[FCI grupa 5] - Sibirski Husky

FCI-Standard N° 270 24. 01. 2000.
DATUM STANDARDA : 02.02.1995.

[/SIZE][B]CLASSIFICATION F.C.I. Grupa 5
Špic tip i primitivni tip psa
Sekcija 1 Nordijski psi za vuću sanjki

OPĆI IZGLED

Sibirski Husky je radni pas srednje veličine, brz i lagan na svojim nogama, i gracioznih pokreta. Njegovo kompaktno i dobro odlakano tijelo, uspravno dignute uši, i četkast rep odaju njegovo sjeverno poreklo. Njegov karakterističan hod je mekan lagan .Njegove tjelesne proporcije i oblik odaju njegov osnovni balans snage, brzine i izdržljivosti.Muzijaci nikad ne izgledaju grube građe, a ženke nisu slabašne građe. U pravim uvjetima, nikad nemaju prekomjernu težinu.

TEMPERAMENT

Karakterističan temperament je prijateljski i blag, ali u isto vrijeme oprezan i radoznao. Ne posjeduje kvalitete psa čuvara, niti je previše sumnjičav prema strancima ni agresivan prema drugim psima.Neka vrsta uzdržanosti i dostojanstvenosti može se očekivati kod zrelih pasa. Njegova inteligencija, prilagodljivost i prodorna narav čini ga prihvatljivim kompanjonom i vrijednim radnikom.

GLAVA

GLAVA: Izraz je oštar ali prijateljski., radoznao i čak nestašan. OČI: bademaste umjereno razmaknute i postavljene malo ukoso.
OČI: mogu biti smeđe, plave, zelene ,moguće su i oči različite bijele ili "arty colored"
UŠI: srednje veličine, trokutastog oblika, blago zaobljene na vrhu, malo razmaknute i postavljene na vrh glave. One su debele dobro odlakane, blago ispupčene na zadnjem dijelu, i uspravne.
LUBANJA: srednje veličine u proporcionalna tijelu, blago zaobljena na vrhu blago se sužava prema očima .
STOP: Dobro definiran i njuška je ravna od stopa do vrha nosa.
NJUŠKA: srednje duzine, razdaljina od vrha nosa do stopa je jednaka razdaljini između stopa i zatiljka. Njuška je srednje širine koja se postepeno sužava do nosa, sa vrhom koji nije ni okrugao ni kockast.
NOS: crn kod sivih, žutomrkih i crnih pasa. Prihvatljiv je i ružičasti ili snježni nos.
USNE: dobro pigmentirane i priljubljene.
ZUBI :Zubalo makazasto.

VRAT

Srednje duzine, ponosno nošen u obliku luka kad pas stoji, Kada se kreće u kasu, vrat je izdužen tako da je glava neznatno isturena naprijed.

LEĐA

Ravna i čvrsta, prava od grebena do korena repa. Srednje su duzine, ni grbava ni ulegnuta (sedlasta) zbog prevelike duzine.Slabine su mršave i zategnute, uze nego grudni kos, i blago uvučene. Sapi se protezu od kičme pod blagim uglom, ali tako ne da smanje potisak zadnjih nogu.

TIJELO

GRUDNI KOŠ: dubok i jak, ali ne preširok, sa najdubljom točkom iza nivoa laktova. Rebra su dobro zaobljena i odskaču od kicmenog stuba, ali su pljosnata sa strana , da bi omogućila slobodno kretanje.

REP

Dobro odlakan rep lisičjeg oblika, koren usađen malo ispod gornje linije leđa, obično nošen u gracioznom luku iznad leđa kada je pas u pažnji. Dignut rep, rep se ne smije savijati ni na jednu stranu tijela, niti držati ravno iza leđa. Opušten rep je normalan kada pas miruje.Dlaka na repu je srednje duzine i prosječno iste duzine i na vrhu i stranama i korenu, dajući izgled okrugle četke. Mane: ravan ili suviše savijen rep, suviše nisko ili visoko usađen, uspravno nošen rep

UDOVI

PREDNJI UDOVI:
RAMENA lopatica je priljubljena unazad. Gornji ugao ide blago unazad od točke ramena do lakta, i nikad nije vertikalna sa zemljom. Mišići i ligamenti koji vezuju ramena sa grudnim košem su čvrsti i dobro razvijeni.
PREDNJE NOGE: kada stoji, gledano spreda, noge su umjereno razmaknute, paralelne i prave, sa laktovima blizu tijela koji nisu okrenuti ni unutra ni napolje. Gledano sa strane, zglobovi su neznatno nakrivljeni , sa skočnim zglobom jakim, ali fleksibilnim. Kosti su jake ali nikad teške. Duzina nogu od lakta do tla je neznatno veća od razdaljine od lakta do vrha ramena. Peti prst na prednjim nogama može se odstraniti.
ŠAPE ovalne ali ne duge, srednje veličine, kompaktne i dobro odlakane između prstiju i jastuč0ćca. Jastučići su tvrdi i zadebljali i elastični. Sape nisu okrenute ni unutra ni vani kad je pas u prirodnom položaju.
ZADNJI UDOVI : Gledano od pozadi dok stoji, zadnje noge su umjereno razmaknute i paralelne.Butine su mišićave i jake, koljena dobro savijena, skočni zglob dobro definiran i spušten nisko prema zemlji. Peti prst , ako ga ima, treba odstraniti.

