[FCI Grupa 2] - Bernardinac

Grupa
II. FCI skupina

Sekcija
Planinski pas

Temperament
dobroćudan, odan



Namjena
Traženje i spašavanje

Zemlja porijekla
Švicarska
Godina nastanka
1000.
Boje
bijelo - smeđa

Visina (min)
65 cm
Visina (max)
90 cm
Težina (min)
50 kg
Težina (max)
90 kg
Životni vijek (min)
8 godina
Životni vijek (max)
10 godina

Opći izgled:
Postoje dvije vrste: kratkodlaki i dugodlaki. Obje su upadljive veličine i imaju harmonično, snažno, napeto i mišićavo tijelo, s impozantnom glavom i pozornim izrazom lica.

Ponašanje i karakter:
Prijateljski nastrojen, mirnog i stabilnog temperamenta, oprezan.

Proporcije:
Idealne proporcije visine grebena i dužine trupa / mjereno od ramenog zgloba do sjedne kosti je 5:6.

Glava:
Snažna i impozantna.

Lubanja:
Jaka i široka, iz profila i od naprijed gledano blago zaobljena. Postrano blago zaobljenje prelazi u snažno razvijene i visoke obraze, koji prema njušci blago padaju. Zatiljna kost umjereno naglašena. Gornji očni lukovi snažno razvijeni, čeona brazda počinje od stopa, ide sredinom glave i gubi se prema zatiljku. Koža na čelu pravi iznad očiju ka čeonoj brazdi nabore /obrve, koje su u afektu jače izražene. U afektu korijen ušiju gradi sa gornjim dijelom lubanje ravnu liniju.

Stop:
Stop je markantno naglašen i s horizontalom glave zatvara pravi kut.

Njuška:
Kratka, svom dužinom je jednake širine. Nosnik je ravan s blagim žlijebom. Dužina njuške je kraća od dubine mjereno od početka njuške.

Nos:
Nosna gljiva široka, kvadratična, dobro otvorenih nosnica. Nosna sluzokoža crna.

Usne:
Rub usana crno pigmentiran. Gornje usne snažno razvijene i prelaze preko donjih. Ka nosu čine široki luk. Kut usana ostaje vidljiv.

Zubalo:
Umjereno razvijeno, snažno i škarasto ili kliještasto. Obrnuto škarasto zubalo je dozvoljeno (blagi Predgriz, ali mora postojati blagi dodir sjekutića gornje i donje vilice. Nedostatak prvog pretkutnjaka se tolerira.

Oči:
Oči su srednje velike, tamno smeđe do kestenjasto smeđe boje, umjereno duboke, više naprijed nego sa strane postavljene, sa dobroćudnim pogledom. Očni kapci formiraju karakteristične kutne nabore, zbog čega bernardinac ima karakteristične takozvane tužne oči. Ka donjem kapku može se vidjeti bjeloočnica. Rub očnih kapaka treba biti potpuno pigmentiran.

Uši:
Srednje velike, visoko i široko usađene, ušna školjka snažno razvijena, gipka, trokutasta sa zaobljenim vrhom, zadnji rub blago odstojeći, prednji priljubljen uz obraze.

Vrat:
Snažan, visoko postavljen. Na vratu se sa donje strane zapaža podbradak, međutim, nije poželjno da je pretjerano izražen.

Tijelo:
Opći izgled: impozantan i harmoničan.
Gornja leđna linija: Greben jako izražen; od grebena do slabina sapi blago padajuće, neprimjetno prelaze u korijen repa.
Leđa: široka, ravna i čvrsta.
Grudni koš: vrlo istaknut, umjereno dubok, s dobro zaobljenim rebrima, ne dopire dublje od lakta.
Donja trbušna linija: Prema pozadi trbuh je blago uvucen.

Rep:
Rep je širokog i jakog korijena, dugačak i težak, a zadnji pršljen dopire najmanje do skočnog zgloba. U mirovanju ravno obješen ili u donjoj trećini blago savijen na gore, dok je u afektu nešto više nošen, ali nikako iznad leđne linije.

