Sigurno Planinarenje

Planinarenje nam omogućuje da upoznamo puno prirodnih ljepota, ali je pri tome potreban oprez. U nastavku ovoga članka su preporuke za sigurno planinarenje Gorske službe za spašavanje.

- Izabrati izlet kojeg tjelesno i vremenski možemo savladati;

- Ne ići u planinu sam, ne odvajati se od skupine;

- Obavijestiti obitelj o svom smjeru kretanja i vremenu povratka, i
držati se toga;

- Upisati se u knjigu posjetitelja na planinarskim domovima;

- Pitati i poslušati savjet domara ili iskusnih planinara;

- Računati na moguću promjenu vremena, imati sa sobom rezervnu
toplu odjeću,kapu i zaštitu od kiše i vjetra;

- Nositi uvijek baterijsku svjetiljku;

- Nositi uvijek šibice ili upaljač i svijeću;

- Nositi uvijek malu osobnu apoteku za pružanje prve pomoći;

- Na svakom dužem izletu nositi planinarsku zemljopisnu kartu i po
mogućnosti kompas;

- Držati se markiranih planinarskih puteva;

- Na nogama nositi čvrste, udobne cipele s gumenim rebrastim
potplatom;

- Zimi biti posebno oprezan i misliti na rano padanje mraka;

- Ne ići zimi na izlete koje ne poznajemo u ljetnim uvjetima;

- U viša brda zimi ne ići bez iskusnih članova u planinarskoj skupini;

- Nakon obilnih snježnih padalina tri dana ne ići u više planine;

- Pratiti vremensku prognozu i obavijesti o stanju snijega i rizicima od
lavina.

Uživajte sigurno!

Za hodanje u planine potrebno je imati znanje o kretanju, boravku i ponašanju u planinama kao i znanje o karakteristikama planinskog svijeta. Osnovna znanja, iskustva i navike možemo pridobiti na organiziranim izletima, pohodima i turama, s uključivanjem u planinarske škole i tečajeve koje organiziraju planinarska društva ili planinarski savez Hrvatske te s samoobrazovanjem (planinarska literatura, revije, Internet…). Cilj različitih vrsta osposobljavanja je primjena i očuvanje naučenog u praksi.



Izbor cilja i puta

Tura nikad ne počinje u podnožju planine, već doma, barem nekoliko dana prije polaska na planinarenje. Adekvatni prethodni izbor cilja i puta je odluka koja uveliko pridonosi sigurnosti izvedene planinarske ture. Kod izbora cilja – ture moramo uzeti u obzir svoje znanje i iskustvo, tjelesnu spremnost, izdržljivost i opremu. Tome prilagodimo naše želje po savladavanju fizičkih napora. Bitno je da pravilno procijenimo svoje psihofizičke mogućnosti.
O putu do zacrtanog cilja informiramo se iz različitih izvora: Detaljniji opis puta pročitamo u vodiču za određenu planinu, put još detaljnije raščlanimo pomoću planinarske karte (mjerilo 1:25000 ili 1:50000), o planiranoj turi razgovarajmo s nekim tko je taj put nedavno prošao (prijatelji, poznanici, vodič planinarskoga društva…). Pazimo da su informacije "svježe", jer u prirodi ništa nije nepromjenljivo. Za planinarstvo također vrijedi princip "step by step": obavimo nekoliko lakših izleta prije nego se opustimo u zahtjevnije planinarske avanture. Ako planinarimo u ljetnoj sezoni a u zimi neredovito posjećujemo planine tada se u proljeće najprije popnimo na proraštene vrhove u blizini doma, a kameniti visovi će sačekati da nakupimo dovoljno snage i volje. Kod izbora ture ne zaboravimo: vremenske prilike (kod višednevnog boravka u planini pogoršanje vremena je uobičajeno), mogućnosti korištenja javnog prijevoza (pogodnost, da start ture ne treba značiti i njezin cilj) i na kraju spremnost prijatelja iz društva, rodbine i poznanika da s vama podjele planinarske užitke na planiranoj turi.

