Zapovjedni Vinogradarski Sveci

Hrvatski vinogradarski običaji

22.01. Sv. Vinko - Vincekovo

23.04. Sv. Juraj

24.06. Sv. Ivan Krstitelj

29.09. Sv. Mihovil

11.11. Sv. Martin - Martinjska diploma - Martinje


Sv. Vinko - Vincekovo



Svaki pravi vinogradar koji drži do sebe i svog truda, otputit će se za Vincekovo u gorice, svome vinogradu; vrijedi to i za vikendaše koji imaju tek brajdu. Sveti je Vinko danas, jedan od pet zapovijedanih vinogradarskih blagdana uz kojeg je i precizno propisan obred koji valja obaviti. Pa dakle, bez obzira na studen, dubok snijeg ili kadkad i raskvašenu zemlju, mora se doći do trsa; tu će gazda ritualno odrezati nekoliko, uglavnom tri grančice s tri pupa, koje će potom staviti negdje u kući uz prozor da bi se nagađalo, kad grančice potjeraju, kakva će biti godina.


Orezani se trs potom obredno poškropi - "krsti" starim vinom te se izvjese kobasice, koje znakovito naznačuju želju za plodnošću i dobrim urodom. Sve je to po pučkoj navadi praćeno pjesmom i svirkom, a kako pravi domaćini nikada ne idu u vinograde sami, to će odmah počastiti nazočno društvo. Kuša se i staro i mlado vino, po potrebi i nadolijevaju bačve, priprema slastan zalogaj već prema običajima kraja, od pečene slanine, preko šarana do srnećeg paprikaša. Jasno da se takva zabava protegne i do duboko u noć.

Novi ciklus
U nas je slavljenje Vinkova, Vincekova, Vincekuše uobičajeno u kontinentalnim vinogorjima, tek ponegdje se javlja i u primorskim područjima. I valja odmah reći da ima malo uporišta u religiji, odnosno kršćanstvu, jer nisu nađene nikakve veze sa životopisom sv. Vinka i vinskih poslova i običaja. Bit će da je riječ o kakvom pretkršćanskom, poganskom običaju, odnosno poganskim svetkovinama poljodjelaca, jer je ovo razdoblje kad počinje novi ciklus poljoprivrednih radova, kad kreće vegetacija. Kao što je Martinje drevna proslava završetka te godine.

Sam sv. Vinko uz vino je povezan tek imenom. Bio je ranokršćanski mučenik, đakon Vincentius u Saragozi, živio je u 4. stoljeću, za vladavine zloglasnog Dioklecijana. Prokonzul Dacijan ga je grozno mučio da bi se odrekao vjere i svog biskupa Valerija, pokušao je to potom učiniti i raskošću i ljubaznostima. Čim su ga položili u meku, mirišljav postelju, preminuo je. Dacijan ga je dao baciti zvijerima, ali po legendi je doletio gavran i obranio mučenikovo tijelo. Tada su ga povezli na morsku pučinu i bacili ga s kamenom oko vrata, no more ga je čudom izbacilo na obalu. Svetoga se Vinka na slikama prikazuje kao lijepa mladića ogrnuta dalmatikom, odjećom pastira a u tadašnjoj Dalmaciji, oznakom mučeništva. Moći su mu prenesene u Lisabon gdje se i danas čuvaju.

U hrvatskim pučkim običajima još su zapovijedani blagdani Sv. Juraj 23. travnja, Sv. Ivan Krstitelj 24. lipnja, Sv. Mihovil 29. rujna i Sv. Martin, 11. studenog. Vidljivo je da je riječ o važnim terminima u vegetativnim ciklusima i poljodjelskoj godini. U javnosti je dakako najpoznatiji svetac sv. Martina, za kojeg, znaju i oni što s vinom imaju vezu samo preko konobara.




U skladu s prirodom
Čime se odlikuju ostali vinogradarski sveci?
Po pučkoj navadi, za Jurjevo valja posaditi novi nasad loze, a u starom vinogradu zašiljiti kolje, pognojiti trsje, okopati ih i završiti rezidbu.

Za Ivanje trsje se mora drugi put okopati, povezati, oplijeviti i poprskati. Poslije Ivanja u vinograde se ide samo prskati i odstraniti mladice i zaperke.