Udovi:
Prednje Noge:
od naprijed gledano ravne i paralelne, postavljene široko.

Lopatice:
postavljene koso , mišićave i dobro priliježuće.

Nadlaktica:
duga koliko i lopatica ili nešto kraća. Kut između lopatice i nadlaktice ne treba biti previše tup.

Laktovi:
dobro priliježući, podlaktica suha i mišićava, ravna, s jakim kostima.

Prednje došaplje:
od naprijed ravno, a sa strane gledano pod blagim kutem.

Prednje šape:
široko zatvorene s jako ispupčenim prstima.

Zadnje noge:
pod umjerenim kutem i mišićave, gledano od iza paralelne, umjereno raširene.

Bedra:
snažna, mišićava i široka.

Koljeno:
pod dobrim kutem, niti unutra niti van okrenuto.

Potkoljenica:
postavljena ukoso i prilično duga.

Skočni zglob:
pod blagim kutem i čvrst.

Zadnje došaplje:
odostraga gledano ravno i paralelno postavljeno.

Zadnje šape:
široke, snažne, zatvorene, s jako ispupčenim prstima. Zaperci se, ukoliko ne ometaju kretanje, mogu tolerirati, iako je poželjno odstraniti ih.

Hod:
kretanje harmonično, izdašnog koraka, s dobrim potiskom zadnjih nogu. Prednje i zadnje šape su postavljene u ravnoj liniji.

Dlaka:
Postoje dva varijeteta: dugodlaki i kratkodlaki.

Kratkodlaki:
Pokrovna dlaka je gusta, ravna, priliježuća, s lako gaćastim bedrima. Poddlaka je bogata. Rep je dobro odlakan, dlaka je gusta, ali ne obrazuje perjanicu.

Dugodlaki:
Pokrovna dlaka je veoma gusta, čvrsta, ali ne i oštra pri dodiru, s puno poddlake. Srednje je duga, ravna ili blago talasasta, ali nikako kovrčava. Obično na leđima, posebno u predjelu slabina i sapi dlaka je blago talasasta. Lice i uši su pokriveni kratkom i mekom dlakom. Duža, svilenkasta dlaka u osnovi uvjeta je dozvoljena. Rep je jako odlakan gustom dlakom. Težak je i žbunast, ali ne smije formirati zastavicu. Uvijena ili kovrčava dlaka na repu je nepoželjna. Na butinama se nalazi veoma obilna žbunasta dlaka ("gaće"). Prednje noge su s karakterističnim zastavicama.

Boja:
Boja bernardinaca je crvena s bijelim poljima ili bijela s crvenim poljima. Sve nijanse crvene boje su dozvoljene. Psi koji su više crveni, sa samo nekoliko manjih bjelina na krznu su takozvani mantilasti, a psi koji su više šareni, tj. na kojima ima više crvenih i bijelih mrlja na krznu su pločasti. Tolerira se mjestimična pojava crnih pramenova.

Potrebne oznake bernardinaca:
Bijele grudi, bijeli šal na vratu, bijele šape, bijeli vrh repa, bijela lisa na čelu, bijela traka na njušci, na kojoj su poželjne (ali ne i obavezne) crne tocke; tamna simetrična maska oko očiju i tamnija boja dlake na ušima. Bernardinac nikako ne smije biti jednobojan ili bez bijelih oznaka.

Visina grebena:
Minimalna visina za mužjaka je 70 cm.
Minimalna visina za ženku je 65 cm.
Maksimalna visina za mužjaka je 90 cm.
Maksimalna visina za ženku je 80 cm.
Psi koji prelaze najveću dozvoljenu visinu se pri ocjenjivanju ne kaznjavaju, ako im je izgled skladan i imaju korektan hod.

Greške:
Svako odstupanje od gore navedenih točaka se smatra greškom. Ocjenjivanje grešaka mora zavisiti od stupnja odstupanja i treba obratiti pažnju koliko to utječe na opći izgled i harmoničnost psa.

