Vjernost

Mada neki koji su rođeni u brdima baš ne vole ravnicu jer se osjećaju bespomoćni u njenim širinama, meni ona puno znači. Ona je kolijevka iz koje potekoh, snaga koju imam i svjetonadzor koji je u mene usađen.





Mada sam djete ravnice planine obožavam. Volim u njih ići, kretati se njihovim skrivenim stazama, odmarati se na mjestima sa kojih pucaju prekrasni vidici. Mirisi cvijeća u njima su poseban doživljaj. Nigdje cvijeće tako opojno ne miriši kao u planinama.





Kameni krš i hridi stijena nekako su mi se uvukli pod kožu. Uz rijeke i ravnicu planine su moja posebna ljubav. Penjući se po njima kao da sam ulazio u nekakav poseban svijet, nekakvu drugu planetu, nekakvo drugo vrijeme. A sve je bilo prožeto mnoštvom emocija.





Mada uspon uz njih nije baš lagan. Napori koje činimo krecući se planinama su pojačani, iscrpljuju nas često nam oduzimajući dah. Opet ih volimo na poseban način. Osvrt na prijedene putove kroz planine je pun strahopoštovanja prema planini, ali i samome sebi.





Tek osvrnuvši se na predeni put spoznasmo koliko je u nama snage, koliko upornosti i izdržljivosti da sve to pređemo. Nagrada za to su prekrasni pogledi i predivni ambijenti koje doživljavamo na planinskim stazama.





Vjeran ostajem i moru. Golemoj površini vode koja prividno miruje. Pradomovini svega života na zemlji. Odlazim na njega u vremenu kada je miroljubljivo, dobroćudno. Kada nam pruža nezaboravne slike svoje ljepote.





Snaga tako goleme vodene mase nekako osnažuje i nas koji ga posjećujemo. Valovi koji se uspinju uz obalu mora kao da i kroz nas prolaze utiskujući svoju energiju u naša tjela, snažeći ih.





A tek predvečerja, smiraji dana. Kakvim nas oni mirom obuhvaćaju smirivajući sve kovitlace energije upijene od morskih valovima na plažama. Mirnoća okoline kao da se na nas prenosi oslobadajući nam sva čula.





Ma koliko se trudio da budem vjeran rijeci nekako mi to ne uspijeva. Volim je i prihvaćam sa svom njenom mirnoćom, njenim hirovima, njenom preobrazbom u neman, pa poslije povratom u ono mirno, blaženo stanje. Ne mogu joj biti vjeran jer volim i nizinu, njena prostranstva, na horizontu oblake koji iz nizine izlaze...

Volim i planine, njihove hridi, jedva vidljive staze, uzbrdice i teške uspone, oduševljenje i ushit kada savladam njihove vrhove.

More takoder volim. Mada ga ne poznajem kada je hirovito, kada je ljuti neprijatelj svima koji njime plove, volim ga onakvim kakvim sam ga upoznao.

Volim ih sve i svima sam vjeran. Sve ih čuvam i pazim jer su dio prirode. Ne zagađujem ih. Svjestan sam da nihove ljepote treba sačuvati za buduća pokoljenja. Da se prema njima moramo obazrivo odnositi sa puno pažnje i ljubavi. Moramo im biti vjerni i odani.





Često se pitam da li svoju vjernost mogu pokloniti samo rijekama, samo nizinama, planinama ili moru. I uvijek mi se nameće isti odgovor.

I nizine, i planine, rijeke i more stvorila je priroda. Na nama je da ih upoznamo, zavolimo, uživamo u njima uvažavajuci ih takve kakve jesu. Svaka će nam podariti dio nečega što je svojstveno njoj, nečega što će nam pružiti ugodaj i užitak, nešto što će nas nadopuniti, dati nam novu energiju i poticaj da idemo dalje.

Ali unatoč svemu, unatoč ljepotama nizine, planine i mora, emocijama koje sam doživio u njima, vraćam se rijekama. One su uz mene, dio mene koji nadvladava sve ostale. Sve ih volim i nizine, more i planine, svima sam vjeran, ali rijekama se uvijek vraćam. Svojim povratkom njima, ostajem im najvjerniji.

