan i pečen. Dobar je izvor vitamina C, sadrži malo kalorija i nema masnoća, kolesterola i natrija.
Luk je od davnine poznat i priznat prirodni antibiotik i antipiretik. Ta svojstva rezultat su sinergijskog djelovanja vitamina C, kvercetina i izotiocijanata. Luk je stoga posebno poželjna namirnica u razdoblju prehlada i gripe.
Također se vjeruje da pomažu u smanjenju povišene razine kolesterola i homocisteina u krvi te u smanjenju povišena krvnog tlaka.

Lovor (lat. Laurus nobilis) Pradomovinom lovora smatra se Mala Azija, odakle se raširio po cijelom Sredozemlju. Lovor je profinjena i nenametljiva mirisa. Koriste se suhi listovi koji se obvezno upotrebljava u marinadama za divljač, ribu i druge vrste mesa, te u brojnim druga slana jela. Lovor se često slaže i s drugim začinima, najčešće s onima koji rastu uz more. Koriste se za konzerviranje suhog voća i sušenih riba, te kod ulaganja povrća u ocat.

Lovorov list i plod koriste se kao lijek i začin, a lovorovo ulje isključivo u ljekovite svrhe. List sadrži eterično ulje, škrob, gorke supstancije i tanin, a plod eterično ulje, masno biljno ulje, škrob i šećer.
Lovor ima antiseptično djelovanje, jača apetit, poboljšava probavu, sprječava vrenje u crijevima i pomaže izbacivanje nagomilanih plinova u crijevima. Također je dobar kao sredstvo za iskašljavanje. Koristi se u liječenju kroničnog bronhitisa, prehlade, gripe i reumatizma.
Listove treba brati kad su posve razvijeni i kožasti, jer mlađi sušenjem obično pocrne. Suše se na zraku i u sjeni. Plodovi, malene crne bobice, beru se kad su posve zrele. Iz svježih bobica dobiva se ulje – zelena, zrnata, maziva masa aromatična mirisa.

Korijandar (lat.Coriandrum sativum) je biljka iz porodice štitarki. Potječe iz istočnog Sredozemlja i Srednjeg istoka. Danas se uzgaja u cijelom svijetu. Koristi se uglavnom korijen (posebno u Kini kao povrće) i sjemenke koje imaju ugodan i blag miris i okus. Nezaobilazni su dio u pripremanju kobasica, pogotovo u Njemačkoj i Italiji.
Koristi se također za jela od gljiva, mesa, graha, različitih umaka, a stavlja se i u kruh, peciva, i medenjake. Čest je u istočnjačkim kuhinjama, pogotovo u indijskoj i arapskoj kuhinji

Kopriva je ljekovita jer sadrži dosta C vitamina i provitamina A te znatnu količinu mineralnih soli. U koprivi ima osobito mnogo željeza a također i flavonoida, triterpena, sterola te čitav niz drugih tvari koje mogu blagotvorno djelovati na ljudski organizam.
To njeno svojstvo bilo je poznato još starim Egipćanima koji su je uzgajali i upotrebljavali za hranu te od nje pripravljali lijekove za razne bolesti.
U narodnoj medicini kopriva i danas zauzima važno mjesto i ima zaista široku primjenu. Ona potiče izmjenu tvari u organizmu i tako ga pročišćava. Također potiče i izlučivanje probavnih sokova te rastvaranje masnoća. Željezo i encim sekretin kojeg ona sadrži utječu na stvaranje većeg broja crvenih krvnih zrnaca pa tako pomažu slabokrvnim ljudima osobito djeci koja se nepravilno hrane i kod kojih je anemija dosta česta pojava. Primijećeno je također da kopriva blagotvorno djeluje i u liječenju mokraćnog sustava, dišnih putova, žuči, jetre i slezene. Priznanje joj odaje i oficijelna medicina koja je primjenjuje kod reumatskih tegoba, za bolje mokrenje kao i za poticanje lučenja mlijeka kod dojilja.
I napokon, kopriva se koristi i u kozmetičke svrhe. Ekstrakt iz njenog korijena ulazi u sastav kozmetičkih preparata za jačanje korijena kose i suzbijanje prhuti. Koprivu beremo dok je mlada – do cvatnje i u cvijetu jer tada je ona najljekovitija. Možemo je kuhati ili sušiti za kasniju upotrebu no najviše ljekovitih i korisnih sastojaka ona ipak ima dok je svježa. Kopriu možemo koristiti kao salata ili pripravljati kao špinat ili blitva. Od nje se pravi gusta juha, pita zeljanica i niz drugih kvalitetnih i hranjivih jela.

