Djecji Kutak - Price i Pjesmice za Laku Noc

Par cipela iz zemlje cipela,



Iz zemlje cipela doputovao je par cipela. Cipele su se veselile jer su trebale čuvati noge jedne male djevojčice. Bile su ponosne što su dobile takav zadatak. Djevojčica je prvi put obula cipele i povukla ih za jezik.
- Ah joj! – zaurlale su cipele, a djevojčice se uplašila. Majka je odmah dotrčala i upitala što se dogodilo.
- Ja sam samo povukla cipelu za jezik, a cipela je zaurlala – žalila se djevojčica.
- Možda bi trebala biti malo nježnija prema cipelama – predložila je mama.
- Hoću mama, obećavam – rekla je djevojčica.
Čim je izašla van zaboravila je na obećanje koje je dala majci. Zatrčala se u novim cipelama u najveće blato. Cipele su bile šokirane i mokre. Pljuvale su blato koje ih je zarobilo sa svih strana. Kad je mama ugledala kako su cipele blatnjave, jako se naljutila na djevojčicu.
- Zar mi nisi obećala da ćeš bolje čuvati te nove cipele? – pitala je.
- O joj, zaboravila sam, bolje ću ih čuvati – pokajala se.
Kad su te večeri cipele bile izute, odahnule su. Sasušeno blato stezalo ih je sa svih strana i čak ih je grebalo po jeziku. Zaplakale su nad svojom sudbinom i zamolile su maminu pomoć kako bi lakše disale. Mama je negodovala i gledala novi par cipela kako jeca. Pozvala je djevojčicu i rekla joj da želi da očisti svoje nove cipele. Djevojčica se isprva pobunila, ali kad je bolje pogledala koliko su cipele prljave, odlučila se ipak potruditi i oprati ih.
- Imam jednu ideju – rekla je mama
- Ubuduće, kad poželiš gaziti po blatu i vodi, obući ćemo stare gumene čizme koje to jako vole. Jedva čekaju da gaze po blatu. Ove su ipak nove i osjetljive cipele, pa ćemo ih čuvati. Dogovoreno? - upitala je mama
-Djevojčica je kimnula glavom i složila se. Obula je nove cipele i čim je izišla van, ugledala je ogromnu lokvu. Skoro je skočila u nju, a onda se sjetila da njene nove cipele ne žele skakati po vodi. Zaobišla je lokvu, a mama ju je pohvalila. Uveče kad je krenula u šetnju, djevojčica je obula gumene čizme i sretno skočila u najveću lokvu i blato. Čizme nisu rekle niti riječi, bile su vrlo sretne.
Priča za djecu Sandra Sabljak

Mala suzna priča s osmjehom na kraju



Mama je plakala, a ja sam gledala kako se suze kotrljaju niz njezino lice. Padale su na maramicu, na odjeću, a neke su se otkotrljale na pod. Zabrinula sam se da će mama izgubiti sve suze ako ovako nastavi, a ona je i dalje plakala.

Bilo je tu previše suza, činilo mi se. Pitala sam je zašto toliko plače, a ona je rekla da je tužna i da joj je potrebno da se isplače. Poljubila sam je, zagrlila i rekla joj da će biti dobro, ali ona je i dalje plakala.

Nisam znala što da učinim, pa sam je dragala po ruci i kosi. Rekla sam joj da ju tješim kao što ona mene tješi i da će sigurno biti sretnija. Jedina stvar koja me zabrinula, kako će mama vratiti te sve suze!? One su otišle na jednu, a mama na drugu stranu, izgubila ih je! Što će učiniti kad joj ponovno zatrebaju!? Gdje će ih pronaći!?

Možda bi ih trebali skupiti i pospremiti da ih imamo kad nam zatrebaju? Kad sam to predložila mami, ona se razvedrila i rekla da će suza uvijek biti dovoljno i da ih nikad ne možemo izgubiti. Rekla je da su također i jako važne za nas i da ih ne trebamo čuvati, ali isto tako ne smijemo se zaboraviti smiješiti.
Piše: Sandra Sabljak

Neobično selo



U selu se jutros čudne stvari zbile, u štali se ptice skrile.
Ah, čuda! Umjesto da na žici sjede, jedna ptica kao mačka prede.
Miš i pile se druže, a u kokošinjcu glasine o vjenčanju kruže.
Krava sjela na jaje, a po selu, kokoš mlijeko prodaje.
Mačka travu pase, a po drvetu se vere prase.
Kuću čuva guska, a zrnca kljuca pseća njuška.
Ni staroj baki ne smeta, što spava pored kreveta.
Nigdje nema ovakvog sela, al' baka ga ipak napustit' ne bi htjela.

