Religije Svijeta

KRSCANSTVO


- RELIGIJE SVIJETA -



Krscanstvo

Krscanstvo se temelji na stovanju Isusa Krista, Mesije, kao Sina Bozjega, u kojemu se Bog na jedinstven nacin objavio covjeku. Pritom krscanstvo u Isusu istovremeno vidi stvarnu povijesnu osobu.

Isus se rodio u Betlehemu, u Judeji, a odrastao je i najvise javno djelovao u Galileji. Zidovi su u Palestini bili podanicki narod koji je iscekivao dan Gospodnji, kada ce Bog osloboditi svoj narod od ropstva.

Malo se zna o Isusovom zivotu od djetinjstva do tridesete godine. Poceo je javno djelovati u misiji svog rodaka Ivana Krstitelja u Judeji. Evandelja ukratko iznose Isusovu djelatnost kao propovijedanje, ucenje i iscjeljivanje. Okupio je skupinu sljedbenika. Dok je u pocetku bio omiljen medu obicnim ljudima u Galileji, ubrzo je izazvao protivljenje voda. Nije htio prihvatiti drustvene podjele medu ljudima. Jednako tako bio je radikalan u vjerskim pitanjima, jer je starozavjetni zakon tumacio tako da je naglasak stavljao na sadrzajnu, a ne na formalnu stranu, odnosno da ne treba samo stati na vanjskom pridrzavanju pravila, nego treba ici prema dubljoj i zahtjevnijoj etici (kao npr. da je obredno ciscenje manje vazno od cistoce srca). Protivljenje Isusu dostiglo je vrhunac na blagdan Pashe u Jeruzalemu. Namjerno je u grad ujahao mesijanski, doduse na magarcu a ne na konju, ali nije pokazao nikakav znak djelovanja protiv Rima, samo se upleo u ostre rasprave sa zidovskim vjerskim vlastima.

To je dovelo do toga ga konacno uhapsile zidovske vode i bilo mu je sudeno prema zidovskom zakonu zbog klevete, jer za sebe tvrdi da je Mesija i Sin Bozji. Osudili su ga na smrt i bio je pogubljen raspecem na kriz. Dva dana kasnije njegovi ucenici pronasli su prazan grob i kasnije ga u nekoliko navrata susreli.

Evandelja iznose osnovne ideje koje je Isus propovijedao. Kao prvo, to je ideja da se ispunilo vrijeme, odnosno da je dosao cas kada ce se sve Izraelove nade i Bozja obecanja ispuniti. Druga ideja je da je kraljevstvo Bozje blizu. Isus poziva ljude da udu u kraljevstvo Bozje, prihvate njegovo vodstvo i zive kao njegovi podanici. Treci stup evandelja je poziv na obracenje. Isus poziva Izrael da se vrati svojoj istinskoj odanosti Bogu. Cetvrti poziv je "Vjerujte Evandelju". Isus propovijeda vrijeme spasenja, ali ne u politickom smislu, vec u smislu obnove istinskog odnosa s Bogom. To je srz ucenja, poziv na obracenje i ukljucenje u novi Bozji narod, kojemu ce biti oprosteno i koji ce se obnoviti u njegovoj iskupiteljskoj smrti.

Novozavjetna grcka rijec koju prevodimo kao Crkva zapravo znaci "skup pozvanih". Nakon pocetnog razdoblja, kada su Isusovi ucenici navijestali Krista samo Zidovima, prva Crkva je ozbiljno shvatila naputak da bude Kristov svjedok do kraja svijeta i da ucini sve narode njegovim ucenicima. Krajem 3. stoljeca krscanska vjera ukorijenila se u citavom rimskom Carstvu. Vecina vjernika u pocetku je bila iz nizih klasa. Proglasenje Konstantina carem 313. godine znacilo je prekretnicu, jer on krscanstvo proglasava drzavnom religijom, u kojoj vidi ujedinjujucu snagu za Carstvo.

Krscanska vjera potjece iz zidovske. U Isusovo vrijeme zidovska vjera imala je sljedeca obiljezja: vjerovanje u postojanje jednog Boga, Stvoritelja i Gospodara svemira koji vlada svime; vjerovanje da je covjek stvoren na sliku Bozju, ali da se pobunio protiv svog Stvoritelja; vjerovanje da se Bog objavio Izraelu i pozvao ga da bude njegov narod i da ce jednog dana uspostaviti svoju vlast u citavom svijetu.

Na ta je vjerovanja presudno utjecao Isusov dolazak, njegovo uskrsnuce od mrtvih i dar Duha Svetoga kojeg su primili njegovi sljedbenici. Tu je ostala osnovna slicnost sa zidovskom religijom, ali bilo je i temeljitih promjena, a najvaznija je krscansko shvacanje Isusa, odnosno da Isus jest Mesija kojeg su Zidovi ocekivali, a to sto su ga Zidovi odbili cini osnovnu razliku izmedu njih i krscana.

Krscanstvo napusta zidovsko stovanje Zakona, zrtvovanje zivotinja i bogosluzje u hramu. Isusovo uskrsnuce nosi srz krscanstva, a to je da je Isus, pobijedivsi grijeh i smrt, ustao od mrtvih. To je dokaz da ce Bog opet jednom djelovati u povijesti svijeta kroz Isusov povratak na kraju svijeta. Zatim, to je bio dokaz da Isusa treba smatrati bozanskim i da odnos krscana prema Bogu Sinu nije samo odnos vjere i povjerenja nego i pokoravanja i obveze.