Ako je godina bila dobra, bez tuča i nevremena, preobilnih kiša u nevrijeme, za Miholje se već vinogradi s veseljem obilaze. Berba! Ranije se sorte već mogu brati, a sedam dana nakon Miholja može početi prava berba.
Doduše, u nekim je sjevernim vinogorjima, pogotovu za graševinu, bilo pravilom da se bere tek nakon Sv. Terezije, 15. listopada. Tko je dotle sačekao, jasno da neće imati kiseliše, da će mu vina biti hvaljena.
A od lijepih vinogradarskih običaja nikako ne valja zaboraviti ni Sv. Bartola 24. kolovoza, nadnevak kad se u vinogradima podiže klopotec koji će tjerati čvorke i nagovijestiti da se bliži berba. I tada se s pajdašima uz veselicu, sočan zalogaj i staru kapljicu (ta valja već i bačve isprazniti) proslavlja u vinogradu.

Za sv. Ivana apostola, dva dana po Božiću, blagoslivljalo se vino, a spomenimo se i omrznutih nadnevaka u poljodjelaca, tzv. ledenih svetaca i Sv. Sofije sredinom svibnja kad nagla studen može nanijeti goleme štete.

Pravi blagdan
Zato je Martinje pravi blagdan težaka. Sve što se u polju imalo učiniti, učinjeno je, plodovi su pobrani, spremljeni, vino je već provrelo. Pa je tako i sv. Martin preuzeo ulogu nekog pretkršćanskog običaja, sam s vinom i gozbama nije imao puno veze. Bio je prvim kršćanskim svecem koji je to postao a da nije bio mučenikom, jer je u njegovo doba (4. stoljeće) kršćanstvo bilo dopušteno, štoviše, i sam ga je širio. Po želji oca, visokog rimskog časnika, školovao se za vojnika, čak mu je i ime dao po bogu rata Marsu. No poznata je anegdota o tome kako je Martin jašući na konju sreo siromaha u ritama po studeni, te mu odrezao komad svog grimiznog plašta. U snu mu se potom javio Isus i zahvalio, jer je to njemu pomogao. Nakon toga Martin se posvetio vjeri, čak je i majku preveo na kršćanstvo, a posebno je bio omiljen medu siromasima i seljacima. Toliko je bio cijenjen da mu se na pokop 11. studenog 397. godine slio silan puk; ubrzo nakon toga proglašen je svecem, a njegov se kult proširio cijelom Europom.

No zašto se sv. Martina povezuje s obveznom guskom na stolu uz njegov spomen-dan? Anegdota da se skrio među guske kad je proglašen biskupom, te da je guska koja ga je odala gakanjem to platila glavom, tek je zgodna pričica. Pravo tumačenje valja tražiti u ranijem dobu; prvo, imenjak mu Mars atribuiran je guskom, prikazuje se s kacigom urešenom gušćim perom, a prvotno je bio i - bogom poljodjelstva! Drugo u starih europskih naroda, poglavito Kelta, na taj se nadnevak završavala poljodjelska aktivna godina, pa je bogata gozba bila obredna. Taj se običaj srećom prenio do danas, na radost svih ljubitelja slasna zalogaja, dobre kapljice i - ritma prirode.

22.01. Sv. Vinko iz Saragose
Svetac Mučenik
Sv. Vinko iz Saragose, đakon i mučenik pod Dioklecijanom, 304.g. spominje se u Rimskom Martirologiju 22.01. zajedno sa Sv. Anastazijem Persijskim, poštovan i od Grka 11. prosinca. Taj najpoznatiji mučenik Španjolske se predstavlja u đakonskoj dalmatici i sa znakom križa, gavran, rešetaka ili plamena. Čašćen je kao patron Valencije, Saragose, Portugala itd. Uzimaju ga za zaštitnika vinari, staklari i mornari. Ime mu je i u litaniji svih svetih. Njegov životopis se čitao u crkvama Afrike već od kraja 4 vijeka, kako svedoči sv. Augustin u Ispovijestima 275. Sadašnja Acta SS, III Jan,6 potiječu iz kraja osmog ili devetog vijeka i sastavljena su iz tradicije. Anali Boll., I, 259, daju drugačiji životopis. Svi se slažu sa životopisom Prudentisa (P.L.LX, 378). Rođen je u Saragosi, od oca Eutriciusa (Euthicius) i majke Enole, iz mjesta Osca. Pod vodstvom biskupa Saragose, Vinko je daleko uznapredovao u studijama. Zaređen je za đakona i dodeljena mu je dužnost da propovijeda po biskupiji, biskup je imao govornu manu. Po naredbi upravitelja Daciana, on i biskup su dovučeni u lancima u Valensiju i držani su u zatvoru dugo vremena. Tada je Valerius, biskup, pušten, ali su Vinka zadržali i bio je podvrgnut surovim mučenjima, razapinjali su ga kukama, pekli, bičevali. Ponovo je bio zatvoren u ćeliju u kojoj je po podu bilo razbacano polomljeno staklo. Da bi uzdrmali njegovu upornost, nakon tolikih muka, smješten je u krevet, na kojem je i izdahnuo.