- Nedovoljno izražene spolne karakteristike ( premuževne ženke ili preženstveni mužjaci). - Neskladan opći izgled
- Prejako izraženi nabori na glavi i jako izražen podbradak.
- Prekratka ili preduga njuška
- Jako viseće usne
- Veliki predgriz ili Podgriz
- Nedostatak zuba osim prvog pretkutnjaka

- Vrlo visoko ili nisko usađene uši
- Svijetle oči
- Entropija, ektropija
- Očni kapci bez kutnog nabora
- Uleknuta kao i šaranasta leđa
- Nadgrađenost ili jako niske sapi
- Rep nošen iznad leđne linije
- Nepravilan stav prednjih nogu (šape jako okrenute na unutra ili van)
- Nepravilan stav zadnjih nogu ( X stav, O stav)
- Nepravilan hod

- Kovrčava dlaka
- Nedovoljna Pigmentacija tj.depigmentacija ili pogrešna pigmentacija nosa, nosne gljive, očnih kapaka, visećih usana.
- Pogrešna obojanost dlake ( nedostatak potrebnih obojanih površina na dlaci, crveno - smeđe mrlje u većoj količini na bijeloj dlaci)
- Mršavost, Agresivnost.

Greške koje diskvalificiraju psa:
-Potpuno bijela dlaka ili potpuno crvena dlaka bernardinca
-Drugačija obojenost dlake od predviđene
-Plave oči ili oči različite boje
-Nedostatak jednog ili oba testisa u mošnjama









POVIJEST BERNARDINCA

Bernardinac je ponos Švicarske, ali pored svoje matične zemlje, ovaj plemeniti i impozantni pas, čija težina često prelazi 100 kilograma zbog svoje ljepote, simpatičnog tužnog pogleda i izuzetne dobroćudnosti, uživa ugled širom svijeta. Osim toga, to je izuzetan pas koji se koristi za pronalaženje i spašavanje zalutalih, promrzlih i snježnom lavinom zatrpanih ljudi u planinskim masivima.

O porijeklu bernardinca postoje različita mišljenja, ali najpribližnije istini je ono, koje kaže da bernardinac vodi porijeklo od stare tibetanske doge, koja je još 2000 g. prije Krista nastanjivala vrhove Himalaja i koja je predstavljala jednu od najstarijih pasmina. Uslijed ratova i trgovine, stara tibetanska doga dospjela je u Europu sa Istoka. Tokom vremena, a i pod utjecajem klimatskih a i drugih faktora, tibetanska doga doživljava niz promjena. Od nje nastaju i staro - rimski moloski psi, koje su Rimljani koristili za lov i kao ratne pse, pa su vjerojatno za vrijeme galskih ratova dospjeli na područje današnje Švicarske, a tokom godina od njih su nastali današnji bernardinci.

U današnjem obliku bernardinac se javlja u X. stoljeću, u samostanu Sveti Bernard, koga je osnovao otac Bernard od Montane, na prijevoju Simplon na Alpima u Švicarskoj. Tako je Hospiz samostansko sklonište postalo središte odgoja bernardinaca, plemenitih pasa koji su još tada korišteni kao spasioci ljudi, a s njihovim obučavanjem za naročitu službu spašavanja se nastavilo sve do danas.
Profesor Lugan, koji se bavio proučavanjem porijekla bernardinaca, pronašao je u arhivima Hospiza iz druge polovine XII. stoljeća, slike i opise koji svjedoče o postojanju ovih pasa.
Jedna slika iz 1695. g pronađena na Hospitzu prikazuje bernardinca. 1707. g. javlja se i prva sačuvana arhivska bilješka o ovim psima, koja govori o štenjenju jedne ženke.
Daljnji arhivski podaci također svjedoče o postojanju ovih pasa na Hospizu:
...1787. g. ovi psi su uništili bandu provalnika...?
1800. g. preko ovog prijevoja na Alpama prošao je Napoleon s vojskom od 30.000 - 40.000 ljudi.
Bio je veliki snijeg i mnogo ranjenih i mrtvih vojnika. Ovi psi su postavljeni od strane vladara kao pratitelji u službi vojske. Služili su kao spasitelji ljudi.
Od 1800. -1812. g. u samostanskom skloništu živio je Bari, legendarni bernardinac. Bari je bio snažan, dobroćudan pas, koji je s još nekoliko obučenih pasa godinama iz snježnih zameta spašavao zalutale i promrzle putnike.

