1. Dermatofitoza ("Ringworm")

Gljivična oboljenja kože u zamorčića najčešće su uzrokovana gljivicama Trichophyton mentagrophytes, nešto rjeđe sa Microsporum spp. Mnogi zamorčići su nositelji patogena, a ne očituju nikakve znakove bolesti. Znakovi se pojave sa padom imunološke obrane organizma, često u mladih životinja i onih pod stresom. Promjene na koži počinju na glavi u vidu nepravilno oblikovanih, ljuskavih, bezdlačnih područja crvenog ruba, a nalaze se oko očiju, nosa i ušiju, ali mogu se proširiti i preko leđa. Ova bolest se u zamorčića (kao i u drugih životinja i ljudi) naziva se "Ringworm" (engl. ring - prsten, worm - crv) zbog specifičnog izgleda promjene na koži. Bolest se prenosi direktnim kontaktom sa oboljelom životinjom ili indirektno preko onečišćenih predmeta i okoline (npr. stelja ili sijeno). Vaš veterinar dijagnosticirat će dermatofitozu kliničkim pregledom promijenjene kože, pregledom Woodovom lampom i kulturelnom pretragom uzorka kože i propisat će lokalnu ili sistemsku terapiju prikladnim antimikotikom. Ringworm je samoograničavajuća infekcija ako zamorčić živi u dobrim uvjetima, a u suprotnom slučaju može doći do sekundarnih bakterijskih infekcija. Bolest se može spriječiti držanjem zamorčića u uvjetima minimalnog stresa, dobrim higijenskim navikama, prikladnim čišćenjem kaveza i okoline. Dermatofitoza je zarazna za čovjeka i druge životinje.

2. Pododermatitis (infekcija sa Staphylococcus aureus)

Pododermatitis je upala i infekcija kože stopala (pes, pedis – lat. stopalo, dermatitis – upala kože). Javlja se kao posljedica držanja zamorčića na žičanom dnu krletke, loših higijenskih uvjeta, ozljeda stopala, a veže se i uz pretilost. Lako se primijete ulceracije (čirevi, otvorene rane), zadebljana koža, izbočine i rane sa krastama, a sve to su posljedice stalnog nepravilnog pritiska na kožu stopala, vlaženja kože zbog stajanja u mokraći i izmetu, povremenog krvarenja zbog puknuća hematoma i sekundarnog naseljavanja rana bakterijama (Staphylococcus aureus). Ovu bolest bolje je spriječiti držanjem zamorčića u optimalnim uvjetima. Potrebno mu je osigurati kavez sa glatkim dnom, deblji sloj suhe stelje, pravilnu prehranu, vitamine. Uz malo truda i strpljenja pododermatitis se može izliječiti osim u iznimno teškim slučajevima kada je potrebno kirurško uklanjanje bolesnog dijela noge.

3. Alopecija

Alopecija ili gubitak dlake nije bolest nego simptom, ali spominjemo je zasebno jer je to jedan od najčešćih simptoma koji se u zamorčića pojavljuje, a vezan je uz brojne bolesti i stanja od kojih smo dermatofitozu već spomenuli.
"Brijanje" i žvakanje dlake može biti posljedica poremećaja u ponašanju ili sukoba između jedinki koje zajedno borave (npr. odrasli mužjaci koji se bore za dominaciju, mlađi mužjaci se bore sa starijima). Primjeti se nedostatak dlake u čupovima, a na koži ispod mogući tragovi ugriza ili posljedično crvenilo i upala kože. U ovom slučaju životinje treba razdvojiti, smanjiti stres te rano odvajati mladunčad od roditelja.
Vlasnici ponekad primijete i dlaku koja se na mjestima stanjila ili prorijedila. To je obično posljedica određenog napora organizma kao npr. kod ženki koje (pre)često imaju mladunčad, kod mladunčadi koja mijenja krzno te kod hranjenja neprikladnom hranom.

3.1. Ektoparaziti zamorčića

Uzrok gubitka dlake mogu biti i vanjski nametnici zamorčića. Najčešći su oni koji pripadaju grinjama i ušima.
Grinja Demodex caviae nastanjuje korijen dlake i lojne žlijezde u koži, a zamorčić ne mora pokazivati znakove bolesti. Ukoliko se bolest očituje, znakovi na koži su kružna bezdlačna područja i crvenilo, a svrbež može i ne mora biti prisutan.
Chirodiscoides caviae i Myocoptes musculinus su grinje koje se prihvaćaju za dlaku, a ne ruju u kožu. Znakovi bolesti su svrbež i alopecija, dok je koža intaktna. U slučaju C.caviae najčešće zahvaćena mjesta su stražnji dio tijela uključujući perianalno područje i kukove.
Trixacarus caviae je grinja koja se zakopa u kožu i uzrokuje intentzivan svrbež, alopeciju i dermatitis. Koža može biti suha ili masnija, zadebljana i sa ljuskama. Promjene se najčešće nalaze na unutarnjim stranama bedara, vratu i ramenim. Teško oboljeli zamorčići mogu imati i znakove sekundarnih bakterijskih infekcija, mogu izgubiti na težini, biti letargični, pokazivati znakove izuzetnog stresa (trčanje po kavezu, neobično glasanje i slično), pa čak i imati živčane napadaje (grčenje) i uginuti.
Sve grinje se prenose direktnim kontaktom sa bolesnim zamorčićem ili posredno zaraženim predmetima. Veterinar će postaviti dijagnozu pregledom uzorka dlake ili kože.

Infestacija ušima je obično asimptomatska, ali u težim slučajevima također dovodi do alopecije, svrbeža i dermatitisa u području vrata i oko ušiju zamorčića. Uši se mogu i vidjeti sa povećalom na dlaci zamorčića. Najčešće su to vrste Gliricola porcelli i Gyropus ovalis . Obje vrste trgaju komadiće kože dok ne dođe do sitnih krvarenja iz kojih se one onda hrane. Zamorčić se zarazi direktnim prijenosom uši. Veterinar će postaviti dijagnozu pregledom uzorka dlake ili kože te će propisati prikladan antiparazitik.

Iznimno rijetko zamorčiće mogu napasti i mačje buhe i krpelji roda Dermacentor, što može biti uzrokom svrbeža.

Većina bolesti može se spriječiti pravilnim držanjem zamorčića. Krletka u kojoj živi mora biti glatkog dna, suha, na toplom (najbolje od 12 do 20 °C), bez propuha, čista, na danjem svijetlu tijekom dana, u mraku tijekom noći, mora imati mjesto gdje će se moći sakriti, bez oštrih predmeta ili onih koji lako pucaju ako ih zamorčić glođe. Zamorčića se mora pravilno hraniti. Ako primijetite bilo kakve promjene na koži svog zamorčića, odmah pregledajte uvjete u kojima zamorčić boravi i popravite nedostatke, a zatim ga odvedite veterinaru kako bi se što prije ustanovilo o čemu se točno radi i kako bi se bolest na vrijeme počela liječiti.