Kome i koliko biti vjeran u životu, pitanje je sa kojim se gotovo svakodnevno susrećemo u životu. S druge strane tko je zaslužio i čime našu vjernost, naše dobrovoljno odustajanje, odricanje od nečega drugoga samo da bi prvoga favorizirali.

O tim pitanju puno sam razmišljao. Kopkalo me na svim putovanjima na koja sam išao. Tražio sam pravi odgovor na njega, prethodno sagledavši problem iz svih uglova.






Razmišljao sam da li ostati uz tihu, mirnu vodu koja svojim jedva primjetnim kretanjem ipak protiče koritom rijeke. Tako mirna, tiha i dostojanstvena ipak je imala veliki uticaj na krajeve kroz koje je proticala. Svojom mirnoćom i ustrajnosti obilježila ih je i oblikovala prema svojim željama.

Ili možda da se priklonim malo živahnijim vodama koje svojim veselim skakutanjem preko kamenja uveseljavaju pogled, čine plovidbu žvahnijom i zanimljivijom, oplemenjuju uši svojim žuborom što smirujuće djeluje na organizam.





Takve živahne ponekad mogu postaviti iznenadne prepreke koje znaju biti i ozbiljnije. Teže ih je savlađivati, ali zato daju veći užitak kada ih se savlada.





Ali i u tom savladavanju prepreka mora se biti oprezan jer mogu preći granicu sigurnosti, a onda postaju opasne. Sklisko tlo na tim preprekama dodatno povećava opasnost. Medutim kada se i takve prepreke savladaju onda osjećamo čvrstinu, snagu i samopouzdanje da smo sposobni uhvatiti se u koštac i sa ozbiljnijim preprekama.





Rijeka kao rijeka. Prevrtljive je ćudi. Ponekad od mirne vode naraste u divlju i hirovitu, za plovidbu čak i izrazito opasnu. Kada je takvu vidimo sa strahopoštovanjem se u nju zagledamo, dobro je razgledamo i odustajemo od namjere da u njoj tako hirovitoj zaplovimo.

Lijepa je za gledanje i samo gledanje.





Takva hirovita prepuna sirove energije pokazuje svu svoju snagu i ćudi već prvim pogledom na nju, na njenu virovima i vrtlozima uzburkanu površinu iz koje struji nekakva neobuzdana preteća energija koja nas s jedne strane straši, ali sa druge strane i privlači.





Unatoč tako pretećeg izgleda vremenom šaramo očima po njoj i njenoj površini tražeći nekakve putove kroz vrtloge i virove kojima bi mogli proći njome na siguran način. I što više tražimo takve putove, to nam rijeka svojim tokom mjenja zamišljene puteve mjenjajuci i mjesta svojih virova i skrivenih zamki.





Ali kada rijeka sasvim podivlja, kada nabuja, kada dade sama sebi oduška, onda se moramo čuvati. Moramo izbjegavati kretanje po njoj jer je preopasna, jer se preobrazila u opasnu neman. Takva valja i nosi sve pred sobom. Njena dubina se povećava, a vrtlozi i virevi postaju izuzetno jaki i opasni.

Pa ipak oni koji vole rijeku, kao ja, ostaju joj vjerni i u tim trenucima kada se preobrazi u neman, strpljivo čekajuci da se smiri i ponovo postane "ona stara" sa svim karakteristikama zbog koje je zavoljesmo.





Pored rijeke volim i ravnicu. Nepreglednu, šumovitu, travnatu ili poljima obradenu. Ravnicu koja se tamo daleko na horizontu spaja sa oblacima. Ravnicu punu prostora, slobode, mirnoće ... U njoj kao da vrijeme zastane, kao da smo prestali stariti. Imamo osjećaj da ćemo vječno mladi biti u njenim prostranstvima.





Takve širine nas osnažuju, daju nam nekakvu svemirsku snagu koja nas vodi kroz život. Uvijek se zatičemo da nam pogled odlazi negdje u daljinu ispitujuci prostranstva i tjerajući nas da idemo prema horizontu da vidimo šta ima iza njega. Da se uvjerimo u širine ravnice.