Oprema

Sastavni dijelovi osobne opreme svakoga posjetioca planina su visoke planinarske cipele (preko gležnjeva), s rebrastim đonom i dovoljno velika naprtnjača (ruksak). U ruksaku moraju uvijek biti uz jelo, piće i osobne dokumente i kapa, rukavice, vjetrovka, zaštitna krema, sunčane naočale, rezervna odjeća, kompas (s kojim se po mogućnosti znamo služiti), planinarska karta, kutija prve pomoći, astro folija, pištaljka, šibice, svijeća i baterijska svjetiljka. Kod kupovanja opreme neka nas vodi poslovica da nismo dovoljno bogati da bismo kupovali jeftino!
Svu opremu treba prije odlaska na planinarenje obavezno pregledati, po potrebi popraviti i pripremiti. Oprema mora biti u naprtnjači uredno složena te je moramo znati upotrebljavati. Ako smo planinar početnik, tada uzmimo na izlet nešto više opreme. Iskustvo će nas podučiti koju opremu "tovarimo" na turu previše i koju premalo.
Sve više planinara upotrebljava za pomoć kod hodanja po planinama planinarske štapove koji uveliko rasterećuju koljena a ujedno zaposle i ramena. Unatoč tome vrijedi: ako kao planinar nismo aktivni tokom cijele godine, onda na prvim proljetnim izletima ostavimo štapove kod kuće. Tako će mišići nogu polako očvrsnuti i naš korak će biti sigurniji i pouzdaniji. Umjerena i promišljena upotreba štapova omogućiti će nam planinarske užitke i u poznoj starosti.

Planinarski putovi



Planinarske putove možemo podijeliti, s obzirom na njihovo tehničku zahtjevanost, u tri skupine: lagani put je onaj kod kojega se kod hodanja nije potrebno služiti rukama; zahtjevni put je onaj kod kojega se radi sigurnosti služimo i rukama; vrlo zahtjevni put je onaj kod kojeg je upotreba ruku neophodno potrebna. Takav put je osiguran s "klinovima i sajlama". Na vrlo zahtjevni put upozoravaju nas natpisi u planinarskim vodičima, različite oznake na početku puta i planinarske karte u kojima je takav put označen crvenom točkastom crtom. Na oznakama smjera na putu nacrtan je trokut s uskličnikom u sredini – znak za opću opasnost. Kod planiranja ture nikad ne zaboravimo uzeti u obzir tehničku zahtjevnost puta! Kod hodanja planinarskim putovima pazimo da ne rušimo kamenje, ne hodajmo po kraticama, poštujmo prirodu i ponašajmo se kao njezini čuvari!

Sudrug na izletu

Za planiranu planinarsku turu odaberimo primjerenoga sudruga, jer su boravak i kretanje u planinama bez društva riskantni i kod najmanje nesreće mogu uzrokovati tragične posljedice. Dobro procijenimo tko sve planinari s nama. Ako su s nama na izletu djeca, onda smo mi njihovi pratitelji i ne obrnuto. Djeci je potrebno podrediti cilj i svaku djelatnost na izletu. Ako krenemo na put s većom skupinom planinara pobrinimo se za stalni nadzor i prebrojavanje grupe.

Opasnosti u planinama

U planinama nam prijete prirodni procesi, a pogotovo naše nepromišljeno i rizično ponašanje. Uzrok većine nesreća u planinama treba tražiti kod kuće - u lošem planiranju planinarske ture. Uzroci nesreća su povezani s na izborom prezahtjevnog cilja (psihofizička nepripremljenost), pomanjkanje adekvatne opreme, neznanje i nepripremljenost za kretanje i boravak u planini, nepoznavanje i neznanje o rukovanju opremom, nepoznavanje putova i orijentacije i podcjenjivanje trenutnih prilika u planini, pogotovo onih koje su vezane uz padaline i temperaturne promjene. Najčešće opasnosti su pokliznuće, pad, padajuće kamenje, grom, lavina i pothlađivanje.