Dinkel je jedna od najstarijih poznatih vrsta žitarica, spominje se čak i u Starom zavjetu. Potječe iz Azije. Budući da uspjeva na većim visinama, početkom ovog stoljeća počeo se uzgajati i na Alpama (u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj).
Veoma je sličan pšenici, tako da se i sastav njegovih hranjivih tvari u tablicama izračunava iz pšenice, ovisno o podrijetlu i načinu uzgoja. Da bi ga čovjek mogao koristiti za prehranu, mora se oljuštiti, kao i ječam, tako da jednom oljušteno zrno više ne može proklijati. Dinkel je veoma otporno zrno i ne zahtijeva umjetna gnojiva ili insekticide, a uz to, tvrda ljuska štiti zrno od zračnih zagađenja pa je pogodan za biološki uzgoj.
Od Dinkela se mogu pripremati različita jela, a može se peći i poseban kruh, koji je, međutim, puno bolji ako se kombinira i sa brašnima drugih žitarica - npr, sa ražinim brašnom. Smatra se da je to hranjiviji i vrijedniji kruh od pšeničnog. Zanimljivo je da neki bolesnici koji su alergični na gluten iz ostalih žitarica podnose Dinkelovo brašno, iako i ono sadrži jednu slabiju vrstu glutena. Osim toga, ljudi koji su alergični na ostale komponente pšenice također ponekad toleriraju Dinkel, no, u tom slučaju treba paziti da se koristi čista kultura Dinkela. Zrno Dinkela sadrži vrijedne aminokiseline u odličnom sastavu, ugljikohidrate, masti, vitamine B skupine i vitamin E i K, te mnogobrojne minerale (željezo, fosfor, kalcij, magnezij, i mnoge druge). Ova je žitarica lako probavljiva, tako da je dobra za prehranu bolesnika i rekonvalescenta, te za prehranu djece i starijih osoba.

Kamut (lat. Triticum turanicum, engl. kamut) je drevna žitarica, bliski "rođak" današnje durum pšenice, koja je prije više tisućljeća uspjevala na području plodnog polumjeseca. Zanimljiva je povijest ove zaboravljene žitarice.

Navodno je nakon drugog svjetskog rata jedan američki pilot u nekom egipatskom grobu, blizu Dashare, pronašao šakicu ove žitarice i poslao je u Ameriku. Žitarica se pokazala uspješnom, otpornijom na suše, a daje visoke prinose i bez upotrebe umjetnih gnojiva i insekticida pa je pogodna za biološki uzgoj. Uskoro je dobila svoje zaštićeno ime Kamut® što na staroegipatskom znači pšenica.

Zrno kamuta je malo zakrivljeno na sredini i 2-3 puta je veće od zrna klasičnih sorti pšenica. Po hranjivoj vrijednosti, kamut je također superiorniji od pšenice. Sadrži 20–40% više bjelančevina, više masnoća, amino kiselina (65% >), vitamina i minerala. Okus mu je bogat i slatkast te su je mnogi prozvali "slatka pšenica". Zamjenjuje pšenicu u mnogim proizvodima, a posebice kada se zahtijeva manje šećera da bi se prikrila suptilna gorkost pšenice i pšeničnog brašna.Zbog višeg sadržaja masnoća i veće energetske vrijednosti, pogodan je za tjelesno aktivnije ljude i sportaše.Ljudi koji su osjetljivi na pšenicu (gluten) , prema nedavnim istraživanjima IFAA-e (International Food Allergy Association), pokazuju 70% manju osjetljivost na kamut, stoga je od strane mnogih alergičara još prozvan i "pšenicom koju možete jesti".

Kamut se može koristiti kao žitarica za zajutrak, u kruhu, kolačima, palačinkama, grickalicama i drugim pekarskim proizvodima. Prirodna čvrstoća zrna se može dobro iskoristiti u mnogim ukusnim jelim a kao npr. pilafi, hladne salate, juhe itd. Zbog visokog postotka glutena u bjelančevinama, od kamuta se mogu raditi cous-cous i druge cjelozrne tjestenine.