Poslije rodenja i uskrsnuca, dolazi treci odlucni dogadaj koji je odredio karakter krscanstva. Zidovi su vec vjerovali u priopcavanje Bozje moci osobitim pojedincima djelovanjem bozanskog Duha. Rodendan Crkve racuna se od dana Duhova kada su svi koji vjeruju u Isusa postali svjesni dara Duha Svetoga danog svakom osobno. Duh Sveti je osobni Bozji djelatnik u zivotima pojedinca i krscanske zajednice. Duh je shvacen kao bozansko bice na isti nacin kao Otac i Sin, pa je krscanski koncept Boga morao priznati Trojstvo u naravi Boga kao jednog bica koji postoji u tri osobe.

Dva povijesna pokreta bili su temeljni uzrok stvaranja razlicitih ogranaka krscanstva koji postoje i danas. Prvi je bio tzv. velika shizma izmedu Istoka i Zapada koja se zbila 1054. godine, iako je rasprava izmedu grckog i latinskog krscanstva zapocela stoljecima ranije.

Istocna Crkva odbijala je zahtjeve rimskog biskupa za vrhovnom vlascu, a postojalo je i neslaganje oko pitanja je li Duh Sveti proizasao iz Sina kao i iz Oca, sto istocna Crkva i danas odbija. Najznacajnije u pravoslavnoj zajednici su grcka i ruska Crkva. Vlast ne pripada pojedincu, nego ekumenskom koncilu. Svaka nacionalna Crkva ima svog patrijarha, a carigradski patrijarh je prvi medu jednakima.

Rimokatolicka Crkva je najveca pojedinacna krscanska skupina, koja priznaje vlast Pape, koji kao Kristov namjesnik stoji na celu hijerarhije biskupa i svecenika. Papini sudovi smatraju se nepogresivima i obvezatnima za sve katolike.

Drugi raskol desio se u 16. stoljecu i poznat je pod nazivom reformacija. Tada se od rimokatolika odvajaju protestanti. Luteranska Crkva je glavna protestantska zajednica u Njemackoj i Skandinaviji. Samo negdje jos postoji biskup, a oblik vlasti je sinod. Prezbiterijanske Crkve slijede principe Jeana Calvina kako su tumaceni u vrijeme reformacije u Zenevi. Postoje jos baptisticke Crkve, koje odbijaju krstenje, metodisticke, pentekostalne i druge. Spomenimo i Anglikansku Crkvu, ciji je prvi medu jednakima nadbiskup od Canterburryja. Prekid s Rimom desio se u doba reformacije, ali su zadrzali katolicki tip sluzbe i liturgije, uz odbacivanje ideje o misi kao zrtvi.

Rimokatolička crkva


Rimokatolicizam ili učenje Rimokatoličke crkve doktrinarni sistem u kojem se iskazuje latinska teologija i tradicija Rimske Crkve. U svojoj klasičnoj formi ovaj sistem se iskristalizovao u Protivreformskom periodu oslanjajući se na sholastičku tomističku metodu. Rimokatolicizam se u nekoliko elemenata verske doktrine razlikuje od Pravoslavlja, tj. od bogoslovske Tradicije Pravoslavne crkve, sa kojom se razišao 1054. godine, kao i od Protestantizma, doktrine crkava proizašlih iz Reformacije u 16. veku:

* Tomistička metoda u tumačenju vere, koja na veru primenjuje Aristotelovu logiku i pokušava teologiju da izrazi pomoću istančanih filozofskih pojmova (npr. "transupstancijacija")
* Tridentska sinteza, koja uvodi u dogmate srednjovekovnu društvenu problematiku (npr. teoriju satisfakcije, primenjenu na dogmat iskupljenja)
* Juridički i magisterijski karakter dogmata, naročito manifestovan na Prvom Vatikanskom Saboru, po kome je dogmat odluka nepogrešivog autoriteta, a ne ispovedanje vere koje iskazuje duhovno iskustvo i svest Crkve.

Može se podeliti na glavne periode:

* Patristički
* Srednjovekovni ili sholastički
* Protivreformatorski
* Reakcije protiv modernizma
* Konsolidovanja ultramontanizma
* Antiekumenizma
* "Aggoirnamento".

Klasični Oci latinske Crkve su:

* Amvrosije Milanski (339-397),
* Jeronim Stridonski (350-420), koji je preveo Bibliju na latinski jezik (prevod poznat pod nazivom Vulgata) i napisao spis O čuvenim muževima;
* Avgustin iz Tagaste, episkop iponski (354-430), koji je napisao Ispovesti (između 397-401), O Trojici, O Državi Božijoj, De doctrina Christiana, itd.;
* papa Grigorije Veliki (+604), koji je ostavio Rimski paterik (poznat i kao Dijalozi, zbog čega je sam papa u Istočnoj Crkvi dobio nadimak Dijalog/Dvojeslov/Sabesednik), Moralia in Job (tumačenje na knjigu Jova) i Regula pastoralis (Pastirska uputstva)
* Zapadna patristika se zaključuje sa Isidorom Seviljskim (+636).