Piše. Sandra Sabljak

Četiri sestre na modnoj reviji



Ove godine madam Proljeće, baš sa stilom kreće.
Na njenoj zelenoj halji, procvalo je čak i cvijeće.
Starijoj sestri, Ljetu, halja je suncem obasjana i
sve razveseli onako vedra i nasmijana.
Milostiva Jesen, tako je zrela, i ove godine uredit' se htjela.
Na halji joj šuška lišće glasnije neg' svila, vrlo šarenu kreaciju je predstavila.
Gospođa zima, ove godine otmjeni plašt ima.
Zavidne je veličine i snježne bjeline.
Srećom, sve četiri su kraljice i ne biraju se pobjednice...

Piše: Sandra Sabljak

U jednom zoološkom vrtu, svaka u svojoj nastambi, razgovaraju gospođa žirafa i zebra.



ZEBRA: Susjedo draga, dugačka vrata. Čula sam da vi spavate noću svega dva sata. Vašem pogledu nitko se ne može skriti i neprimjećen biti.
ŽIRAFA: Sasvim ste u pravu, ja uvijek držim visoko glavu. Sve jako dobro vidim i toga se ne stidim. Vi gospođo Zebra, kao da vam se u posljednje vrijeme sve više vide rebra!?
ZEBRA: Imate pravo susjedo draga, zbog krize i ja sam na izmaku snaga. A jeste li vidjeli Grbić devu, susjedu našu, kažu da joj posjetitelji, najradije mašu.
ŽIRAFA: Da, kolike su joj samo trepavice! Zbog toga joj važno lice. U ova teška vremena da je grba nekome tako narasla!? Bez grižnje savijesti, mora da je neumjereno pasla.
ZEBRA: Kako znate, zar i nju vaše znatiželjne oči prate!?
ŽIRAFA: Pogledajte koliko joj je grba velika, čvrsta, kao da je od čelika.
ZEBRA: Znam što mislite. Kao da se u pustinju sprema, gdje hrane dovoljno nema!
ŽIRAFA: Nego, čula sam ja da je vaša trava hranjivija i puno finija.
ZEBRA: Draga moja, možda je finija, ali nije za nepca osjetljivija. Al' čujem da je vaša hrana bogom dana! Probrano lišće koje krasi drveće, od kojeg se poslije s lakoćom kreće.
ŽIRAFA: Zamjenimo onda hranu, vi probajte ovu moju, meni jako dobro znanu.
ZEBRA: Dogovoreno, maštam da je već probavljeno.
Žvaču i preživaju obje.
ŽIRAFA: Nije ukusno kao što sam se nadala, da ga ne ispljunem jedva sam se svladala. Ipak je ovo lišće između visokih grana moja najdraža hrana.
ZEBRA: Imate pravo! Meni nakon bljutavog okusa lišća ovog, više nije do okusa novog. Ostajem pri travi. Iako je trnja puna, za mene je to okus pravi.
Piše: Sandra Sabljak

Ljutiti Snjegović



Jedne zime mala Lea
(tako barem kaže priča)
Potrudila se je jako,
Napravila snjegovića.

Taj snjegović ljut je jako,
Nosom šmrca glavom klima.
"Zašto vani moram stajat,
kad je vani jako zima?"

Potrčala odmah Lea,
Kapu mu i šal donese.
" Da ne gledam snjegovića
kako se od zime trese."

Al proljeće čim je došlo,
I čim prvi nikne cvijet.
"Jao ljudi što ću sada?
Prevruć mi je ovo svijet!"

Kakva je to žuta kugla?
Baš ga ljuti sunce jako.
"Dokle će me ovo peći?
Ne može to više tako!"

Treba smanjit žarko sunce
Na pravu ga svesti mjeru.
"Inače ću spas potražit,
U Leinom frižideru."
izvor:Ahil

Jesen



Evo,draga dječice,
voća svakojaka
grožđa bijela,grožđa crna,
jabuka,krušaka.

Ove lijepe darove
jesen nam je dala
draga naša jeseni
velika ti hvala.

10 Malih Miševa




Već za rana, u osvit dana pred kućom, gle, male grupice:
Miševi i mišice, braća i sestrice. Tek najmanji spava, sad je zgoda prava!
Njih devet će na put krenuti, a maleni će doma ostati.

Devet miševa u čudu zastali, kad jagode su rujne ugledali!
A jedan od njih, tad navali jesti:- Ovako nešto neću nigdje sresti!-
Leptir je u letu stao pa i puž se zagledao...
Osam miševa krenuše za nosom: nakon jagoda opiše se rosom...

I tako osam miševa dospjelo na zlatno pšenično polje,
A bijahu dobre volje pa krenuše sa ševom čavrljati...
Jedan se mišić natrag vrati, u ševino gnijezdo svrati.
Pita se miševa sedam: -Gdje je onaj jedan?-

Sedam miševa počeše se vući, a jedan reče:-Da odemo kući?-
Tada kraj plota, na zelenoj stazi kućicu-pečurku spazi...
Pa kako je bio hitar, jurne do samog krova:
_Ovo je kućica posebnog kova, u njoj ja ostati želim-
-Je li? A ja da se selim?- Zanijemio puž od straha...
Miševa šest osta bez daha!

