Rade Serbedzija

Ne daj se Ines

Ne daj se Ines
Ne daj se godinama, moja Ines
drukcijim pokretima i navikama
jer jos ti je soba topla
prijatan raspored i rijetki predmeti
imala si vise ukusa od mene
tvoja soba divota
gazdarica ti je u bolnici
uvijek si se razlikovala
po boji papira svojih pisama,
po poklonima
pratila me sljedeceg jutra
oko devet do stanice
i rusi se zeleni autobus
tjeran jesenjim vjetrom
kao list niz jednu beogradsku padinu
u vecernjem sam odijelu
i opkoljen pogledima

Ne daj se mladosti moja,
ne daj se Ines

Dugo je pripremano nase poznanstvo
i onda slucajno uz vrucu rakiju
i sa svega nekoliko recenica,
lose prikrivena zelja
tvoj je nacin gospodje
i obrazi seljanke
prostakuso i plemkinjo moja
pa tvoje grudi, krevet
i moja soba objesena
u zraku kao narandza
kao narandzasta svjetiljka
nad zelenom i modrom vodom Zagreba
proleterskih brigada 39 kod Prkovic
pokisla ulica od prozora
dalje i sum predvecernjih tramvaja
lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromastva
upotreba zajednicke kupaonice
i molim vas, ako netko trazi

Ne daj se Ines

Evo me ustajem
tek da okrenem plocu
da li je to nepristojno
u ovakvom casu
Mozart Requiem Agnus Dei
meni je ipak najdrazi pocetak
raspolazem s jos milion njeznih
i bezobraznih podataka nase mladosti
koja nas pred vlastitim ocima vara,
i krade, i napusta

Ne daj se Ines

Poderi pozivnicu, otkazi veceru, prevari muza
odlazeci da se pocesljas
u nekom boljem hotelu
dodirni me ispod stola koljenom
generacijo moja, ljubavnice

Znam da ce jos biti mladosti,
ali ne vise ovakve
u prosjeku 1938
ja necu imati s kim
ostati mlad ako svi ostarite
i ta ce mi mladost
tesko pasti
a bit ce ipak
da ste vi u pravu
jer sam sam na ovoj obali
koju ste napustili i predali bezvoljno
a ponovo pocinje kisa,
kao sto vec kisi
u listopadu na otocima
more od olova
i nebo od borova
udaljeni glasovi koji se mijesaju
glas majke, prijatelja, kceri,
ljubavnice, broda, brata
na brzinu pokupljeno rublje pred kisu
i nestalo je svjetla
s tom bjelinom
jos malo setnje uz more
i gotovo

Ne daj se Ines

Popodnevna pjesma


Upucujem ovu lijenu
popodnevnu misao
njeznu i pohotnu
u ono dvoriste u kojem sam
vas gledao, draga susjedo

Tisucu devetsto pedeset sedme godine
kada je bila jesen slicna ovoj
i kada su jos u moj san udarali prozori
roditeljske kuce utopljene
u sibenskoj jugovini

U gradu koji je postajao moja bolnica
a mojom napola razbudjenom glavom
kolali prvi tramvaji plavi i uspavani
adresiram tamo ovu misao i kazem
steta

Bili ste ljubavnica mog cimera od
osam do jedanaest svakog jutra
kako ste se zvali Ema, Selma
Alma, Adela
da li je sto izmijenilo vase lice
oci i trbuh

A kako sam vam zavidio
vracajuci se iz setnje
od osam do jedanest izjutra
uz cetvrt kruha i mlijeko u jednom
blijedom Pescenickom mljekarstvu

Svim je bojama vec moj prvi
studentski rujan dodavao
malo crnog i malo tamnozelenog
i danas Vam iskreno kazem
steta, steta

Vise vjerojatno i niste za takva sta
ponovo ono dvoriste
vrijeme je za nedjeljni ribolov
i vas suprug odlazi

Vi znaci danas dolazite jos ranije
u moju sobu, oko pola sedam
a ja bas izlazim, steta
jer moj je cimer mrzovoljan tako rano
i ja bih Vam vjerojatno pruzio vise

Ali ja idem u setnju
i setao sam tako godinu i drugu
i ne da Vam se hvalim, bilo je toga
kakve sve zemlje, pica, kakva mora
gdje sam sve bio, gdje sam sve ljubio
i kakve zene

Jer vama otvoreno mogu reci
kuda sam sve setao po kisi ujutro
nekakav vlak je istruo u crnom
proljecu u Poljskoj, blizu Rusije

Kakvu sam tamo
zenu ostavljao, isukrste
i kakva je mene ostavljala na sjeveru
pijuci neko nerazgovjetno
pice svog naroda
daleko, daleko, kao u snovima

Opet netko ovdje u Zagrebu u
Jurijevskoj
pa oci providne i dragocjene jedne
cehinje iz Brna, Vozderkove

Premjestene zauvijek u moju utrobu
a takav snijeg i sve sto treba bilo je,
bilo
ali ono dvoriste u kojem sam vas
vidjao
izmedju dva neodredjena stabla crna
od vlage one jeseni

Vas tako obicnu i raskalasnu domacicu
i mirisi koje ste ostavljali u mojoj sobi
U sezonama 1957,58 i sljedece
steta, nepovratno steta

Niceg nema, niceg nema od tebe
od mene

Slovenska


Pise mi majka iz Beograda
brine se kako mi je
oni su, kaze, u redu
pitaju kako sam ja

Ref.
U mome zive nemiru
pobratimstva lica u svemiru
polako ucim slovenski

Pisu mi djeca iz Zagreba
brinem se kako im je
oni su, kazu, u redu
pitaju kako sam ja

Ref.