U oce Latinske Crkve uključuju se i drugi poznati pisci:

* Irinej, episkop lionski (+ oko 202), poreklom iz Male Azije, učenik Svetog Polikarpa Smirnskog, koji poznavaše Svetog Apostola Jovana (u Adversus haereses on pravi spisak episkopa Rima, pretpostavljajući da je Sveti Apostol Petar bio prvi), pisac dela Otkrivenje i odbacivanje lažne gnose, napisanog protiv gnostičkih jeresi;
* Ipolit Rimski, postradao mučenički 235. god., napisao je Aiostolsku Tradiciju;
* Tertulijan Kartaginski (od 155. pa do 220), prvi hrišćanski latinski pisac, autor mnogih polemičkih i apologetskih spisa: Apologeticum, Protiv jeresi (oko 200), Contras Praxeas, Contra Macionum, De anima;
* Minucije Feliks iz Numidije (Octavius);
* Kiprijan Kartaginski (+258), mučenik i ugledni episkop Crkve u Africi, pisac mnogih pastirskih pisama i dela 0 jedinsvu Crkve;
* Laktancije, koji je napisao Božanske ustanove (304-314);
* egzegeta Rufin Akvilejski (+410);
* Ilarije Poatijeski (oko 315-367), autor dela 0 Trojici ;
* Papa Lav I (+461), koji je doprineo formiranju halkidonske hristološke dogme (451).

U ovom periodu drži se i Kartaginski Sabor (411), pod papom Inokentijem I, koji je osudio pelagijanstvo.

Teorija pontifikalne moći

Posle ove epohe, jedna od glavnih briga Katolicizma bila je da istorijskim i teološkim dokazima formuliše teoriju pontifikalne moći, univerzalne jurisdikcije episkopa Rima. Dok papa Grigorije Veliki (590-604) stvara koncepciju o papskoj vlasti, tj. teokratsko učenje, papa Andrijan (772-795) poziva se na istorijsku pogrešku po kojoj je car Konstantin predao papi Silvestru deo franačke države; otuda i pojava pontifikove (papine) države. U rimskoj katedrali 800. god. Karlo Veliki prima carsku krunu iz ruke pape Lava Š. Ovo je bio postupak od istorijske važnosti: njime se ustanovljuje "hrišćansko zapadno carstvo". Docnije pape stalno će ponavljati ovaj gest. Da bi dokazali "univerzalni primat" Rimske Crkve, papa Nikola I (858-867) izmišlja apokrifnu kolekciju drevnih papskih odluka (Lažne dekretalije), izdatih polovinom IX veka. U takvoj atmosferi javlja se Fotijeva "šizma" (Fotije, oko 820-895, koga 863. papa nije priznao kao patrijarha konstantinopoljskog). Pomesni sabor (867) osuđuje papu, a Drugi pomesni sabor (869-870), pod uticajem cara Vasilija Makedonca, osuđuje Fotija.

Velika šizma

U takvoj atmosferi 1052. godine patrijarh Mihailo Kerularije započinje napade protiv crkava latinskog obreda u Carigradu. Šesnaestog jula 1054. godine papski legati na čelu sa kardinalom Humbertom, pošto nisu primljeni od Patrijarha, u ime pape Lava IX (mrtvog već nekoliko meseci), na oltar Svete Sofije polažu bulu ekskomuniciranja protiv patrijarha Mihaila. Sa svoje strane, Patrijarh ekskomunicira papske delegate. Na kraju, papa Grigorije VI (1073-1085), bivši kardinalđakon Hildebrand, koji uvodi sistem konklave kardinala-episkopa za izbor pape, objavljuje "Dictatus papae rarae", dekrete kojima definitivno nameće teoriju papske vlasti, uključivši pravo pape da zbacuje poglavare država. Time se završava jedno od velikih poglavlja Katolicizma.

Doba nakon velike šizme

Početkom drugog milenijuma Katolicizam ulazi u svoju sholastičku epohu, u kojoj se teologija svodi na racionalizam vere i sistematizovanje doktrine po metodama filozofije. U ovom periodu značajni oci latinske Crkve jesu: Anselmo Kenterberijski (1033-1109), nazvan "ocem sholastike", koji teologiju smatra za fides querens intellectum i formuliše ontološki dokaz da bi dokazao egzistenciju Boga (u Proslogium), autor rasprave Cur Deus Noto?; Abelard (1097-1142), autor kolekcije Summae Sententiorum, Sic et Non Petar Lombard, profesor i episkop pariski (+1160), koji 1150. god. objavljuje četiri knjige izreka, jedno od klasičnih predstavljanja katoličke doktrine u srednjem veku; Bernard Klervovski (1091-1153) i Toma Akvinski (1225-1274), italijanski dominikanac, profesor na pariskom univerzitetu, osnivač sholastike, kanonizovan kao doctorus angelicus. Albertov učenik (1206-1280), tumač Aristotela, Toma od 1266-1272. god. izdaje Summa theologica, najgrandioznije sholastičko predstavljanje hrišćanstva, koristeći se konceptualnom strukturom Aristotelove filozofije. I pored toga što će protiv tomističkog intelektualizma ustati teolozi franjevačke škole, avgustinovske i plotinovske inspiracije - kao Bonaventura (1221-1274), Jovan Duns Skot (1266-1308) i Giljom di Okam (1275-1347) - sholastička tomistička metoda nametnuće se kao obavezna po celome Katolicizmu, srednjovekovnom i savremenom.