HOD

Karakterističan hod je mek, lagan i bez napora. On je brz i lagan na nogama, i zato ga u ringu treba voditi na opuštenom povodniku umjereno brzim kasom, kako bi pokazao dobar zamah prednjih i dobar potisak zadnjih nogu. Kada se gleda sa prednje strane dok se lagano kreće,trag nije u jednoj liniji, ali kako ubrzava, ugao nogu ide prema unutra sve dok sape ne dođu na liniju koja je točno ispod longitudinalnog centra tijela. Kako hod postaje brzi, i trag se promjeni, prednje noge i zadnje noge i dalje ostaju nošene pravo i pravilno, sa laktovima i koljenima, koji nisu okrenuti ni unutra ni napolje.Svaka zadnja noga pada u stopu prednje noge na istoj strani.Dok se pas kreće linija leđa ostaje mirna i čvrsta i prava. Mane: kratak, propinjući ili odsječen hod, težak ili talasat hod, ukrštajući ili uvijajući hod.

DLAKA

Krzno sibirskog haskija je dvostruka i srednje duzine, dajući izgled dobre odlakanosti, ali nikad nije toliko duga da prikrije jasnu liniju tijela psa. Podlaka je mekana i gusta, i dovoljne duzine da podrži vanjsku dlaku. Zaštitna dlaka vanjskog krzna je prava i na neki način glatko leži , nikad oštra i gruba niti strši.sa tijela. Nedostatak podlake za vrijeme sezone linjanja je normalan. Trimovanje brkova i dlake između prstiju i okolo stopala je dozvoljeno. Trimovanje bilo kog drugog dijela je nedozvoljeno i kažnjava se. Mane: duga, gruba ili čupava dlaka, Struktura previše svilenkasta ili suviše oštra.

BOJA

Sve boje od crne do cisto bijele. Različite vrste maske na glavi su opće., uključujući i neke sare koje nisu pronađene kod drugih vrsta.

VISINA

Mužjaci od 53 do 59.7 cm u grebenu, a ženke od 50 do 55.7 cm.

TEŽINA

Mužjaci od 20.5 do 27.5 kg a ženke od 15.9 do 22.7 kg.

GREŠKE

- oči suviše ukoso ili suviše približene.
- prevelike usi u odnosu na glavu, široko razmaknute i usi koje nisu podignute.
- glava nezgrapna ili teška, kao i previše uska
- nedovoljno izražen stop
- bilo koji drugi zagriz osim makazastog
- njuška koja je previše odsječena ili previše gruba, njuška suviše duga ili suviše kratka
- vrat prekratak i nabijen ili predugačak
- slaba ili labava, nezategnuta leđa, ulegnuta leđa
- ravan ili suviše savijen rep, suviše nisko ili visoko usađen, uspravno nošen rep
- ravna ramena; labava, slobodna ramena
- slabi zglobovi, preteške kosti , preuzak ili preširok razmak između prednjih nogu, izbačeni laktovi
- Mekani i rašireni prsti, sape prevelike i nezgrapne, sape premalene i nježne, prsti okrenuti naprijed ili nazad
- ravna koljena, kravlji zglobovi, preuzak ili preširok zadnji razmak
- duga, gruba ili čupava dlaka, Struktura previše svilenkasta ili suviše oštra
- kratak, propinjući ili odsječen hod, težak ili talasat hod, ukrštajući ili uvijajući hod

DISKVALIFIKACIJSKE GREŠKE

- Psi veći od 59.7 i ženke od 55.7 cm.