Ponekad popijem pice
s' predsjednikom Republike
pita me kako mi je
ne brini, kazem, sve je u redu
igram svoju predstavu
jer

Ref.

Stanujem u Ljubljani
ekskluzivan kraj
industriska zona, Fuzine
sretnem neke zemljake
pitam ih, kako je

Ne brini majstore, gura se
djeca idu u skole
polako uce slovenski
jer

Ref.

Po casi ucim se slovensko

Kaj ti je deklica
zakaj si zalosna
kaj mi je, nic mi ni
srce me boli

Uzalud je budim


Budim je zbog sunca
koje objasnjava sebe biljkama
zbog neba razapetog izmedju prstiju
budim je zbog reci
koje peku grlo, volim je usima
treba ici do kraja sveta
i naci rosu na travi
budim je zbog dalekih stvari
koje lice na ove ovde
zbog ljudi koji bez cela
i imena prolaze ulicom
zbog anonimnih reci, trgova
budim je zbog manufakturnih pejzaza,
javnih parkova
budim je zbog ove nase planete
koja ce mozda biti mina
u raskrvavljenom nebu
zbog osmeha u kamenu
drugova zaspalih izmedju dve bitke
kada nebo nije bilo vise
veliki kavez za ptice nego aerodrom
moja ljubav puna drugih
je deo zore koju budim
budim je zbog zore, zbog ljubavi,
zbog sebe, zbog drugih
budim je, mada je to uzaludnije
negoli dozivati pticu zauvek sletelu

Sigurno je rekla neka me trazi
i vidi da me nema
ta zena sa rukama deteta,
koju volim
to dete koje je zaspalo
ne obrisavsi suze koje budim
uzalud, uzalud, uzalud
uzalud je budim
jer ce se probuditi
drukcija i nova,
uzalud je budim
jer njena usta
nece moci da joj kazu
uzalud je budim
ti znas, voda protice,
ali ne kaze nista
uzalud je budim
treba obecati izgubljenom imenu
necije lice u pesku

ako nije tako odsecite mi ruke
i pretvorite me u kamen

Vec sam ti pricao to


Da li znas, i ja sam nekada imao grad
ulice, draga lica u dvoristu
pod kestenom stol, nekada
prasnjava slika i cesta od sna
curice, drugova pjesma
u dusi se budi djetinjstvo

Zamisli, mirise lipa i ljeto je tu
kasnije snjegovi, pramen sam magle
pod neonskim svijetlom u zimu
pricam ti, im'o sam druga k'o brata ja
sada pustinja, ceznjiva pisma
pacifik od tuge i sjecanja, kazu sudbina

Ta kurva bol ime mora imati i razlozi
milion prica, al' svaka vodi samo do pustosi
pitam, da li znas, a znam da ne znas
nit' ces ikad shvatiti
a i zasto bi, oprosti, to gorka tecnost
iz mene gluposti govori

Nije nostalgija, ta je romanticno
nevino cedo spram ovih stanja
necu da spominjem rat i uzase
politiku i slicna sranja
necu da ponavljam, pravda ne postoji
ta to je jasno bar
hocu da dopustim suzu ljubavi
sa njom sam divan par
kasno je, znam

Curi noc, svaka je mala vjecnost za mene
da, znam, moras poc, o, kako nervira
kad zadnji autobusi se izgube
pitam, da li znas, i ja sam nekada imao grad
ulice, draga lica u dvoristu
pod kestenom stol
ah, vec sam ti pricao to

Zaboravi


Ako me sretnes negdje
u gradovima stranim
po kojima se muvam
u posljednje vrijeme

Sretni me
kao da me sreces prvi put
nismo li se mi vec negdje vidjeli
kazi i zaboravi

Zaboravi, dane koje smo
nekada zajedno i noci zaboravi
gradove kojima smo mjenjali imena
i ucrtavali u karte samo nama
dostupne

Onaj hlad pod maslinama
u nasoj uvali, uvali mirnih voda
otok nas i ime broda pjesnika
koji nas je tamo nosio

Zaboravi da si ikada rekla
da me volis
i kako se nikada, nikada
necemo rastati

Treba zaboraviti naslove knjiga
koje smo zajedno citali
filmove koje smo gledali
Hemfri Bogarta i Kazablanku
narocito zaboravi

Ulicu divljih kestenova
s pocetka Tuskanca

I onaj nas poljubac na kisi
za koga bi znala reci
nikada necu zaboraviti
molim te zaboravi

I kada ti kazem da zaboravis
kazem ti to zato sto te volim
kazem ti to bez gorcine

Otvori oci ljubavi
nasim gradom prosli su tenkovi
odnijeli su sobom sve sto smo bili
znali, imali, zato, zaboravi

Cemu sjecanja
pogledaj kako tresnja u tvome vrtu
iznova cvjeta svakoga proljeca
nasmijesi se jutru koje dolazi
zagrli bjelinu novih dana i zaboravi

Kasno je vec dragana
hocu da kazem, zreli smo ljudi
to jest, nismo vise djeca

I znam da nije lako
i znam da mozda i boli
ali pokusaj, molim te
pokusaj zaboravi

I ako me sretnes
negdje u gradovima stranim
po kojima se muvam
u posljednje vrijeme

Sretni me
kao da me sreces prvi put
hej, nismo li se mi vec negdje vidjeli
kazi i zaboravi