Koncili Rimokatoličke crkve

Istorija Katolicizma obeleženaje u ovom periodu serijom ekumenskih koncila koji obznanjuju ne samo di sciplinske kanone nego i dekrete doktrinarnog karaktera. Tako Četvrti Lateranski Koncil (1215), na kome je dominirao papa Inoćentije II (koji 1209. god. započinje krstaški rat protiv katara), izjašnjava se za doktrinu "transubstancijacije" u pogledu Tajne Evharistije i za "analogia ontis" što se tiče sličnosti tvari i Tvorca. Sazvan da bi se stavio kraj papskoj šizmi (1378-1417) - tri pape su se svađale oko papske tijare: Grigorije IX u Rimu, Benedikt XII u Avinjonu i Jovan XXII u Pizi - abor u Konstanci (1414-1417) osuđuje 1415. češkog reformatora Jana Husa (1369-1415) i nameće "koncilijarizam", izabravši novoga papu, Martina V (1417-1431). Teoriju o superiornosti sabora nad papom naročito je podržavao čuveni galikanski teolog Pjer Daili (1350-1420) i Žan Žerson (1363-1429). Sabor u Ferari-Florenci (1438-1445), pod pritiskom vizantijskog cara Jovana Paleologa, pokušava da ostvari sjedinjenje Pravoslavne sa Latinskom Crkvom, ali ne uspeva; međutim, ipak proklamuje doktrinu o "Sedam Tajni". Vredno je zabeležiti u ovom periodu zaštitu vere silom kanonskog prava. Zbirke kanonskih tekstova kruže sa norma-tivnom vrednošću: Gracijanov Dekret 1140), "Liber xtra" Grigorija IX (1234), "Liber sextus" Bonifacija VIII (1298), Klementine objavljene 1317 (sve su bile prepisane u "Codex juris canonici", promulgirane od pape Benedikta XV 1917).

Protestanstka reforma

Protestantska reforma zatiče srednjovekovni Katolicizam u punoj krizi. U sučeljavanju sa Protestantizmom, Katolicizam poseže za svim sredstvima da bi održao diktaturu pape i rimske kurije. Petnaestog juna 1520. god. papa Lav H objavljuje bulu "Exeurge Domino" kojom osuđuje doktrinu Martina Lutera (1483-1546), avgustinskog kaluđera, profesora egzegeze sa univerziteta u Vitenbergu, koji je 31. oktobra 1517. objavio 95 teza protiv indulgencija, zapalivši tako proteste protiv zloupotreba Kašolicizma. Pod uticajem velikog humaniste Erazma Roterdamskog (1446-1536) Luter - koji e imao susret u Augsburgu (oktobar 1518) sa dominikancem Tomasom de Vio Kajetanom (1459-1534), čuvenim komentatorom Tome Akvinskog, kao i Filipom Melanhtonom (1497-1560), koji je sačinio "Augsburško ispovedanje" (1530) koje je i Luter prihvatio - produžuje borbu za reformu Rimokatoličke Crkve. Godine 1540. papa Pavle III potvrđuje "Isusovu kompaniju" - organizaciju jezuita koju je 1491. god. osnovao španski oficir Ignacije Lojola - i poverava joj dužnost da se u ime katolika bori protiv protestantske jeresi. Time počinje takozvana "kontrareforma". Radi lovljenja jeretika već je postojala "Inkvizicija", sud osnovan 1236. godine od pape Grigorija IX i poveren redu braće propovednika (dominikanaca), koji je osnovao Dominik de Guzman (1170-1221).

Sukobi sa Protestantima

Međutim, najžešći sukob sa novim protestantskim doktrinama odvija se na Tridentskom Saboru, sazivanom u tri navrata: 1545-1549; 1551-1552. i 1562-1563. pod Pavlom Š (+1549) i Julijem III. Sabor preuzima sva velika poglavlja dogmatike (Pismo i Tradicija, vera i dela, Sedam Tajni, "transsubstancijacija", Evharistija kao žrtva, hirotonija kao tajna, uzvišenost pape nad saborom itd.), kojima daje sholastičku, klasičnu formulaciju. Papske teze su strogo branjene i čuvane. Tridentski Katolicizam, koji je u stvari antiprotestantski Katolicizam prenet u koncepciju tomizma, postaje obavezan; 1564. godine formira se Kongregacija kardinala zaduženih da bdiju nad ispravnim tumačenjem saborskih akata, dok 1566. god. papa Pije V štampa poznati "Katihizis Tridentskog Sabora". Jedan od jezuitskih teologa koji se odlučno suprotstavljao Reformaciji u to vreme bio je Robert Belarmin (1542-1621). Godine 1622. papa Grigorije XV stvara kongregaciju "De Propaganda fide", najvažniji misionarski organizam, koji u žiži ima nevernike (ifideli), ali i hrišćane disidente, šizmatike. (Ovu je Kongregaciju reorganizovao papa Pavle VI pod imenom "congregatio rgo Gentium Evangelisatione seu de Propaganda Fide", konstitucijom "Regimini Ecclesiae", 15. jula 1967. godine.)