Povijest sibirskog haskija počinje kroz vučne pse koji su dovedeni na Aljasku iz istočnog Sibira 1909 godine. Za sjeverne narode vučni pas bio je važan za vuču saonica kojima se vršio lov i prijevoz. Iz tih pasa razvili su se današnji polarni psi. Prvi spomen sibirskog haskija veže se uz pleme Chukchi (Sibirski Apachi). U plemenu vodila se velika briga kod uzgoja jer su htjeli uzgojiti pse koji će zadovoljiti njhove potrebe a to su; da u što kraćem vremenu pređu što veću razdaljinu, da imaju dobar smisao za orijentaciju, da izdrže velike hladnoće i nedostatak hrane, tj. uvjete polarne klime. Radili su selekciju štenadi odmah nakon par mjeseci njihova života, gdje su slabije pse ubijali dok najbolje pse ostavljali su za vuču i parenje. Tokom odrastanja pasa pleme je vršilo daljnju selekciju promatrajući pse kod njihove radne aktivnosti prilikom vuče saonica. Takvim postupkom dobili su pse sa današnjim karakteristikama sibirskog haskija, snažnog, brzog, izdržljivog, sa dobrom orijentacijom, koji može podnjeti razne teške uvjete života. Ubrzo su ljudi shvatili da su sibirski haskiji između svi vučnih pasa sa svojim karakteristikama najidealniji za vuču saonica pa su ih prestali ismijavati kao male i slabe pse.
Baš takav malen i izdržljiv pas bio je najidealniji za vuču saonica što neki uzgajivači pasa nisu prihvačali pa su nastala takmičenja u utrkama saonica koje su bile vučene različitim psima. Tako se prva utrka održala između dva lovca kada su htjeli jedan drugome dokazati da posjeduju brže pse. Prva registrirana utrka održala se između dva grada na sjeveru Aljske, (Noma i Kendla) 1908 godine a staza je bila duga 408 kilometara i pređena je za 119 sati.
Događaj koji je širom otvorio vrata priznanju sibirskog haskija dogodio se 1925. godine, na Aljasci u gradu Noma, gdje je zavladala bolest difterija. Problem je bio u tome što u gradu nije bilo lijeka pa je lijek trebalo dovesti iz susjednog grada koji je bio udaljen 600 milja. U to vrijeme nije bilo avionskog transporta a drugim putevima nije se moglo doći do toga mjesta. Tako je na tom hladnom i snježnom sjeveru jedina preostala mogućnost za spašavanje oboljelih, bila u tome da se psećom zapregom prijeđe 1000 milja i donesu ljekovi. U tu nemoguću misiju upustio se Gunnar Kasson 2. veljače 1925. sa svojim timom pasa. O tom podhvatu se čulo diljem svijeta i odmah su se prijavili i ostali ljudi koji su sa svojim zapregama htjeli se uključiti u tu akciju. U jednom od timova jedan je pas svojim podhvatima postao prepoznatljiv u cijelom svijetu. Njegovo ime je Balto i on je prešao razdaljinu do grada Noma vođen svojim vlasnikom Gunnar Kassonam. Na tom putu taj sibirski haski, Balto, svojom inteligencijom, instinktom i smislom za orijentaciju mnoga puta je spasio život svom vlasniku. Nije samo spasio život svom vlasniku nego je i došao do mjesta i tako spasio stanovnike od totalne katastrofe. U njegovu čast je u Central parku u New York-u postavljen spomenik i snimljen film po tom događaju, a od 1973. svake se godine održava utrka u tu čast i tom rutom kuda su išli timovi pasa u borbi za spas građana Noma.
Zbog izrazitih ujednačenih karkteristika sibirskog haskija pasmina je priznata od AKC-a (American Kennel Club) 1930. godine, a prvi službeni standard je objavljen 1932. godine.
Sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća sibirski haskiji su došli i do Evrope gdje su se od tog doba počeli uzgajati i sticati svoje ljubitelje. I tu su se našli ljubitelji utrka pa se i po Evropi počela održavati takmičenja u vuči saonica.
Sibirski haski se u prošlosti koristio prvenstveno kao vučni pas ali radi svoje ljepote, dobre i vesele naravi te inteligencije, osim za vuču saonica počeo je sve češće biti pas za pratnju tj. kućni ljubimac. Sibirski haski u prosjeku živi 15 godina. On po svojoj naravi nije pas čuvar. Vaše goste i prijatelje te slučajne prolaznike dočekuje s radošću, a to je zato jer prvobitini uzgajivači iz plemena Chukchi cijenili su svoje pse i prema njima nisu bili grubi. Za velikih zima vlasnici pasa iz plamena Chukchi stavljali su spavati sibirske haskije zajedno sa svojom djecom kako bi ih psi grijali gustom dlakom u hladnim noćima. Godinama primjenjujući tu metodu sibirski haski je usvojio bliski odnos sa djecom, što se danas očituje u njihovom izrazitom zadovoljstvu igrajući se sa njima. Svu pažnju i poštivanje vlasnika i uzgajivača, sibirski haski je usvojio i preko svojih gena prenio na novo potomstvo, a to su današnje njegove karekteristike.
Sibirskog Huskyja je uzgojio narod Chukchi iz sjeveroistočnog Sibira kao izdržljivog vučnog psa. Korišteni su i u lovu na jelene kao goniči. Godine 1909, prvi veći broj tih Chukchi pasa donesen je na Aljasku kako bi se natjecali u " All-Alaska Sweepstakes" trci na duge staze i Aljaški musheri (vozači saonica s psećom zapregom ) su brzo spoznali mogućnosti tih malih i kompaktnih pasa iz Sibira.
U zimi 1925, kada se epidemija difterije pojavila u izoliranom gradiću Nome na Aljaski, spasonosni serum iz udaljenog Nenana donijeli su musheri sa svojim psećim zapregama. Taj pothvat donio je nacionalnu zahvalnost i promicanje vozača i njihovih pasa. Jedan od tih vozača, Leonhard Seppala, doveo je svoju zapregu Sibirskih Huskyja, potomaka prvih donesenih pasa iz Sibira, u Sjedinjene Američke Države. U Novoj Engleskoj natjecao se u utrkama vučnih pasa i ponovo dokazao nadmoć Sibirskog Huskyja nad domaćim psima. Vozači Nove Engleske dobili su priznanje 1930, a već 1938. osnovan je Američki savez Sibirskih Huskyja.