Njegovo tijelo je bačeno lešinarima, ali ga je obranio gavran. Dacijan je potom bacio tijelo u more, ali je ono isplivalo na obalu i sahranila ga je jedna pobožna udovica. Nakon što je uspostavljen mir u Crkvi, podignuta je kapela nad njegovim zemnim ostacima izvan zidina Valensije. 1175.g. njegove relikvije su donesene u Lisabon. Drugi tvrde da su relikvije došle u Castres 864. Kremona, Bari i ostali gradovi tvrde da također posjeduju njegove relikvije. Kilderik I je donio stopalo i dalmatiku u Pariz 542.g. i podigao je crkvu u čast sv. Vinka. U Rimu postoje tri crkve posvećene sv. Vinku, jednu blizu bazilike sv. Petra, druga u Trastevereu i ona koju je izgradio Honorije I (625-38) i koju je obnovio Leo III 796.g.

Jurjevo u Vinogradu

Vinogradari 23. travnja slave svetog Jurja, mučenika kao zaštitnika svih težačkih poslova kao što je okopavanje vinograda, sadnja cjepova te pretok vina. Sv. Jurajje drugi u nizu od pet zapovjednih vinogradarskih svetace u hrvatskim pučkim običajima.

Jedan je od najtežih poslova u vinogradu okopavanje. U svom ''Vinogradaru'' Dragutin Stažimir daleke 1870. objasnio je kakvim se alatom kopa vinograd:
''Orudje, kojim se kod nas kopa, jest obična motika. Ovim orudjem se znadu naši težaci okretno služiti jer im je naruk, priviknuti su mu, i kad su trijezni i marljivi, mogu posve valjano kopadvu izvesti. Zato im netreba našim ljudem u tu svrhu preporučivat druge vrste orudja (halat), jer nepriučeni novoj vrsti orudja, ne samo što bi djelo lošije učinili, nego i mnogo sporije, pače i s kvarom radili, a to bi bilo samo na uštrb vinogradaru.''

U jurujevskom tjednu počinje se s sijanjem kukuruza, radovi u vinogradu u punom su tijeku. Poslije reza, popravljanja armature, zatezanja žica i vezanja trsa obavlja se obrada tla u svrhu uništavanja korova, čuvanja vlage i presušivanja prevlažnih tla.
Mnogi vinogradari čuvaju dijelove odrezanih dijelova trsa do Jurijeva i onda naprave, odnosno zapale jurijevski krijes. Vrlo je efektno navečer vidjeti kako se pale krjesovi i na ostalim bregima. Ovisno o vremenskim prilikama, sadnja vinove loze može se obavljati za mirovanja vegetacije u južnim Lijepe naše, pa do završno početka svibnja, za sjeverni dio.

O terminima sadnje pisao je i Dragutin Stažimir u svom ''Vinogradaru'' 1870. godine:
''Što se vremena tiče, to jest, koje godišnje doba je najbolje, da se poduzme i izvede sadba novog nasada, o tom su razna mnijenja vinogradarah. Jedni tvrde, da je najbolje vrieme za sadbu jesen, da se preko zime oko nasada slegne zemlja i dovoljno vlaga napije; drugi opet savjetuju, da je najzgodnije vrieme prvo proljeće od polovine ožujka mjeseca do početka svibnja; pače da je moći resene ključece čak do Ivanja saditi. Nu bilo kako mu drago, kod nas u lijepoj našoj hrvatskoj domovini neka svaki sadi, kad mu je sgodno, kad ima priredjeno tlo i priredjenih budi ključedah budi korenjakih. Od pozdne jeseni preko ciele zime sve do Ivanja moći se to djelo izvede. Kažem, kroz cielo to vrieme moći je saditi, samo kad nije pomržnjena zemlja ili mokra.''