Prije polaska na put…

Starije osobe i osobe s kroničnim i srčanim bolestima neka se o obliku i zahtjevanosti planinarske djelatnosti savjetuju s osobnim liječnikom. U svakom slučaju neka vrijedi: ne planinarimo u sparnom vrućem ljetnom danu. Neposredno prije polaska provjerimo najnoviju vremensku prognozu za planinske krajeve. Ako želimo prirodu doživjeti bez obzira na vremenske prilike, onda planirajmo i rezervnu varijantu izleta koja može odgovarati pogoršanim vremenskim prilikama. Prije polaska izradimo još opis i nacrt ture: iz vodiča prepišimo opis puta, nacrtajmo put i pridružimo vrijeme te zabilježimo neke bitne obavijesti kao: red vožnje lokalnog autobusa, telefonski broj planinarskog doma, broj policije… Dobro je s našim planovima upoznati rođake ili prijatelje ili još bolje podijeliti im kopiju naših zabilješka o planiranoj turi. Detaljnije im obrazložimo kuda smo se uputili, kada polazimo, gdje i kada ćemo se kretati i kada se planiramo vratiti kako bi u slučaju da se ne vratimo u dogovoreno vrijeme mogli pravilno i pravovremeno reagirati.

Početak ture

Na turu krećemo rano ujutro, tako da izbjegnemo ljetne grmljavine (koje su najčešće u popodnevnim satima), rani mrak zimi i brzinu kod povratka u dolinu. Tada će tura biti smirenija i bogatija za brojne utiske s puta. U vremenskom nacrtu ture uvijek imajmo nešto rezerve koju na kraju možemo iskoristiti za neplanirani odmor. Osnovni oblik kretanja u planinama je hodanje. Hodanje neka bude sigurno, udobno i ekonomično. Početak hodanja neka bude polagan da se tijelo zagrije. Opće je pravilo da se staje na cijelo stopalo to jest peta - prsti. Koljena moraju biti malo savinuta a prije svega elastična (slično kao kod skijanja). Pokreti neka budu ravnomjerni, noge ne dizati previsoko jer se tada može gubiti ravnoteža. Prije svega hodajmo s očima tek onda s nogama! Posebno pažnju posvetimo disanju. Hodajmo ravnomjernim tempom kojega pokušajmo pronaći i održavati i unutar veće grupe. Osnovni tempo, kao i odmore i trajanje hodanja, treba prilagoditi najslabijim članovima skupine. Različiti tektonski oblici površine zahtijevaju različite načine kretanja, pogotovo su te razlike osjetne kod uspona i spusta te u ljetnim i zimskim prilikama.
Brzina hodanja zavisi od kondicije, uspona i oblika puta kojim se krećemo, težine naprtnjače i namjene ture. Za kretanje po ravnom vrijedi da za 1 sat pređemo oko 5 km. Kod uspona se u isto vrijeme popnemo za oko 300 visinskih metara dok smo kod silaska za polovinu vremena brži tako da se za 1 sat spustimo za oko 450 visinskih metara.

Na putu…

Po planinama hodajmo otvorenih očiju. Dobro markirani planinarski put je samo sredstvo da postignemo odabrani cilj, poznavanje osnova orijentacije je obaveza svakoga posjetitelja planina. Znajmo da markacisti ne rade markacije za slučaj smanjene vidljivosti jer bi inače prekobrojne oznake nagrđivale okolinu. Ako smo na putu zalutali obavezno se vratimo do zadnje zapamćene markacije, prečaci i put u nepoznato može pogotovo u visokim planinama završiti kobno. Zemljani odroni zemlje, udari groma ili izgradnja šumske ceste često promjene izgled planinarskog puta tako da se put u zbilji razlikuje od opisa u vodiču ili od onoga ucrtanog u planinarske karte. Takvi događaji nas ne smiju obeshrabriti, na njih moramo biti spremni i moramo znati pravilno reagirati. Na žalost, i u planinama postoje primjeri vandalizma kada nesavjesni posjetitelji planina nepromišljeno namjerno oštete oznake na putovima, zbog čega se mogu ugroziti i ljudski životi.