Šest se miševa kraj vode sastalo i ubrzo se od jednog rastalo...
-Ah-, uzdahne mišić,-kako bi volio lijepu splav imati,na dugi put krenuti-...
Od paperja meka patkica neka pozva ga da s njom na put ode...
Miševa pet čeka pored vode.

Pet miševa ponovo krenulo u mirisnu travu skrenulo...
Jedna mišica u zanosu želi kiticu cvijeća ubrati
I šareni leptir je veseli...
-Ovdje je lijepo! Tu želim ostati!-
Pčelici tad hitne mirišljav cvijet...
Zaboravi tako četvorku mišju i sav ostali svijet.

Naša četvorka već na kraju puta kod zečeva i kunića zaluta....
I dok se jedan miš u kolima kotrljao niz strmu se i zelenu padinu spuštao,
Dotle su trojica na leđima zeca jahala i putujući dalje svijetom, ludovala...

I eto mišja trojka već sa sjenicom zbori:
-Oh, kad bi ti znala, kakva nas glad mori, od jahanja brzog ogladnjeli smo jako!
-Ja savjet ću vam dati i sve će biti lako!
Tu krtica živi, u nje je hrane dosta...nahranit će vas ona i riješiti posta...-
Sjeničin savjet mišić posluša i već kod krtice jelo kuša...
Druga dvojica tu hrabrost nisu imali i zato su gladni ostali.

Dvojica miševa šumom lutaju bez cilja plutaju...
Tad s drveta vjeverica skoči: -K meni možete doći!
U mojoj kući hrane ima, jer duga je zima-
Jedan je mišić poziv prihvatio, a drugi je vani ostao...

Sam miš sad tužan na put pođe.
A kad je pred kućnim vratima bio, s veseljem u srcu je pomislio:
Kod kuće je najljepše, to moraju svi znati!
Svatko se uvijek svome domu vrati..

Tad ugleda miševa devet, bijahu opet na okupu svi!
Umorni, a sretni pođoše u krevet...pođi na počinak i ti...



stihove napisala: Ljerka Car Matutinović

Pačja škola



Jeste ll čuli djeco,
vjerujte bez šale
otvara se škola
za pačiće male.

Svi pačići došli
kao đaci stoje
stari patak metnuo
naočale svoje.

Učio ih , učio
od srijede do petka
al' se nisu makli
dalje od početka.

Ništa više ne nauči
pačurlija ta
nego čto je prije znala:
"pa-pa-pa".

J.J.Zmaj

Kruška, jabuka, šljiva



Kruška, jabuka, šljiva
kaže mala Iva.
To je voće slatko,
jeo bi ga svatko.

Kruška, jabuka, grožđe,
kada jesen dođe,
tada voće zrije,
dječici se smije!

Djeca i maca



Pokraj peći maca prela,
do nje dobra djeca sjela,
pa joj tiho šaptat stala,
predi, predi maco mala.

I mi ćemo platno tkati,
platno našoj mami dati,
mama će nam dobra biti,
novo ruho nam sašiti.

A kad tata dođe kući,
lijepo ćemo se obući,
tata će nam dobar biti,
sve nas redom zagrliti.
M. Kuten

Janje



Imam janje maleno,
runo mu je svileno.
Cijeli dan se igram s njima
kao s drugom iskrenim.

Svježe trave nakosim
pa ja njemu donosim.
Omiljeno janje ti,
tko te neće voljeti?

Tajna



Imao sam jednu tajnu,

pa je šapnuh ogledalu,

ogledalo sjajnom zraku,

zrak crvenom poljskom maku,

mak šarenom leptiriću,

leptir sivom oblačiću,

oblak kiši padalici,

kiša modroj lastavici,

lasta s tajnom u vis minu,

starom zvonu u visinu,

a zvono se zanjihalo i nad selom prošaptalo,

dana dan dana dan Danu voli Radovan,

eto tako sad zna svatko tajnu malu povjerenu ogledalu.