''Vinogradar'' Dragutina Stražimira prvo je cjelovitije djelo o vinogradarstvu i vinarstvu napisano u Hrvatskoj. Autor je djelo napisao na osnovi osamnaestogodišnjeg vlastitog praktičnog iskustva i informacija iz strane literature. Dakako, tijekom izgorjevanja jurjevskog krijesa vinogradari okupljaju u kletima i kušaju prošlogodišnje vino, kojeg ima još dosta, te pripremaju pretok. Osnovno je održavati higijenu u podrumu, treba ga prozračiti i voditi brigu o praznim bačvama.




23.04. Sv. Juraj
Svetac Mučenik
Život je sv. Jurja ovijen mnogim legendama pa je i stručnjacima teško doći do pouzdanih povijesnih podataka o njemu.

On je prema legendama već od svog začeća bio predodređen za velike stvari. Zato je i njegovo rođenje ispunilo velikim veseljem oca mu Geroncija, Perzijanca, i majku Polikroniju, Kapadočanku. Pobožni su ga roditelji odgajali u vjerskom duhu, i to s uspjehom, sve dok nije odrastao i stupio u vojničku službu. Za vrijeme Dioklecijana poginuo je mučeničkom smrću. Njegovo je štovanje u povijesti svetaca pravi fenomen, kojemu jedva ima ravna. Neka o tome posvjedoče sljedeći zajamčeni podaci.

U Siriji nalazimo već u IV. stoljeću crkve posvećene sv. Jurju. U Egiptu ima njemu u čast 40 crkava i 3 samostana, a na otoku Cipru nalazilo se čak 60 Jurjevih svetišta. U Carigradu mu je podigao crkvu nitko manji nego sam car Konstantin Veliki. U grčkoj Crkvi sveti Juraj se slavi uz sv. Demetrija, Prokopija i Teodora kao veliki mučenik. S Istoka se njegovo štovanje vrlo brzo proširilo i na Zapad, u Rim, u Italiju, na Siciliju, u Francusku, u Mainz, a onda i u Englesku i Škotsku, gdje se naročito poštuje. Kao svoga zaštitnika slavili su ga srednjovjekovni vitezovi i križari. Seljaci su ga počeli zazivati kao zaštitnika najprije svojih konja, a zatim i ostalih domaćih životinja. Još prije II. svjetskog rata hodočastili su s konjima na svečev blagdan slavonsko-podravski seljaci u Sveti Đurađ kod Donjeg Miholjca.

Svetog Jurja slave i mnogi svečani govori te romansirani životopisi, počevši od najstarijih vremena. Njega su svojim spisima proslavili sv. Grgur Turonski († 594), Venancije Fortunat († 600), pjesnik himana, sv. Andrija Kretski († 767), sveti Petar Damiani. U srednjem vijeku Sv. Juraj je slavljen i mnogim skazanjima. A njegovim slikama ne zna se ni broja. Malo je koji srednjovjekovni i kasniji religiozni umjetnik slikar ili kipar koji ga nije prikazao. Njegov je blagdan u nekim biskupijama spadao u najveće u godini.

Možda bi se čitatelji razočarali kad ne bismo spomenuli zmaja, koga Sv. Juraj probada. Neka se ne razočaraju ako im moramo reći da je to legenda koja je nastala tek u srednjem vijeku za vrijeme križarskih vojna. Netko je tada krivo shvatio jednu sliku cara Konstantina u Carigradu koji je, prema povjesničaru Euzebiju, prikazan kako gazi probodena neprijatelja ljudskoga roda. Pučka mašta tu je sliku pripisala Sv. Jurju i oko njega razvila legendu kako je spasio djevojku probovši zmaja. U toj se verziji brzo raširila ta legenda te postala opća svojina, o čemu svjedoče nebrojene slike i kipovi, pa i jedan u Zagrebu u blizini kazališta.

