Bizarni Prikazi Svetaca

Među brojnim kršćanskim svecima mogu se pronaći mnoge zanimljive 'biografije', a poneke prate pomalo bizarne, pa i strašne priče: glava u rukama, grudi na pladnju, oči na tanjuru...


Sveti Kristofor



Priča o njemu temelji se na narodnoj predaji, alegorijama i legendama. Prema nekima je bio seljak (prema jednom izvoru, prije nego se obratio imao je glavu psa), a prema drugima princ rođen po zagovoru Gospe jednom kralju. Neki sve smještaju u Siriju, neki Kanaan, treći pak u Arabiju, neki u sjevernu Afriku.

Njegovo ime prije obraćenja je bilo Offerus, Offro, Adokimus, Reprobus ili Reprebus.

Sveti Kristofor je po jednoj od legendi pripadao nekom sjevernoafričkom plemenu. To područje uglavnom je bilo nepoznato i govorilo se da tamo žive razna čudna bića, među kojima i čovjek sa psećom glavom. Jednog od njih uhvatili su Rimljani i morao im je služiti. Preobratio se na kršćanstvo i tako postao jedinstven među svojom vrstom.

Po drugoj legendi Sveti Kristofor je bio div iz Kanaana koji se uputio u potragu za Kristom. Jedne noći prišlo mu je dijete i zamolilo ga da ga prenese preko rijeke. Kako su sve više odmicali od obale, dijete je postajalo sve teže. Kad je konačno iscrpljen došao do druge obale, dijete mu otkrije da je na svojim ramenima nosio grijehe svijeta te on u djetetu prepozna Krista – gospodara kojeg je tražio. I tada se Kristofor preobratio.

Prema trećoj verziji Bog je Kristofora kaznio psećim licem kako ne bi više bio privlačan ženama.

Uglavnom, najbizarnije je to što je često prikazivan kao kinokefal, bogato odjeven muškarac sa psećom glavom.


Sveti Rok



Sveti Rok rođen je kao plemić, no uskoro se odrekao života u bogatstvu i blagostanju kako bi radio s oboljelima od kuge. Putovao je zemljom i liječio oboljele. Kad je i sam oblio, povukao se u skrivenu kolibu u šumi. Tamo se sprijateljio sa psom, koji mu je lizao rane na nogama dok nije ozdravio. Kad se s vremenom vratio u svoj rodni grad Montpellier, mnogi koji su ga poznavali bili su već mrtvi. Potpuno izobličenog su ga zatvorili zajedno s njegovim psom. Tamo je pomagao bolesnim zatvorenicima dok i sam nije umro do kuge.

Zaštitnik je pasa i štiti od bolesti određenih dijelova tijela. Najčešće ga prikazuju kako zadiže halju dok mu pas liže rane na nogama.


Sveta Agata



Lijepa žena Agata privukla je pažnju moćnog suca Quintianusa. No kad je odbila njegovo udvaranje, poslao ju je u bordel. Ona se molila i nakon 30 dana ostala je netaknuta. Quintianus je tada naredio da je vežu, bičuju, rastegnu na kotaču i spale. Tijekom ovih mučenja odrezali su joj grudi. Legenda kaže da je Sveti Petar čudom zacijelio njene rane u jednoj večeri. Tada je ljutiti Quintianus naredio da je uvaljaju u vrući ugljen i staklo, te je tada preminula.

Zaštitnica je oboljelih od raka dojke. Prikazuju je kako nosi svoje grudi na pladnju. Na njen dan 5. veljače na Siciliji se i danas jedu slatkiši od marcipana koji nalikuju ženskim grudima.


Sveti Denis



Sveti Denis je još kao mladić preobraćao pogane na kršćanstvo i s vremenom je postao pariški biskup. No njegova brojna preobraćenja razljutila su poganske svećenike koji su ga odlučili smaknuti te su mu otkinuli glavu. Legenda kaže da je Sveti Denis nakon što je dekapitiran pokupio svoju glavu i hodao nekoliko kilometara noseći je ispod ruke, propovijedajući usput.

Prikazuju ga kao bezglavo tijelo koje drži odrezanu glavu u rukama.


