Rucak na Odri

Pomalo i sve više vide se tragovi civilizacije, pouzdan znak da se naše putovanje bliži kraju.









Još uvijek vidamo našega vodica kako uporno ide pred nama.








Prilazimo i mjestu Odri. Odmah iza mjesta rijeka Odra se ulijeva u Kupu. Pitamo se hoce li naš pratilac i u rijeku Kupu s nama.





Dolazimo i prolazimo najprije cestovni most








A zatim dolazimo i do mosta preko kojega prelazi željeznicka pruga. Ovdje se naš vodic okrenuo prema nama, zaletio se i poletio nazad odakle je i došao. Mahnuli smo mu i ostali zacudeni da nas je uporno pratio preko 30 km plivajuci ispred nas. Zašto je to uradio nikako nam nije jasno.





Prolaskom ispod željeznickog mosta uplovismo u rijeku Kupu kojom smo nakon oko 2 km došli u Sisak. Na kraj puta stigosmo u 16.10 sati preplovivši oko 37 km rijekom Odrom, popivši 2 litre gemišta i oko 3 litre vode. Zadnjih 5-6 km puta prijatelj mi se prijetio hladnom pivcom kada završimo put. Prijetnju je ispunio i sada mu je puno, puno jasnije zašto pivcu cesto pominjem u svojim pricicama. Kome nije jasno zašto, neka prevesla tridesetak i više kilometara po vrucem, suncanom danu i biti ce mu sve jasno.

I na kraju troclana posada ukupne starosti 195 godina sretno je došla na cilj, gdje smo ipak popili više od jedne pivce...

Prema blatu koje je rijeka nanijela na okolno raslinje vidi se koliko je bio visok vodostaj rijeke prije nekoliko tjedana kada je vodostaj svih rijeka bio izrazito visok.











Prijatelju je vec postalo teško veslati. Malo malo bi me zapitao koliko još kilometara puta ima pred nama. Dobiveni odgovor je provjeravao kod ribica koje smo znali sresti uz rijeku. Oni su ga bradovali manjom kilometražom nego sam mu je ja rekao. Cak je i posumnjao u mene kao izvor tacnih informacija, ali na kraju se na svoju žalost uvjerio da dobro poznajem rijeku.

Taman kada smo poceli pricu o "našem" labudu kako je odustao od puta, a ono u daljini na sred rijeke strpljivo nas je cekao, a kada dodosmo malo bliže nastavio je plivati pred nama,




















Naidosmo i na ostatke nekadašnjega mosta. Drveni potporni stupovi stršali su iz vode odavajuci arhitekturu gradnje mosta..

Pored mosta zatekosmo stado ovaca





Cijelo vrijeme cuvari mosta nas motre sa pristojne udaljenosti...





Pored cuvanja mosta, ovaca pored mosta, vjerojatno su na brizi imali i stado krava koje je potražilo hlad u obližnjem šumarku.





I jedna domaca krmaca znala je da je vrijeme za rucak. okupila je svoju družinu oko sebe i pocastila je ruckom...






Nastavismo dalje...

Naidosmo i na zasadenu šumu, prvi znak uplitanja covjeka u okolinu toka rijeke, ako ne racunamo lovacki dom. Nekako je ipak ljepše kada priroda sama sebe kreira.








Doplovismo i do drugoga mosta. Prema planu plovidbe ovdje cemo pristati i protegnuti noge, izmješati vodu i vino.... predahnuti.








Izašli smo van iz rijecnoga korita na obalu. Širina prostranstva koje nas je okruživalo prosto nas ubode u oci.






Docekala nas je i straža na mostu. Radoznalo nas osmotrila, te se povukla na drugu stranu mosta





Sa mosta pogledasmo put kojim cemo dalje...





.... ali se osvrnusmo i na put kojim smo doplovili...

Dodosmo i do lovackoga doma. Na terasi vidjesmo neko društvo od koga saznasmo da se ništa ovdje ne može kupiti za pice. Nismo baš bili žedni, nego smo htjeli malo protegnuti noge. Nastavismo dalje...












Muhe su pojacale svoju invaziju na nas

U plovidbi smo manje osjecali prisustvo komaraca, dok smo se pomalo poceli privikavati na ove dosadne muhe koje nam cijelo vrijeme letješe oko lica.



















Igre svjetla i sjene, zelenila i vode se smjenjuje. Rijeka jedva da se vidi da tece. Naš "vodic", labud cekao nas je negdje napred dok smo rucali, a zatim kada smo ga pristigli nastavio je plivati pred nama vodeci nas kroz "svoj" rodni kraj.










Malo se opustismo u veslanju, a ono opet prepreka cineci nam put zanimljivijim i dinamicnijim.

Uživajuci u gotovo nedirnutoj prirodi ogladnismo. Glad se najednom javila iz dubine želuca, a kao popratna pojava gladi pridružila se i žed. Racunali smo i na te neprijatelje, uredno se opskrbili "oružjem", pristali na pogodnom mjestu i dali se na posao...








Dok smo prijatelj i ja na suncu rucali, jer u hladu nismo mogli zboz velike invazije komaraca, naš saputnik se izvalio u hladovinu kamiona na kojim su bile košnive sa pcelama. Nije se dao zbunizi zujanjem i letenjem pcela oko nas.






Gostili smo se tako sve dok ne napunismo baterije, zalismo to obilno gemištom, pa zakljucismo da je ugodnije ploviti nego se pržiti na suncu. Tako umjesto podnevnoga odmora sretni i zadovoljni (malo i veseli) krenusmo dalje.

Ulaskom u hladovinu šume, umjesto olakšanja zbog sklanjanja sa sunca koje je pocelo "grijati", dobismo opterecenje zbog napada komaraca i nekih dosadnih muha koje samo oko lica lete i tako su dosadne ....











Povremeno bi nam se sa strane "pridružio" i pokoji potocic najavljujuci žuborom vode svoj dolazak.

Ljepota prizora opcinjavala nas je tako da smo skoro šuteci plovili, upijajuci okolinu svim culima. Cijelo vrijeme pratilo nas je pticje pjevanje.

















Rijeka je povremeno sa ruba šume ulazila u šumu. Oborena stabla mjestimicno su je preprecavala otežavajuci prolaz rijekom. Rijecne prepreke smo na razne nacine savladavali.

Nakon malo više od pola sata dodosmo i do prvoga mosta preko rijeke. Njega sam ranije vec predstavio, pa necu više o mostu.






Iza mosta tek pocinje "divljina". Prekrasna priroda koja "sama sebe" ureduje i cisti.












Pred nama su se smjenjivali predivni prizori rijeke, obale, raslinja....