Sv. Ivan Krstitelj



Sv. Ivan Krstitelj kao spomendan javlja se u doba ljetnog solsticija, obrata, što je prigoda za ponovno veličanje prirode i njezine magične snage. Ljeti je nešto manje radova u vinogradu, ali treba štititi urod od bolesti, nepogoda i životinjskih štetnika. Zbog toga se pale blagoslovljene svijeće u trsju (protiv tuče), škropi metlama i granama (protiv bolesti) i postavljaju se klopci, drvene čegrtaljke na vjetar, te strašila zbog zaplašivanja ptica i drugih napasnika.


24.06. Sv. Ivan Krstitelj
Rođenje svetog Ivana Krstitelja - Isusova preteče i događaje u vezi s njime opisuje nam sveti evanđelist Luka u I. glavi svoga evanđelja

Pokrajinski sabor u Agdi g. 506., govoreći o blagdanima crkvene godine, govori o svetkovini rođenja Ivana Krstitelja kao o jednoj od većih svetkovina. Takvo se shvaćanje učvrstilo još više u srednjem vijeku, koji je Ivanje slavio kao »ljetni Božić«. Do XI. stoljeća na taj se dan isto kao i na Božić slavilo tri svete mise. U čast sv. Ivanu Krstitelju podignute su mnoge crkve počevši od Lateranske bazilike u Rimu, papinske katedrale, te glave i majke svih crkava na svijetu.

Naš hrvatski glavni grad Zagreb ima lijepu baroknu crkvu s lijepim cintorom, posvećenu sv. Ivanu Krstitelju. Inače je najpoznatije svetište svetog Ive u našim krajevima ono u Podmilačju, nedaleko od Jajca, kamo svake godine još i danas hodočasti veliko mnoštvo vjernika preporučujući se toplo i usrdno Isusovu preteči.

U svome sam djetinjstvu često promatrao lijepi barokni pokrajni oltar sv. Ivana Krstitelja u župnoj crkvi u Valpovu i to bijaše moj prvi susret s tim velikim svecem. Njegov mi je lik uvijek imponirao. U njemu gledam čovjeka jakoga značaja pred kojim se zadivio i sam naš Gospodin. Za njim su se Ivanu divili i veličali ga toliki sveti Oci i crkveni naučitelji. U ime svih njih nek nam danas progovori genijalni sveti Augustin.

Crkva promatra Ivanovo rođenje koje je na neki način posvećeno. Među ocima nema nikoga čije bismo rođenje svečano slavili. Proslavljujemo Ivanovo i Kristovo rođenje. To ne može nedostajati, a ako ga možda zbog dostojanstva takve stvari manje tumačimo, ipak o tome plodonosno i uzvišeno razmišljamo. Ivan je rođen od neplodne starice, a Krista je rodila mlada djevica.

Miholje u vinogradu



Sveti Mihael arkanđeo četvrti je zapovjedni vinogradarski svetac (29. rujna). Zaštitnik je vinograda od kradljivaca, štetočina i ptica.

U hrvatskim pučkim vinogradarskim običajima postoji pet zapovjednih vinogradarskih svetaca: sv. Vinko (22. siječnja), sv. Juraj (23. travnja), sv. Ivan Krstitelj (24. lipnja), sv. Mihovil (29. rujna) i sv. Martin ( 11. studenog).
Sveci nisu vezani uz vinograde i vino kao sveci, već su vinogradari uz mukotrpan rad, odricanje i ostale radove oko vinograda i vina našli "svoje svece" da se mogu proveseliti, ali i nagovijestiti veće poslove u vinogradu - berbi, rezidbi, pretoku vina i ostalim poslovima koji se tiču vinograda i vina.

Tako sv. Mihovil (Mihalj) označava u pojedinim vinogorjima početak berbe grožđa dok u drugim vinogradarskim područjima on je čuvar vinograda. Vinograde treba čuvati od dvonožnih kradljivaca, ptica koje naprave velike štete te od raznih drugih štetočina.

Ali mi Vam savjetujemo da bez obzira na moguće pojave štetočina u vinogradu:
Ne berite grožđe prerano.