I sam je kao mladi pas prošao specijalnu obuku i tek poslije nje su mu povjereni ozbiljni zadaci. Obuka mladih pasa vrši se uz pomoć jednog obučenog, iskusnijeg starog bernardinca, koji je u neku ruku učitelj mlađoj generaciji. U početku, oni samo prate svog učitelja u pronalaženju zalutalih putnika i gledajući ga kako on to radi, uče se, da kasnije sami preuzmu taj zadatak. Kad pas spasilac pronađe zalutalog putnika koji je zaspao u snijegu, prvo počinje lajati da bi ga probudio. Kada mu to uspije, služi mu kao vodič do bolnice, koja je u sklopu samostana. Ako putnik ne može hodati, pas mu služi kao oslonac ili ga u krajnjem slučaju vuče po snijegu do skloništa. Ponekad, ako posustane od ljudskog tereta, ostavlja putnika na nekom skrovitom mjestu, a on sam odjuri po pomoć. Snažnim lavežom za tren oka digne sve na noge dajući znak za uzbunu.

Ovi psi spasioci su naročito aktivni u rujnu, kad prve sniježne vijavice iznenade turiste. Jaki vjetrovi predstavljaju u to vrijeme veliku opasnost za svakoga tko se nađe u brdima, jer mogu nanijeti velike zamete za samo nekoliko minuta i zatrpati sve staze i puteve. Tada stupa u akciju spasilačka ekipa ovih predivnih, plemenitih pasa, koji sa punim pravom nose ime svetog Bernarda.

Jedne večeri vjetar je bijesno fijukao i najavljivao nepogodu, koja u ovim brdima znači sigurnu propast za zalutalog putnika. Pri sablasnoj mjesečevoj svjetlosti, koja se odbijala od snijegom pokrivene planinske masive, u daljini su se nazirali visoki planinski vrhovi oko kojih je vjetar bjesno kovitlao. U ovoj noći, punoj strave i užasa, kao neka avet nazirala se ljudska prilika, koja se očajnički borila da se domogne bolnice svetog Bernarda. Bari, veliki bernardinac, koji je te večeri bio na straži, osjetio je izdaleka nepoznatog stradalnika. Počeo je bijesno lajati dajući znak za uzbunu. Nekoliko ljudi je odmah izašlo i pošlo za lavežom psa, koji se s mukom probijao kroz visoke nanose. Ubrzo su naišli na polusmrznutog, onesviještenog čovjeka, koji je nemajući više snage za borbu s vjetrom i snijegom, posustao i pao. Brzo su ga prenijeli u malu bolnicu koja godinama služi kao prihvatilište stradalima u ovoj bijesnoj divljini. Kad je došao svijesti, objasnio je da je njegov prijatelj ostao zatrpan u brdima. Bari je sve to pažljivo promatrao i predosjećajući da se radi o životu i smrti, čekao je nestrpljivo zapovijed da krene u spasilački pohod. Na dobijeni znak, isčezao je u snježnoj oluji, šiban ledenom kišom i vjetrom.