Ječam je žitarica koja potječe iz jugoistočne Azije, gdje se uzgaja preko 10000 godina. Drevne civilizacije koristile su ječam za prehranu ljudi i životinja, te proizvodnju alkoholnih napitaka.

Najstariji recept za ječmeno vino potječe iz 2800 godine prije Krista iz Babilona. Ječmena voda koristila se od pradavnih vremena u medecinske svrhe. U grčkoj i rimskoj kulturi ječam zauzima važno mjesto kao namirnica koju su konzumirali atlete i gladijatori.
U današnjem dobu ječam se najviše koristi u proizvodnji piva i viskija te za prehranu stoke. U ljudskoj prehrani ova vrijedna namirnica je nepravedno zanemarena. Nutritivni sastav ječma ima broja pozitivna svojstva na ljudski organizam. Ječam ima znatan udio prehrambenih vlakana pa pospješuje porbavu, snizuje povišenu razinu kolesterola i održavaju povoljnu ravnotežu crijevne mikroflore. Vlakna koja sadrži ječam ljudski organizam ne može porbaviti, te ona stižu u debelo crijevo nepromjenjena. Tamo služe kao dobra hrana bakterijama, koje pritom luče kiselinu koje potiskuju rast loših ili patogenih bakterija. Na taj način održava se zdravlje crijeva, indirektno se snižava razina kolesterola u krvi, te jačaju obrambenu snagu organizma. Dokaza o povoljnom djelovanju ječma ima dovoljno, te je jasno da ovu namirnicu treba konzumirati što češće, ne samo putem piva, već kao i cjelovitu žitaricu ili kao ukusan napitak.

Jaja su namirnice iznimne hranjive vrijednosti. U kuhinji se koristi na najrazličitije načine, bilo svježa, kuhana, pečena ili kao dodatak raznim jelima. Sastavni dio tijesta, krema, nadjeva, glazura, sladoleda itd.

Svježa jaja svrstana u I. i II. kvalitetu moraju biti klasificirana prema težini i u prodaji su označena velikim slovom koje odgovara pojedinoj težinskoj klasi: S, A, B, C, D i E. U težinsku klasu S ulaze osobito velika, specijalna jaja teža od 65 g; u klasu A krupna jaja prosječne težine od 62 do 63 g; u klasu B jaja prosječne težine od 57 do 58 g; u klasu C jaja prosječne težine od 52 do 53 g, koja se najčešće pojavljuju na tržištu; u klasu D sitnija jaja prosječne težine od 47 do 48 g; u klasu E mala jaja težine ispod 45 g.

Hmelj je trajna povijuša hrapave, vijugave stabljike dugačke 3 - 6 m. Žljezdaste tvorevine iz češera ženske biljke koriste se u industriji piva. Jestivi su mladi proljetni izdaci koji se u kasno proljeće mogu pripravljati kao salata ili varivo po receptima po kojima se spremaju šparoge.

Heljda (hajda, hajdina, ajda, eljda, jelda) potiče iz centralne Azije, a u Evropu je stigla s križarima. Iako je po načinu pripreme slična žitaricama spada u zeljaste biljke. Iz plodova, sitnih jajastih oraščića, dobiva se hranjivo brašno za žgance i kruh.
U Međimurju i Hrvatskom Zagrorju heljda je stoljećima bila jedna od osnovnih namirnica. Heljda je nekada, uz krumpir, bila osnovna seljačka hrana, budući je vrlo jednostavna za uzgoj jer uspijeva na siromašnoj, jako pjeskovitoj zemlji s dosta vlage. Kako jača svijest o zdravoj prehrani, heljda ponovno dobija na velikoj važnosti budući je vrlo zdrava i korisna namirnica.
Novijim znanstvenim istraživanjima dokazano je kako heljda ima ljekovit učinak na širok spektar zdravstvenih tegoba: kod kardiovaskularnih bolesti, a posebice kod povišenog krvnog tlaka te probavnih problema. Kako sadrži rutin koji je prirodan antioksidans, znanstvena istraživanja su dokazala da zastupljenost heljde u svakodnevnoj prehrani uvelike pomaže u prevenciji diabetesa i bolesti krvožilnog sustava.