29.09. Mihael, Gabriel i Rafael, arkanđeli
SVETI MIHAEL, GABRIEL I RAFAEL, arkanđeli Iz tajne Božje svetosti proizlazi štovanje triju arkanđela, koje danas slavimo, kao i svetih anđela čuvara, koje slavimo 2. listopada. Anđeli kao duhovna bića, unatoč njihovoj službi u povijesti spasenja, već po svojoj biti izmiču svakom povijesnom razmatranju. Zato i ne možemo opisivati njihov život kao što činimo sa životom svetaca. Unatoč tome, na temelju Božje objave možemo ipak o njima nešto reći, isto tako možemo opisivati njihovo štovanje. Činimo to rado, što s cijelom Crkvom danas slavimo njihov blagdan, a i što mnogi vjernici nose njihova imena slaveći danas svoj imendan.

Ime Mihael, u hebrejskom Mi ka el, što znači: "Tko je kao Bog?" spominje se u Svetom pismu pet puta.

Najznačajniji je pak svetopisamski tekst o sv. Mihaelu iz Otkrivenja. "Uto se zametnu rat u nebu koji je Mihael sa svojim anđelima morao voditi protiv Zmaja. Zmaj i njegovi anđeli prihvatiše borbu, ali je ne mogoše izdržati. I mjesta za njih više nije bilo u nebu. Bijaše izbačen veliki Zmaj, stara Zmija, koja se zove đavao - sotona, zavodnik cijeloga svijeta - bijaše zbačen na zemlju i bijahu zbačeni s njime njegovi anđeli" (Dn 12,7-9).

Imajući u vidu te svetopisamske tekstove, ikonografija prikazuje sv. Mihaela kao ratnika u oklopu i s mačem u ruci. Crkva pak od najstarijih vremena gaji prema svetom Mihaelu naročito štovanje i duboku pobožnost. Ona ga u borbi što se vodi protiv sila zla, a i vodit će se do konca vremena, promatra kao svoga moćnog zaštitnika, koji joj je svojom zaštitom trajno prisutan. Velikog arkanđela jednako živo štuje istočna i zapadna Crkva. Razni staleži štuju sv. Mihovila kao svoga zaštitnika, u Italiji je zaštitnik javne sigurnosti, a Pio XII. proglasio ga je zaštitnikom radiologa. Njemačka ga također od davnine slavi kao svoga zaštitnika. I kod nas je u Hrvatskoj veoma razvijen kult sv. Mihovila. Podignute su mu u čast mnoge župne i podružne crkve, a i neka mjesta nose njegovo ime. Tako imamo Miholjac, Miholec, Mihovljan itd.

Bogoslužje veoma zorno ističe trostruku djelatnost sv. Mihaela u službi Crkve. On je borac, molitelj i pratilac. Kao borac neka nam pomaže u borbi koju svatko od nas mora stalno protiv zla u sebi i oko sebe voditi! Kao molitelj nek nas zagovara i naše molitve poput miomirisnog kada prinosi Gospodinu, a kao pratilac neka nas prati na našim životnim putovima! Sveto pismo poimence na nekoliko mjesta spominje i sv. Gabriela, arkanđela. I štovanje je sv. Gabriela staro, a naročito je vezano uz blagdan Blagovijesti. Njemu je, kao i sv. Mihaelu, pučka pobožnost pridavala ulogu čuvara crkvenih vrata; ta dva arkanđela priječe demonu ulaz u crkvu. Kao svoga zaštitnika štovali su sv. Gabriela glasonoše, teklići i pismonoše.

Papa Pio XII. apostolskim breveom od 1. travnja 1951. proglasio ga je nebeskim zaštitnikom telekomunikacija: telegrafa, telefona, radija i televizije: Ime Rafael znači "Bog liječi", a ime je trećega arkanđela, koga danas slavimo. Njega, kao i dvojicu drugih arkanđela, opširno spominju apokrifne knjige, a od kanonskih knjiga Rafael je veoma prisutan u Tobijinoj knjizi. Naročito se Rafaelu preporučuju putnici, a pomalo i pečalbari te iseljenici. Kao duhovnome liječniku počeše mu se utjecati i bolesnici u duševnim i tjelesnim bolestima. A kao svoga posebnog zaštitnika časte ga apotekari.