Bari je inače bio poznat u cijeloj Europi kao najbolji pas spasilac, koji je za svog života spasio 40 ljudi. U njegovom dosjeu je zabilježeno 40 imena ljudi, s točnim datumom kad je koga spasio. Mnogi koje je spasio nisu mogli zaboraviti taj njegov podvig, tako da su ga dolazili vidjeti i još jednom mu se zahvaliti za svoj život. Dok se te noći probijao kroz visoke nanose, Bari nije ni slutio da mu je ovo posljednji pohod u službi spašavanja ljudi. Njegov nepogrješivi instikt i čulo mirisa vodili su ga pravim putem. Nikad do sada nije pogriješio, jer je znao da je svaki trenutak dragocjen. Pođe li pogrešnim putem, što je vrlo lako u ovakvoj vijavici, značilo bi siguran kraj zatrpanom putniku. Zadihan i umoran je stigao do zatrpanog čovjeka, koji je zgrčen i onesviješćen ležao u dubokom snijegu. Samo izoštreno čulo mirisa i izvanredan instinkt ovog plemenitog psa pomogli su mu da nađe ovo ljudsko biće, koje je prije podsjećalo na ledenu gromadu koju je vjetar otpuhnuo s neke litice. Kad je stigao do čovjeka, Bari je počeo lajati da bi ga probudio. Uspio je, čovek je došao svijesti i nazrijevši u mraku ogromnu životinju nad sobom, pomislivši da je divlja zvijer, skupio je snagu, izvadio ispod kabanice veliki oštar nož i svom snagom ga zario u vrat nedužne životinje. Krv je šiknula iz duboke rane, ali Bari nije pustio ni glasa. Njegov zadatak je tek upola bio završen. Trebalo je čovjeka dovesti do bolnice. Pošao je pozivajući čoveka lavežom da ga slijedi. Ovaj je tek tada shvatio da je to njegov spasilac. Pošao je za psom oslanjajući se na njegova široka leđa. Bari se teškom mukom probijao kroz snježne nanose, utirući putniku stazu poprskanu vlastitom krvlju.

Došli su do bolnice i tada je Bari, na izmaku snage, zbog velikog gubitka krvi, pao kraj putnikovih nogu.
Poslije nekoliko sati podlegao je rani koju mu je zadao čovek koga je spasio. Putnik, čijim imenom se završava lista ljudi koje je Bari spasio, dugo je plakao nad beživotnim tijelom svog spasioca. Nije ga mogao zaboraviti, niti prežaliti. U znak sjećanja na Barijevo nezaboravno djelo, podigao mu je spomenik, da bude svjedok neizrecive vjernosti i ljubavi čovjekovog najboljeg prijatelja, psa.

Barijev spomenik se nalazi na otočiću Ravageurs kod Asnierea, u neposrednoj blizini Pariza, na psećem groblju. To je i prvi spomenik na ovom groblju, koje podsjeća na park pun cvijeća i zelenila. U ogromnoj kamenoj masi isklesana je bista vrlo snažnog bernardinca, na čijim leđima je djevojčica, koju je spasio od lavine. Ispod toga je uklesan naziv: Spasio život četrdesetorici, a ubio ga je četrdeset i prvi. Bari je bio jedan od posljednjih predstavnika jedne rase, za koju do tada još nije bilo dato jedinstveno ime.

Nazivani su najčešće sveti bernardski psi ili sveti psi.

1865. g. je prvi put u upotrebi ime bernardinac. 1856. g prvi put je u Hospitzu zabilježeno njihovo križanje s njufaundlenderom.
Do tada su postojali samo kratkodlaki bernardinci, iako još 1850. g. u nekoliko slučajeva bilo je oštenjenih primjeraka dugodlakog bernardinca u podnožju prijevoja.
Oni su djelovali ljepše i moćnije nego kratkodlaki bernardinci. Zato nije iznenađujuće da dugodlake bernardince u osnovi češće srećemo od kratkodlakih. Tvrdnje da je dugodlaki bernardinac nastao križanjem s njufaundlenderom nisu u potpunosti provjerene, ni dokazane. Istina je da su redovnici smatrali da su dugodlaki bernardinci neupotrebljivi za službu brdskog spašavanja, te su ove pse poklanjali bogatim ličnostima, ali su ih i prodavali, na primjer grofovima od Rougemonta, starješini Risa kod Berna, ruskoj velikoj kneginji Ani Fjodorovnoj... Ovo su samo neki od mnogobrojnih koji su imali bernardince.

