Gosti u Cibukliji

Ploveci rijekama cesto sam bio pozivan od ljudi sa obale da im se pridružim u društvo kako bi me pogostili jelom i pilom, te porazgovarali sa mnom. Pozive nisam nikada odbijao. Smatrao sam se narocito pocašcen takvim pozivima i odazivao sam se na njih.

Castili su me onime što su imali kod sebe, ali i ja sam njih castio picem koje se toga trenutka zateklo u mojemu kanuu.

Razgovore smo vodili o svemu i svacemu. Jedino u politiku nismo dirali želeci uživati u prirodi i rijeci opuštajuci se izvan vremena i prostora, a ne doticati se crne stvarnosti u kojoj se nalazimo. . .

Na Dunavu u sklopu 56. regate TID 2011. prvi puta mi se dogodilo da me pozovu iz camca da se pogostimo na kopnu.

Dogadaj je za mene nezaboravan, a da li ce vama biti zanimljiv sami prosudite.


Drugoga dana mojega ucešca u regati, regata je krenula iz Smedereva sa 1119. km Dunava. Nismo kretali svi zajedno vec kako je tko želio. Cilj dnevne etape nalazio se 60 km nizvodno u mjestu Veliko Gradište. Vrijeme suncano, vjetrovito. Dunav najprije umjereno valovit.

Ploveci susretoh ucesnicu iz Madarske, gospodu Evu.






Malo smo porazgovarali "Dunavskim jezikom", odnosno mješavinom rijeci iz svih, nama poznatih, jezika koje smo razumjeli. Nije bitno što ne znamo jedan jezik na kojemu bi se sporazumjeli. Bitno je da imamo volju i želju da se sporazumimo.


Nismo dugo pricali. Ipak se u komunikaciji osjeti manjak rijeci koje oboje poznamo. Ali i da smo znali jedan zajednicki jezik ne bismo dugo pricali. Jednostavno na rijeku smo došli uživati u njoj, slušati nju kako nam prica, a to je nešto posebno i tu nema mjesta ljudskim glasovima.

Plovili smo jedno iza drugoga na razmaku stotinjak metara. Vjetar je postepeno pojacavao svoju snagu, valovi su postajali sve veci, pogotovu oko 1084. rijecnog kilometra, na ulazu u proširenje prije grada Rama, gdje je Dunav širi od 2 kilometra.

Polako veslajuci i savladujuci valove koji nam dolaze gotovo sa boka napredujemo prema Zavojskoj adi. Cilj nam je proci prolazom izmedu Zavojske ade koja ce nam biti s desne strane i Ade Cibuklije koja ce nam s lijeve strane štititi bok od sve vecih valova.

Gospoda Eva prvi puta plovi tom dionicom, kao i ja. U prednosti sam jer imam dobru kartu terena, a ona je u prednosti jer joj je kajak nizak i bolje se drži na valovima, stabilnija je.





Ulazimo u prolaz izmedu ada. Na samom ulazu približava nam se camac sa motorom kojim upravlja jedan covjek. Zove nas, pita tko smo, a kada je cuo da smo ucesnici regate okrenuo je camac i pozvao da ga slijedimo.





Kolegica iz Madarske ga nije razumjela. Uputila mi je upitni pogled i rukom joj pokazah da nas slijedi. Podosmo za camcem u prolaz izmedu ada. Voda je ovdje mirna, nema valova. Užitak za veslanje.





Plovimo tako nekoliko stotina metara kada se kroz uski prolaz u obali camac provuce u nekakvo manje vodeno prostranstvo. Krenuh za njim. Kolegica iz Madarske nepovjerljivo se necka. Tek kada sam je pozovao da me slijedi, pode za mnom.





Prolazimo kroz prolaz . . .





I udosmo u prostran kanal kojega nismo vidjeli od raslinja na obali. Poslije smo culi da je kanal nastao kada se zemlja iskopavala radi gradnje obrambenih rijecnih nasipa. Pogledasmo oko sebe . . .





. . . ostasmo zapanjeni ljepotom prirode, raslinja i vode.