Pozdravljanje je lijepa i kulturna navika, posebno u planinama. S pozdravom njegujemo tople odnose s domaćim stanovništvom i ostalim planinarima. Kod uspona prvi toplo pozdravljamo planinare na silasku i time dajemo priznanje za obavljeni uspon. Uvijek s pozdravom poželimo jedni drugima ponovni prijateljski susret na nekoj drugoj planini ili u dolini.
Na putu uvijek pratimo i razvoj vremenskih prilika i po potrebi promijenimo plan ture. Ako se razvija grmljavinska naoblaka moramo se pod hitno maknuti s grebena ili ispostavljenih mjesta, jer je vjerojatnost udara groma na ta mjesta veća. U planinarskim domovima i vrhovima ne zaboravimo se upisati u upisne knjige. Čitko upišimo ime i prezime, datum, cilj i smjer našeg kretanja.

Odmor i prehrana

Na svaki sat hodanja neka bude 5 minuta odmora. Redovito uzimanje hrane i tekućine sprječava iscrpljenost i dehidraciju. Pravilna prehrana mora osigurati dovoljne količine energetskih tvari, tekućine, anorganskih supstanci (minerala i soli) i vitamina. Na planinarenju jedimo mješavinu lako probavljive hrane. Za vrijeme višednevnog boravka u planinama potrošenu energiju ćemo najlakše nadoknaditi hranom koja sadrži ugljikohidrate (kruh, čokolada, sušeno voće, lješnjaci…). Uz napore kod uspona gubimo i veće količine tekućine koju moramo nadomjestiti, zato ponesimo s sobom i dostatne količine tekućine. Za gašenje žeđi najbolji su kombinirani napici (energetski, vitaminski i mineralni) ili vruć čaj kojeg držimo u termosici. Preporučljiva su i pića u plastičnoj ambalaži jer tako najlakše nadgledamo potrošnju tekućine koju moramo rasporediti kroz čitavu turu. Pijmo češće ali izbjegavajmo alkohol. Jedimo i pijmo i kada ne osjećamo potrebu za hranom i pićem!
Za vrijeme odmora u planinarskom domu po mogućnosti pojedimo topli obrok i popijmo topao čaj koji će nam obnoviti snagu. Razgovarajmo s domarom o našim planovima! Ako želimo u planinarskom domu ili skloništu noćiti pravovremeno se interesirajmo daje dom ili sklonište otvoreno i najavimo naš dolazak. Noćenje u "zimskim sobama" dolazi u obzir samo u slučaju krajne nužde!

Vrlo zahtjevni putovi

Na vrlo zahtjevne planinarske ture kod kojih hodanje zamjenjuje penjanje krećemo samo dobro pripremljeni, primjereno iskusni i s adekvatnom opremom: zaštitnim šljemom, pojasom za penjanje i kompletom za samo osiguranje (dovoljno debelo pomoćno uže, pločica za koćenje i dvoje kruškastih "karabinjera" s maticom). Za hodanje po sniježištima i ledenjacima ne zaboravimo cepin i dereze! Pravilno upotrebljavati opremu naučimo doma a ne neposredno kod penjanja u planini!
Kod penjanja uvijek primjenjujemo pravilo triju fiksnih točaka, to jest da s obje noge čvrsto stojimo, imamo dobar rukohvat za jednu ruku a s drugom rukom tražimo slijedeći rukohvat. Sve rukohvate, stope, žičanu užad i klinove prije provjerimo a tek onda ih opteretimo! Ne povjeravajmo im naše živote a da ih prije ne provjerimo! Tehnička pomagala omogućavaju nam lakše i brže penjanje. Bez obzira način na kretanja ili opremu uvijek primjenjujmo osnovne principe sigurnosti. Preporučljivo je da na vrlo zahtjevne ture krećemo u organizaciji planinarskog društva ili u pratnji iskusnog vodiča.

Vrh i silazak

Na vrhu se orijentirajmo i razgledajmo. Uobičajeno imamo na raspolaganju dovoljno prirodnih "markera" tako da kompas i ne trebamo. To vrijedi za lijepo vrijeme a u magli, tami i snijegu kompas je neophodan. S upoznavanjem svijeta oko nas, uvježbati ćemo oči da uoče raznolikost prirode, odrediti ćemo smjer stalnih vjetrova pomoću krošanja drveća, odrediti sjevernu stranu pomoću mahovine na stablima, saznati gdje i na kojim stranama se duže zadržava snijeg…
Na vrhu je za nama tek polovina puta. Najčešći uzrok nesreća u planinama je poskliznuće za vrijeme jasnog vremena na označenom planinarskom putu kod silaska u rano popodne. Posljedice su obično teške: od lomova nogu, povreda glave do onih najtežih - smrtnih slučajeva.
Kod silaska smo već umorni, zato smo manje koncentrirani. Cilj našega izleta neka bude sigurni povratak kući a nikako osvajanje vrhova. Vrh planine neka bude samo točka na putu, nikako konačni cilj. Posebnu pažnju moramo zato pokloniti pripremi za silazak. Ako je ikako moguće za uspon odaberimo teži, a za silazak lakši put, najvažnije od svega je da ne žurimo, nesreća nikad ne spava!