Uzgojem bernardinaca su se vrlo aktivno bavili grofovi od Rougemonta, koji su živjeli na lavljem brdu kod Murtena. Od njihovih pasa vodi porijeklo i par bernardinaca koje je posjedovao mesar i krčmar Heinrich Shumacher iz Holigena kod Berna. On je puno učinio za daljnji napredak ove rase. Za Shumachera se može reći da je osnivač modernog uzgoja bernardinaca. Nema preciznih podataka o vremenu kada je on započeo ovaj uzgoj. Postoje neki podaci da su još 1867. g na izložbi u Parizu pobijedili i dobili zlatnu medalju psi Sultan I i Favorit I, koji su potjecali od Shumachera.

Shumacher je svoj odgoj usmjerio na Hospitz tip pasa. Bio je u stalnom kontaktu sa fratrima sa Hospitza (samostansko sklonište za putnike) koji su uzgajali bernardince, pa je zato i njegovao takav tip bernardinca. Shumacherov najbolji pas bio je Bari I i bio je kratkodlaki bernardinac. On je isključivo odgajao kratkodlake pse. 1880. Shumacher je bio obeshrabren u svoj odgoj bernardinaca, jer se pojavilo nekoliko mlađih uzgajivača, koji su proizveli novi tip bernardinca i tom tipu je data velika prednost nad Shumacherovim Hospitz tipom bernardinca. Uputio je 1884. g. i jedno pismo novoosnovanom švicarskom kinološkom savezu u kome je pisalo: "Moj jedini princip u odgoju ogleda se u tome, da postignem što veću sličnost u odlakanosti i tjelesnoj građi sa slavnim Barijem iz Bernskog muzeja. Važna mi je inteligencija i pokretljivost psa, a to sve doprinosi da moji bernardinci budu gotovo idealni. Po mome, bernardinci bi morali imati široke lubanje, izražen zatiljak, izražajne oči, uže nosnike, duboko viseće usne, izražen podbradak, vrlo jak nos, izraženo čulo mirisa, jaku inteligenciju, dobru odlakanost, široke i duboke grudi, kratak trup, tj. tijelo i visoko kretanje (kao kod konja, a ne kao kod goveda). Mladi uzgajivači, koji se ne slažu sa mnom i mojim odgojem, inzistiraju na ogromnoj veličini i snazi bernardinaca, na velikim krupnim glavama, na dugoj dlaci, na oblinama i velikoj težini ovih pasa, zbog čega, po mom, takvi bernardinci postaju debeli, slabo pokretljivi i malo manje inteligentni. Njih je zaista lijepo vidjeti, jer su fascinirajući zbog svoje veličine i mase, ali ja ostajem dosljedan svom odgoju bernardinaca, tipa čuvenih svetobernardskih pasa i nitko me ne može preobratiti i odagnati od toga".

Međutim, kupci - ljubitelji bernardinaca, izlagači na izložbama, traže i žele dugodlake bernardince, s teškim zaobljenim lubanjama i daju prednost njima, nad bernardincima s kratkom dlakom, lakšim glavama i dužim njuškama.
U Zurichu 1887. g održan je kongres, na kome su se uspjeli usuglasiti različiti stavovi u odgoju bernardinaca i formiran je jedinstveni Standard ove rase. Neki švicarski uzgajivači, gospoda dr. Th. Kunzli, Max Silber, E. Bauer, sastavili su ovaj jedinstveni standard kao jedini mjerodavan i priznat u odgoju ove rase. Od tog vremena, bernardinac se smatra švicarskom rasom . Danas, svi uzgajivači čiji klubovi bernardinaca pripadaju F.C.I. moraju uzgajati bernmardince po ovom standardu .
Samo bernardinci koji vode porijeklo iz ovakvog uzgoja, čije je posjedovanje unijeto u odgovarajući registar i koji imaju odgovarajući rodovnicu - dokaz o svom porijeklu, smatraju se čistokrvnim, rasnim bernardincima.
U Njemačkoj je kao jedini zastupnik za bernardince ST. BERNHARD klub sa središtem u Munchenu. U Švicarskoj je to švicarski, Italija ima svoj klub.