Novi izazovi

Ako je tokom XVIII veka Katolicizam suočen sa jansenizmom (teološki pokret koji je negirao slobodnu volju; osnovao ga je početkom XVII veka Kornelius Jansenius, episkop od Ypres-a), u XIX veku Katolicizam se sučeljava sa krizom modernizma, izazvanom sukobom između vere i naučnog modernog duha. Iako su poznati pisci i teolozi nastojali da Crkva drži korak sa idejama epohe (Lammenitas 1782-1854 i Lacordaire 1802-1861), ipak 1864. god. papa Pije IX (1846-1878) izdaje encikliku "Quanta Cura koju dodaje "Sillabus", spisak savremenih osuđenih jeresi. Isti Papa uzima sebi pravo 1854. god. da predloži kao dogmat vere učenje o neporočnom začeću Djeve Marije, te je time izazvao raspravu o nepogrešivosti pape.

Prvi vatikanski koncil

Pije IX, idući žarko za svojim ultramontanističkim namerama, saziva 1868. god. svojom bulom "Aeterni Patris" Prvi Vatikanski Koncil (20. ekumenski). Otvoren decembra 1869, Koncil 1870. izglasava konstituciju "Pastor aeternus" kojom nameće dve glavne katoličke dogme: univerzalni primat episkopa Rima i ličnu nepogrešivost pape kad govori eh cathedra. Prvi Vatikanski Koncil doveo je ne samo do odvajanja Starokatoličke Crkve od Rimske Crkve nego i do učvršćenja jedne eklisiologije juridičkog i univerzalističkog tipa, totalno protivrečne pravoslavnoj eklisiologiji. Tu ultramontanističku eklisiologiju favorizovao je kardinal Džon Henri Njuman (1801-1890), anglikanac obraćen u Katolicizam, koji pod uticajem Oksfordskog pokreta, osnovanog 1833. god., piše 1854. god. Esej o razvoju, u kojem govori o organskoj evoluciji dogmata, pod nepogrešivim autoritetom pape. Njegova koncepcija poriče ideje nemačkog katoličkog teologa J. A. Moehlera (1786-1838) koji je formulisao eklisiologiju veoma blisku pravoslavnome duhu.

Papa Lav H III (878-1903) preporučuje tomizam kao obaveznu sholastičku metodu za tumačenje doktrine. Isti Papa odbacuje validnost anglikanskih hirotonija, štampa 1891. godine "Rerum novarum", u kojem se oprezno izjašnjava o socijalnim idejama vremena, braneći ličnu imovinu i pomirenje socijalnih klasa, a 1894. godine, u encikliki "Orientalium", predlaže dijalog sa Pravoslavnim Crkvama. Istu socijalnu etiku predložiće papa Pije XI u "Quadragesimo Anno (1931). Da bi definitivno osudio "modernizam", papa Pije XI objavljuje 1907. godine "Pascendi Dominici Gregis", koji je već ponovo iste godine odštampala Sveta služba u dekretu "Lamentabil". Nastavljajući negativan odnos prema modernizmu, Pije XI osuđuje ekumenski pokret 1928. god. u "Mortalium Animos", a 1937. komunizam, enciklikom Divine Redemptoris".

Nužnost promene metode ipak se oseća sve više i više. Papa Pije HP podstrekava obnovu biblijskih ("Divino Aflante Spiritu 1943), eklisioloških ("Mystici Corporis", 1943) i liturgičkih studija ("Mediator Dei, 1947). Inače, to je epoha u kojoj se javljaju nekoliko veli-kih teologa-filozofa: Teilhard de Chardin,, M. J. Scheeben, Jeap Danielou (1905-1974), Nepgu de Lubac, Yves de Montcheuil, Yves Congar, Hans Urs von Balthasar. Od katoličkih filozofa najčuveniji su: Pierre Laberthonniere (1860-1932), Etienne Gilson, Jaques Maritain, neotomista, i Gabriel Magse Marcel, egzistencijalista.

Drugi vatikanski koncil

Licem u lice sa društvom u stalnoj promeni, zbog tehnološke i socijalne revolucije, Katolicizam postavlja sebi pitanje pastirskog i kulturnog prilagođava nja. U tom kontekstu papa Jovan XXIII (1958-1963) najavljuje 25. jan. 1959. Drugi Vatikanski Koncil, kojeg stavlja pod devizu jednoga aggiornamento-a. Pošto izdaje dve važne enciklike o ovoj temi: "Ad Patrem Cathedram" (1959) i "Mater et Magistra" (1961), papa otvara Koncil 11. oktobra 1962. god. koji se održava u četiri sednice i završava se 8. decembra 1965. god., a papa Jovan umire 3. juna 1963. Papa Pavle VI, posle prve svoje enciklike "Ecclesiam Suam" (1964), proglašava četiri konstitucije prihvaćene na Drugom Vatikanskom Koncilu - dve dogmatske: "Lumen Gentium" (0 Crkvi) i "Dei Verbum" (o božanskom otkrivenju) i dve pastirske: "Sacrosanctum Concilium i "Gaudium et Spes" (o Crkvi u savremenom svetu). Dva dekreta, od ukupno devet, bave se manjeviše odnosima između Katolicizma i Pravoslavlja: jedan o ekumenizmu - "Unitatis Redintegratio (nov. 1964), koji posvećuje jedno poglavlje Istočnim Crkvama, i drugi o Istočnim Crkvama sjedinjenim sa Rimom - "Orientalium Ecclesiarum".