Grah je najpoznatiji predstavnik mahunarki s visokom hranjivom vrijednošću. Najpoznatije vrste su crni trešnjevac, tetovac i bijeli balon. Suha zrna je najbolje čuvati u platnenim vrećicama. Prije priprave ga se preko noći pusti u vodi. Kuha se u drugoj vodi. Osnova je mnogih umaka, juha, salata, smjesa za punjenje i obavezan sastavni dio maneštra.

Gauda - (engl. gouda) Vrsta nizozemskog fermentiranog sira žućkaste boje, polučvrste konzistencije koji se priprema od punog ili djelomično obranog kravljeg mlijeka i koji zrije 2-6 mjeseci. Na tržište dolazi u manjim kolutovima, u omotaču crvene boje. Na prerezu ima veće rupe, blage je orašaste arome. Prikladan za sendviče, nareske i razne aranžmane.

Fazan - od sve pernate divljači fazan se najviše cijeni kako po svom rijetkom perju tako i po izvrsnom mesu. On je ukras svake svečane trpeze i pruža kulinarskim stručnjacima mogućnost da pokažu što znaju.
Fazan treba prije upotrebe da odleži nekoliko dana u perju na suhom, zračnom mjestu. Ako bi se spravljao odmah po odstrelu, njegovo se meso ne bi mnogo razlikovalo od običnog pilećeg mesa. Neki gastronomi smatraju da fazan treba da odleži čak i duže kako bi ujedno dobio ukus živine i divljači. Poznavaoci ove najukusnije ptice, ženku pretpostavljaju mužjaku. Fazan je najbolji od godinu dana kad dostigne težinu od 1,200 kilograma otprilike. Jednogodišnji fazan raspoznaje se po šiljatom peru na vrhu krila, kao i po vrlo gipkom kljunu koji se može savijati i golim prstima. Fazana treba čupati vrlo pažljivo imajući u vidu njegovu veoma nježnu kožu, naročito na prsima. Očupanog fazana opaliti na plamenu da izgori eventualno preostalo paperje.

Endivija je zeljasto povrće koje se uzgaja tijekom zime a može se konzumirati kuhana,pirjana ili svježa kao salata. Smatra se da je porijeklom iz Indije, iako postoje i mišljenja da potječe iz Egipta ili Kine.
Endiviju se smatra oplemenjenim oblikom salata, a pripada zajedničkoj porodici cikorija. Od klasične salate je tvrđa, žilavija i gorča, ima manje vitamina, a veću energetsku vrijednost. Endiviju možete poslužiti samu ili u kombinaciji s drugim salatama, koje će joj umanjiti gorkasti okus, dati drugačiju teksturu i kontrast boja. Dodatnu dimenziju endiviji dat će i svježe začinsko bilje poput peršina, korijandera i bosiljka ili sjemenke suncokreta ili sezama.

Energetska vrijednost 100 g endivije je 17 kcal / 71 kJ. Od toga je 94% voda, 1,3% proteini, 0,2% masti, a 3,4% su ugljikohidrati.
Endivija je izvrstan izvor dijetetskih vlakana, kojih ima 3,4 g. Sadrži gotovo sve minerale, ali u malim količinama. Beta-karotena sadrži 1,3 mg.

Žižule (Zizyphus Jujuba L.), su plodovi mediteranskog stabla čičimaka koje može narasti do 4 metra. Sazrijevaju krajem ljeta, a plodovi izglednom, mirisom i okusom sliče malim datuljama pa ih nazivaju i kineskim datuljama. Meso je blijelo žuto, prijatnog kiselkasto slatkog okusa. Plodove koristimo svježe ili sušene.



Meso žižula je blijelo žuto, prijatnog kiselkasto slatkog okusa. Plodove možemo koristiti svježe ili sušene. Od plodova žižule radimo marmelade, sokove i rakiju, ako plodove stavimo u rakiju imamo specijalno piće.
Zbog visokog sadržaja korisnih sastojaka i vitamina C, plod žižule upotrebljavamo za sniženje krvnog tlaka i za lječenje želučne i crijevne tegobe. Lišće, kora i biljna masa koristi se u farmaciji za izradu raznih lijekova i čajeva. Iz svog izkustava, savetujem, ako nekoga boli želudac ili ima želučne grčeve, neka ubere i pojede plod ili dva žižule, makar i pola zrijele, u vrlo kratkom vremenu će prestat bolovi i grčevi u trbuhu.