Bila mama Kukunka, Kukunka
Bio tata Taranta, Taranta
Imali su maloga Juju
Jednom su se šetali, šetali
Kraj duboke rijeke Nil, rijeke Nil
Gdje je bio velik krokodil
Iz duboke rijeke Nil, rijeke Nil
Skočio je krokodil, krokodil
Zgrabio je maloga Juju
Plače mama Kukunka, Kukunka
Plače tata Taranta, Taranta
Vrati nama našega Juju



Iz duboke rijeke Nil, rijeke Nil
Progovara krokodil, krokodil
Dones’te mi vola pečenog
Trči mama Kukunka, Kukunka
Trči tata Taranta, Taranta
Donesoše vola pečenog
Iz duboke rijeke Nil, rijeke Nil
Progovara krokodil, krokodil
Evo vama vašega Juju

Pahuljice padajte meke i guste,
na široke ceste i stazice puste,
jer već se bliži onaj čas,
kad nama dođe Djeda Mraz.
Osvjetlite zvijezdice pute i cestu
a svijeće na boru nek radosno bljesnu
jer već se bliži onaj čas
kad nama dođe Djeda Mraz.
Čim padne prvi snijeg
ja žurim već niz brijeg
snjegovića pravim



zimu s njim ja slavim
od mrkve ima nos
uz to je bos
On ima pogled mrk
od suhe trave brk
gle ga s čim se diči
ko me on to sliči
zar nije krasan baš
snjegović naš.

U jednoj zimskoj noći
tam gdje je visok brijeg
smrznuo se potočić
i pokrio ga snijeg
A jedan mali zeko
taj potok traži svud
gdje je kud je nestao
to njemu tišti grud



I plače, pleče zeko sad
za potočićem tim
plače, plače zeko mlad
i žali srcem svim
I tužan misli zeko
ta gdje je potok taj?
možda laste slijedi on
u dalek južni kraj
Dolove i brijeg, zabijelio je snijeg,
Sa sanjka kroz noć naš se čuje smijeh
Okićen i plah, naš vranac juri svud,
A zvona dalek zvuk pokazuje nam put

Hej, zvončići, zvončići, zvone cijelu noć
I ostaju u sjećanju što nikad neće proć
Hej, zvončići, zvončići, zvone na sav glas,
Kroz tihu noć i čitav kraj, zvone za sve nas.
Ponoć već je tu, za satom ide sat,
Juri vranac nas, k'o da nikad neće stat'
Tiho pada snijeg, k'o perje leti lak'
Prijatelj je drag, veseli mu se svak'

Uspavanka



Spavaj, spavaj dušo mila
ti si danas vrijedna bila,
spavaj, spavaj luče moje
umorne su oči tvoje.
Trebalo je cvjeće brati
malu macu okupati
zeki trave načupati
i kokama hrane dati.
Spavaj, spavaj dušo mila
ti si danas vrijedna bila,
spavaj, spavaj luče moje
umorne su ruke tvoje

Razboli se Lisica



Razboli se lisica suši se k'o grana
liječili je brižljivo nekoliko dana

Ali bolest neznana sve je jače steže
zato lisac zečeve u fijaker preže

Da ti draga nađem lijek prijeći ću sto gora
i odvažno preplivati dvjesto plavih mora

Krupne suze lisici padoše u krilo
kad bih gusku pojela lakše bi mi bilo

Medvjedić po stazi ide
kući žuri - svi ga vide!
Poljsko cvijeće majci brao
i veselo zabrundao.

tupa tapa! tapa tupa! nožicama lup lup lupa
bezbrižno po stazi gazi - kuda ide baš ne pazi...
Hu- huče mu sa grane - sova s desne strane:
medo pazi! - rupa je na stazi!
Cijuče i miš - zar je ne vidiš?!

Jao! Jaooo! Medvjedić u rupu pao i u pomoć zvao.
U krtičin pao rov - svi začuše njegov zov.....
Dvije ptičice doletjele - pomoći mu htjele.
Mudra lija hitra bila pa mu uže dobavila
a medvjedić spretan bio - uže čvrsto prihvatio.

Izvući ga neću lako bit će teško itekako!
Srećom nije bilo tako. Naš medvjedić zdrav i čio - iz rupe je iskočio...!

Na mom srcu leži rana
Reče jedna bijela vrana

I kad letim i kad trčim
Pitaju me zašto štrčim
Kao da sam za sve kriva
Prosto žalim sto sam živa

Ne govori glupa slovca
Reče na to crna ovca

Treba da smo obje sretne
Što smo tako izuzetne.

Zeko poljem skakuće
ne žulje ga papuče
Može veli i bolje
da potrči niz polje.
Kad pas negdje zalaje
sva livada mala je
A kad lovac zapuca
jadno srce zakuca
Trči zeko niz polje
dok nije nevolje
Stani zeko - seka moli
da ti metnem na rep soli.

Bubamara



Jedne noći bubamara
jako tužna bila
netko joj je sakrio
točkice sa krila

plakala je u samoći
na mirisnom cvijetu
nitko od nje nije bio
tužniji na svijetu

u zoru je došlo sunce
presretna je bila
vratilo joj ono opet
točkice na krila

Obula sam cipelice
na nogice bose
lutku sam okupla
i počešljala kose
sama sam se umila
i zalila cvijeće
kako li me majčica
onda voljet neće