Većina posmatrača vidi Drugi Vatikanski Koncil kao pastirski koncil, premda njegov teološki doprinos nije lišen važnosti. Između ostalog, čini se da su dve velike tradicionalne pravoslavne ideje ponovo stavljene u novu perspektivu: pomirenje, kao metod da se tumači Tradicija i da se predstavi doktrina, i katoličnost (nesavršena ali stvarna) pomesne Crkve. Veliki deo rimokatoličkih savremenih teologa želi da veruje kako je eklisiologija Drugog Vatikanskog Koncila različita od one Prvog Vatikanskog Koncila. Neki se koriste deklaracijama i aluzijama iz koncilskih dokumenata da bi se posredno kritikovala celina tradicionalnog Katolicizma. U tim postkoncilskim teološkim trvenjima angažovali su se telozi Edward Schillebeeckx, Karl Rahner, Hans Kung, Kardinal Leo Suenes i drugi.

Ovde se ne može sačiniti iscrpno poređenje između Katlicizma i Pravoslavlja. Ipak se može reći da je na univerzalnom planu Istočna Crkva u prvom milenijumu hrišćanske ere igrala glavnu ulogu u formiranju doktrine. Ne samo što su vaseljenski sabori počinjani i organizovani na Istoku, nego su i osnovni dogmati hrišćanstva bili razrađivani u terminima Istočnih Otaca. Iako Latinska Crkva poseduje čuvene oce i pisce, Rim se ipak ne može uporediti sa velikim hrišćanskim centrima Istoka i Afrike: Antiohijom, Aleksandrijom, Efesom, Edesom, Kesarijom, Kartaginom. Teološki doprinos papa ili papskih legata na vaseljenskim saborima bio je apelativan. Odvojeni politički i kulturno, dva dela hrišćanskoga sveta imaju različite perspektive. Istok neguje saborni stav i zauzet je čuvanjem kontinuiteta sa pravoslavnom tradicijom. Zapad želi centralizovanje Crkve kroz jačanje i ekspanziju papske vlasti; zato lakše prihvata akumuliranje i asimilovanje "novih tradicija". A to je primećeno još u IX veku, kad su na Istoku kružili spiskovi sa "latinskim novotarijama" ili "papskim dogmatima". U svojoj enciklici istočnim patrijarsima (867), među novim dogmatima Fotije pominje "Filiokve", upotrebu beskvasnoga hleba u Evharistiji i celibat sveštenika. Na Fotijevo traženje, episkop ohridski Lav piše pismo episkopu tranijskom Jovanu, u kojem nabraja običaje uvedene kod Latina, a protivne Apostolskoj tradiciji: upotreba beskvasnoga hleba za Evharistiju, jedenje mesa i izbacivanje "Aliluja" u toku Velikog posta, post subotom. Posle ekskomuniciranja 1054. god., patrijarh Mihailo Kerularije, u pismu antiohijskom patrijarhu Petru, označava kao latinske zablude dodatak "Filioque", celibat, odsustvo poštovanja svetih, i pita se zašto se još ime pape nalazi u diptisima. U svome odgovoru Patrijarh Antiohijski pravi razliku između suštinskih i indiferentnih učenja (presni hleb, ασιμος), što znači da on prihvata jedinstvo u raznolikosti.

Posle XI veka vizantijski spiskovi latinskih novotarija sadrže između drugih i ove: krštenje kropljenjem, evharistijska materija, "Filioque", papski primat. U tim spiskovima iznose se dve glavne optužbe: uvođenje doktrinarnih i liturgijskih novotarija - što ukazuje na dogmatski razvoj koji nema u vidu kontinuitet sa Tradicijom; i sprovođenje primata rimskoga episkopa u centralističkom smislu, čime se posredno afirmiše primatska koncepcija nepoznata u Crkvi. Svakako da je rimski primat priznat, ali samo u smislu da je episkop Rima prvi od pet jednakih patrijaraha, primus inter pares; primat, dakle, ne podrazumeva pravo rimskog episkopa da se meša u unutrašnji život pomesne Crkve, zato što se time povređuje božansko pravo, mada su u nekim slučajevima patrijarh, kao i car, apelovali na papu. Te doktrinarne razlike pravoslavni će pominjati kako prilikom unionističkih sabora (pod pritiskom vizantijskih careva pravoslavni Grci prihvataju da raspravljaju o učenju o "Fillioque" na Saboru u Lionu 1274. godine, te da potpišu formulu "eh Patrem reg Filium", docnije predloženu na Saboru u Florenci, 1438-1439), tako i povodom pokušaja sjedinjenja sa Rimom (Brest, 1595). U enciklici istočnih patrijaraha iz 1848. god. doktrinarne razlike su ne samo naširoko pobrojane nego su i kategorički odbačene.

Yves M. J. Congar nabraja pet glavnih razlika u sadržaju učenja između pravoslavnih i katolika, ali smatra da nijedna od njih nema radikalni smisao. One su: 1) "Filioque"; 2) prvenstvo episkopa Rima nad Vaseljenskom Crkvom i papska nepogrešivost; 3) učenje o Tajnama, naročito neizbrisivi karakter hirotonije i miropomazanja, priroda tajne braka i evharistijsko osvećenje preko epikleze; 4) neporočno začeće Djeve Marije (u međuvremenu, 1950. god., dodata je nova dogma o vaznesenju na nebo telom Matere Božije); 5) učenje o purgatorijumu i posebnom sudu. Kongar je ubeđen da se ova razmimoilaženja mogu veoma ozbiljno svesti do granice zakonske razlike, ali priznaje da "u sadašnjem stanju, primat i nepogrešivost pape jesu opozicione nesvodive tačke".