Sprečavanje nesreća i pomoć u slučaju nesreće

Ako osjetimo znakove umora i iscrpljenosti postanimo na duži odmor. Ako smo iscrpljeni i poslije odmora, radije se odlučimo za silazak s pratnjom. Okrenimo se pravovremeno! Klonimo se odluka "unatoč tome". Vrlo su opasne! Ako nam prijeti opasnost sklonimo se na vrijeme i čuvajmo svoje snage, ne srljajmo glavom bez obzira!
Dužnost svakoga posjetitelja planina je da u slučaju nesreće pruži pomoć povrijeđenom na osnovu svog znanja, iskustva i mogućnosti. Povrijeđenog najprije osiguramo pred mogućnošću novih povreda te mu pružimo prvu pomoć. Zaštitimo ga od hladnoće, vjetra i vlage. O nesreći što prije obavijestimo spasioce (GSS, centar obavještavanja, policijska stanica). Obavijest o nesreći mora sadržavati slijedeće informacije: što i kako i kako se nesreća desila, tko je unesrećeni, koliko je povrijeđenih, gdje se nesreća desila, koje su povrede uočene, vrijeme nesreće, koju pomoć smo pružili unesrećenom i tko prijavljuje događaj. Vrlo su korisni i podaci o vremenu, stanju putova i mogućnosti za slijetanje helikoptera. Uz sve to ne zaboravimo na vlastitu sigurnost!

U osjetljivom okruženju planina…



Planine su dom brojnih biljnih i životinjskih vrsta. Životne prilike u planinama dostižu svoje ekstremnosti. Planinarstvo koje je bilo u početku vezano uz prisustvo domaćina u planini (pastiri, lovci, šumari…), je razvilo se u turističko rekreativnu djelatnost. Posljedice takovog razvoja su brojni označeni planinarski putovi, planinarski domovi i druga infrastruktura. U planine su počeli zalaziti i posjetitelji koji u planinama očekuju "dobrobiti nizinske civilizacije". Počeli su se javljati ekološki problemi vezani uz zagađivanje voda, upotrebu energetskih izvora, otpatke te buku. Neminovno je potrebno poduzeti mjere za očuvanje okoline kao primjerice: prestanak pranja krevetnine u planinarskim domovima, uvođenje biološko i kemijsko razgradivih sredstava za čišćenje, uvođenje suhih WC-a, upotreba energije sunca i vjetra, upotreba bioloških pročišćivaća te razvrstavanje smeća i transport istoga u dolinu.
Kao planinari možemo doprinijeti zaštiti okoline s razvijanjem samosvijesti u odnosu do prirode, da se planinama poklanja dovoljna pažnja koja osigurava očuvanje prirode za buduće naraštaje.


Doživljaji i analiza planinarskog izleta…

Po povratku kući analizirajmo planinarsku turu. Pokušajmo iz svojih iskustava i grešaka što više naučiti. Iskustva i znanje iskusnih planinara, vodiča i instruktora uveliko pridonose ugodnijem izletu u planine. Saznat ćemo da moramo u planinama često improvizirati i odstupati od plana. To nam posjet planinama uz prikupljeno znanje može učiniti zanimljivim, umjesto da nam stvara neugodnosti. Planine moramo temeljito upoznati i doživjeti, moramo se ih naučiti poštovati i cijeniti. Zato se pobrinimo da s svojim primjerom doprinesemo da planine ostanu svijet iskonske ljepote a ne svijet razvikanih podviga i samo precjenjivanja.
Izvor: Hrvatsko planinarsko društvo Međimurje