Češnjak - engl. garlic, lat. Allium sativum, bijeli luk
Začinska i ljekovita biljka porijeklom iz Azije. Lukovica češnjaka je osnova mnogih jela, a pečena riba, brudeti i buzare su bez njega nezamislivi. Češnjak je poznata po svojim ljekoviti svojstvima.

Snizuje razinu kolesterola u krvi i krvni tlak, sprječava infekcije i ublažava prehlade. Znanstvenici preporučuju 2-3 češnja dnevno, a najučinkovitiji je sirov.

Cvjetača se može pripremati na razne načine, panirati, peći, kuhati, dodavati juhama i varivima... Dostupna je cijele godine. Cvjetača ne sadrži masnoće i kolesterol, ima vrlo malo kalorija Dobar su izvor vitamina C, i sadrži vrlo važan vitamin B ako se jede nekuhana.

Brokula - biljka zelenog, punog cvata koja uspijeva od kraja zime do sredine proljeća. Prvi put se javlja u Francuskoj u 16. stoljeću. Kuha je se, a potom priprema na salatu ili gratinira s maslacem, mrvicama i sirom.
Osim dobra okusa, brokula je vrlo bogat izvor vitamina A i C, minerala željeza, kalcija i fosfora, kao i vlakana, što povoljno djeluje na probavu. Jedna zdjelica brokule sadrži dnevno potrebne količine navedenih vitamina te vrijednih antioksidansa koji u organizmu djeluju protiv raka, srčanih bolesti i očne mrene.
Pri pripremi jela s brokulom cvjetne izbojke brokule treba odvojiti i dobro oprati pod mlazom vode. Zatim ih kuhajte oko 10 minuta u kipućoj slanoj vodi ili na pari. Vodu svakako posolite da bi se sačuvala zelena boja; kratkim kuhanjem sačuvat će se svi hranjivi sastojci.
Kuhanu brokulu pripremite na salatu ili gratiniranu s maslacem, mrvicama i sirom. Možete pripremiti souffle, nabujak od brokule, a možete je poslužiti kao samostalno jelo ili prilog. Brokulu možete konzumirati i svježu

Bundeve (engl. pumpkin) su bogate beta karotenom, antioksidansima, vlaknima koji su nam prijeko potrebni i složenim ugljikohidratima. Ima umjerene količine kalcija i kalija, a bogata je D vitaminom i vitaminom C.
Dugo se održava, tako da jednu bundevu možete nekoliko mjeseci čuvati na tamnome, suhome i hladnome mjestu.
Od nje mogu spravljati različite vrste jela: (osim obične pečene bundeve na koju smo uglavnom naučili) mogu se spravljati: krem juhe, jutarnje kaše, variva, mogu se puniti žitaricama, seitanom i sl. Izvrstan su sastojak u namazima, preljevima, umacima, pohana bundeva je prava poslastica, u desertima, pogotovo u različitim kremama i nadjevima.

Cikla (lat. beta vulgaris) je povrće crvene boje koje se koristi u kulinarstvu i prehrani. Njeno bogatstvo mineralima, ugljikohidratima, mastima i bjelančevinama čini je zdravom ali i čestom prehrambenom namirnicomn. Također je i bogata vitaminom B12, a u sebi ima i male količine kobalta

Sok od cikle često koristi za poboljšanje krvne slike. Koristi se sirova, kuhana i ukiseljena. Ako je se napola skuha, a potom je se dopeče u pećnici zadržava više hranjivih tvari. Boja cikle se neće izgubiti ako se tijekom kuhanja doda u vodu nekoliko kapi octa.

Bob je biljka slična grahu porijeklom iz jugoistočne Azije. Nekoć je pored krumpira bila jedna od najvažnijih biljaka za ishranu Srednje i Južne Evrope.

Uspijeva ljeti. Mladi se bob najčešće servira kuhan s krumpirom i blitvom, dok se sušeni priprema kao grah.