Sveta Lucija



Sveta Lucija je još kao mala djevojčica odlučila posvetiti svoj život Kristu, te je odbila udati se za čovjeka kojeg joj je odabrala majka. Iako je njena majka s vremenom prihvatila tu odluku, njen nesuđeni suprug nije bio tako velikodušan i prijavio ju je kao kršćanku vlastima. Vojnici su je pokušavali prisiliti na prostituciju, ali su otkrili da je njeno tijelo nevjerojatno teško i nepomično. Za kaznu je bila podvrgnuta mučenju tijekom kojeg su joj iskopane oči i potom je ubijena. Legenda kaže da joj je Bog vratio vid prije nego je konačno izdahnula.

Sveta Lucija prikazuje se kao mlada djevica koja drži svoje oči na pladnju. Zaštitnica je očiju, vida i slijepih.

ZITIJE SVETOG HRISTOFORA



Pre nego što je postao hrišćanin, Hristifor se zvao Oferus. Bio je to div od čoveka, duha veoma tromog. Kada je sazreo, on krete da putuje, govoreći da bi hteo da služi najvećeg kralja na zemlji. Poslaše ga na dvor jednog moćnog kralja koji je bio radostan da ima tako snažnog slugu. Jednog dana, slušajući kako neki pevač izgovora ime đavolovo, kralj sa užasom učini znak krsta. 'Zašto si to uradio?', odmah zapita Hristifor. 'Jer se bojim đavola', odvrati kralj. 'Ako ga se bojiš, znači da nisi tako moćan kao on! Onda odoh da služim đavola.' Iz tih stopa otide.
Posle dugog pešačenja u potrazi za tim moćnim vladarem, on vide kako mu u susret dolazi velika grupa jahača odevenih u crveno. Njihov vođa je bio u crnome i reče mu: 'Šta tražiš?' 'Tražim đavola da mu služim.' 'Ja sam davo; sledi me.' I tako Oferus bi uvršten u pratnju Sotoninu. Jednog dana dok su brzo jahali, paklena grupa naiđe na krst na ivici druma; đavo naredi da okrenu. 'Zašto si to učinio?', zapita Oferus uvek rad da nešto nauči. 'Zato što se bojim slike Hristove.' 'Ako se bojiš slike Hrista, manje si moćan od njega; onda ću da uđem u službu Hristovu.' Oferus sam prođe pored krsta i nastavi svoj put. Srete dobrog pustinjaka i zapita ga gde bi mogao da nađe Hrista. 'Svuda', odgovori pustinjak. 'Ne razumem', reče Oferus, 'ali ako govorite istinu, u čemu bi mogla da mu posluži ovako snažna i silna ljudina poput mene?'
'Možete mu služiti', reče pustinjak, 'molitvom, postom i bdenjima.' Oferus načini grimasu. 'Nema li nekog drugog načina da mu bude prijatno?', zapita on. Samotnik razumede s kim ima posla i, uzimajući ga za ruku, odvede ga na obalu plahog potoka, koji je tekao s visoke planine, pa mu reče: 'Siromasi koji su prelazili ovu vodu davili su se. Ostani ovde i na svojim jakim plećima prenosi one koji ti to zatraže. Ako to činiš iz ljubavi prema Hristu, on će te priznati za svoga slugu.' 'Radiću to iz ljubavi prema Hristu', odgovori Oferus. Tako on sagradi kolibu na reci i danonoćno je prenosio putnike koji bi ga za to zamolili.
Jedne noći, slomljen umorom, duboko je spavao. Probudiše ga udarci o vrata i on ču glas deteta koje ga pozva triput imenom. Ustade, uze dete na svoja široka ramena i kroči u bujicu potoka. Stigavši do sredine, vide kako se odjednom potok pomami, talasi narastoše i obrušiše se na njegove noge da bi ga srušile. On je odolevao što je bolje mogao, ali dete je bilo teško kao ogromno breme. Onda on, u strahu da ne ispusti malog putnika, iz korena iščupa drvo da se o njega osloni. No, bujica bivaše sve goropadnija, a dete sve teže i teže.

U strahu da se ono ne udavi, Oferus podiže glavu prema njemu i reče: 'Dete, zašto si tako teško? Izgleda mi da nosim ceo svet.' Dete odgovori: 'Ne da nosiš svet, već onoga koji ga je stvorio. Ja sam Hristos, tvoj Bog i tvoj gospodar. Kao nagradu za tvoju pregornu službu krstim te, u ime svoga Oca i sina i u ime Svetoga duha. Ubuduće ćeš se zvati Hristifor.'
Od toga dana, Hristifor putovaše po zemlji da bi širio reč Hristovu."