Zaista, posle Drugog Vatikanskog Koncila, koji je žustro potvrdio da je papski primat nezaobilazna struktura za jedinstvo univerzalne Crkve, jasno se vidi da ono što jeste problem između katlika i pravoslavnih nije prosta doktrinarna razlika, nego cela eklisiološka vizija. Metoda da se poređenjem dogmatskih razlika one relativizuju u ovom je slučaju nedovoljna, zato što pravoslavni nikada neće prihvatiti da razmatraju projekciju istorijske Vaseljenske Crkve polazeći od načela koje tu projekciju a priori određuje.
[uredi] Organizacija rimokatoličke crkve

Osnovne karakteristike

* vera u direknno i neprekinuto organizaciono nasleđe od prvobitne crkve koju je osnovao Isus

* vera da je crkva nosilac jedinstva i sveukupnosti učenja Isusa i njegovih apostola

* korišćenje svetih slika, sveća, muzike i svete vode u obredima

* vera da je evharistija zaista istinski telo i krv Hristovo

* razlikovanje dve vrste divljenja prema svetima: latria je klanjanje Bogu, a dulia svecima.

* vera u mogućnost „isterivanja duhova“ (egzorcizam)

* veća bliskost dogmata i teologije u odnosu na pravoslavnu hrišćansku crkvu

* vera u nepogrešivost pape (u doslovnom ili prenesenom značenju)

* centralizovana crkva

Platonov uticaj na doktrinu Rimokatolicizma

Mnoge stvari y doktrinama Rimokatolicizma vuku poreklo od Platonovih »carskih laži«, ili su pod uticajem ovih; predstavama o nebu, o čistilištu i o paklu y njihovim srednjovekovnim oblicima može ce nalaziti trag sve do poslednjih knjiga Države; kosmologija sholastike velikim delom dolazi iz. Timeja; učenje o realizmu (o objektivnom realitetu opštih pojmova) bilo je tumačenje Platonova učenja o idejama, i čak »quadrivium« vaspitanja (aritmetika, geometrija, astronomija i muzika) dobi svoj oblik prema planu vaspitanja što ga je razvio Platon. Pomoću ovakvog sastava nauka upravljalo ce narodima zapadne Evrope gotovo bez nasilja, i ovi su dragovoljno primali ovu vlast, tako da su svojim vladarima kroz hiljadu godina davali izdašnu materijalnu potporu, ne tražeći nijedan glas y upravljanju državom. I ta odanost nije bila ograničena samo na prost narod, nego i trgovci, i vojnici, i feudalna gospoda, i građanske moći — svi su pred Rimom savijali kolena. To je bila aristokratija s neobičnom oštrinom političkoga pogleda; ona je izradila organizaciju dostojnu najvećeg divljenja, i to je najmoćnija organizacija koju je svet ikada video.

Jezuiti koji su jedno vreme vladali Paragvajem bili su polu-platonski čuvari, klerikalna oligarhija koja je znanjem i umetnošću stekla moć usred varvarskoga stanovništva.

PRAVOSLAVLJE



Pravoslavlje (grčki Ορθοδοξία - pravovjerje) je prijevod grčke riječi ortodoksia. To je slavenski prijevod s kraja srednjeg vijeka. On je u biti tačan, ali bi bilo ispravnije koristiti riječ pravovjerje ili još bolje ortodoksija.Ta rec (doxa)se koristi kao liturgijski termin sa znacenjem slave: doxa to Patri ke to Io ke to Agio Pnevmati (slava Ocu i Sinu i Svetome duhu), i u tom smislu sasvim je pravilan prevod Pravoslavlje.

Pravoslavlje je jedno od ogranaka kršćanstva. Korijeni pravoslavlja sežu u početke kršćanstva. Formira se u istočnom dijelu Rimskog carstva-Vizantiji gde i ostaje kao zvanična religija do propasti Vizantijskog carstva. Ono je specifičan oblik kršćanstva nastao u okrilju vizantinske(vaseljenske) crkve čiju doktrinu nasleđuje grčka crkva.Oznaka grčka ne objašnjava, već iskrivljuje pojam. Od početaka Crkve, pravoslavlje je obuhvatalo manje- više celokupan prostor mediterana, uključujući i bliski istok i severnu afriku. ni posle pada Vizantije nije se pravoslavlje pokazivalo kao grčka crkva, jer živi uporedo u slovenskim, arapskim i grčkim oblastima. napomena je da je razuđenost obreda poseban kvalitet koji nudi pravoslavno iskustvo Crkve.

Pravoslavlje se manifestira kroz učenje Pravoslavne crkve.

* 1 Osnovna učenja pravoslavlja
* 2 Struktura institucija pravoslavne crkve
* 3 Države i teritorije s većinskim pravoslavnim stanovništvom
* 4 V. također
* 5 Vanjske veze

Osnovna učenja pravoslavlja

Osnovna učenja su koncipirana kroz nauk Pravoslavne crkve koji se zasniva na Simbolu vjere koji je usvojen na Vaseljenskim saborima (ekumenskim saborima) u prvim vjekovima kršćanstva i bili su obavezujući za cijelu hrišćansku Crkvu. Pravoslavna crkva priznaje samo prvih sedam sabora. Kasnije je došlo do promjene dijelova Simbola vjere od strane zapadnog dijela Crkve. To će, uz druge manje dogmatske razlike a ponajviše kulturne(ikonoborstvo), utjecati na definitivan razlaz između zapadnog i istočnog kršćanstva 1054. godine (Veliki raskol), koji nije ni prvi ni najveći razlaz istočnorimske i zapadnorimske crkve, ali je sigurno najduži. Vjeruje se u jednoga Boga. On se uopće naziva Ocem koji je nebeski otac svih ljudi koje je stvorio i stara se o njima. Ali, Bog se naziva Ocem kroz prvo lice Svete Trojice. Naime, Bog je jedan po suštini (biću), po ovom nauku, a trojičan po licima: "Otac, Sin i Sveti Duh". Sva tri božanska lica čine Trojicu "jednobitnu i nerazdjeljivu". Sva tri lica su jednaka među sobom i čine jedinstvo. Važno je napomenuti da postoji učenje o monarhiji Boga Oca, jer su Sveti Oci time jasno razdvojili ličnosti od prirode u Bogu.

Isus Krist/Исус Христос, sin božji, došao je na zemlju i primio tijelo čovječije radi spasenja ljudi - da bi ljudsku prirodu povrijeđenu grijehom, obnovio, sjedinio s Bogom, i ljude spasio od grijeha, zla, prokletstva i vječne smrti (pakla).

Gospod Isus Krist je rođen od Presvete Bogorodice - Marije. Ona se naziva uvijekdjevom (prisnodjevom) zato što je poslije natprirodnog rođenja Isusa, ostala i dalje djevojkom. Svojom moralnom čistotom i bogatstvom vrlina, ona je nadvisila sva stvorenja i postala najbliža Bogu.

Boga se ne može potpuno poznati - on je nedostižan za čovječiji razum, jer on beskonačno prevazilazi čovjekovu moć shvaćanja. O njemu se zna onoliko koliko je potrebno za ljudsko spasenje. On se ljudima objavljuje i pokazuje: - u božjim djelima u svijetu, tj. - u poretku u svemiru i zakonima koji u njemu vladaju, - u čovjekovoj duši koja osjeća Boga, poglavito u savjesti kroz koju nam govori glas njegov, a najviše u božjem otkrovenju (objavljivanju), i najpotpunije u Isusu Kristu, sinu božjem, koji se radi toga i javio na zemlji, umro u mukama i vaskrsao nakon tri dana. Odnosno, pre svega kroz ličnost Sina, jer Bog se i shvata kao pre svega ličnost.

Najznačajniji cilj kršćanskog života jeste zadobijanje vječnog spasenja. Za to je potrebno ispunjavati sljedeće vrline, a to su: čvrstina vjere, čistota duše, čestitost života i pripadnost Pravoslavnoj crkvi. Članom crkve tj. pravoslavnim kršćaninom se postaje krštenjem. Pravoslavni dogmati ističu da se nekršteni teško mogu spasti, tj. ući u Carstvo Nebesko (raj) posle telesne smrti. Sredstva koja čovjeku pomažu u dostizanju prethodnoga su post i molitva, dok je suština u moralnom i bogobojažljivom životu kojim se vera svedoči. Post i molitva imaju za cilj da čovjeku pomognu da lakše savlada sve teškoće koje pred njega dolaze i da zasluži Carstvo Nebesko. Molitve se uznose Bogu, a Presvetoj Bogorodici i svecima se moli kao ugodnicima pred Bogom, da se zauzmu za ljude pred Bogom. U Pravoslavnoj crkvi ima sedam svetih tajni (sakramenata) koje svaka za sebe stavlja pečat na zajednicu Boga i čovjeka:

* Sveta tajna krštenja
* Sveta tajna miropomazanja
* Sveta tajna pokajanja
* Sveta tajna pričešća
* Sveta tajna braka
* Sveta tajna jeleosvećenja
* Sveta tajna svećenstva

Značajna odlika Crkve jesu sveci koji su svojim životom i djelima doprinijeli mnogo dobrobiti Crkve. Oni su još ovdje na zemlji svojim usavršavanjem u kršćanskim vrlinama postali bliski Bogu i zaslužili spasenje i Kraljevstvo Nebesko. Niko ne može da zasluži spasenje, ali su svetitelji pokazali, posvedočili Hrista u svom životu, pokazali su da je jedinstvo, življenje sa Bogom moguće i plodonosno. Mnogi od ovih svetaca su još za života činili čuda, iscjeljivali teške bolesnike i mnoge utješili i na ispravan put izveli. Neki su i posle smrti činili čuda preko svojih netruležnih moštiju. Tako se mnogima od njih za pomoć obraćaju i ljudi drugih konfesija i religija.
Gruzijski patrijarh Ilija II
Crkvena hijerarhija (jerarhija) - su svećenici na čelu s episkopima. Episkopi se smatraju nasljednicima apostola, prvih Kristovih učenika.

Pogrešno je nepomenuti tzv. carsko sveštenstvo, narod Božiji koji je krštenjem takođe uveden u čin.

Najvažnija uloga pravoslavnih hramova je da služe kao mjesto gdje živa Crkva - vjernici, uznose Bogu svoje molitve a najvažniji dio crkvenog života jeste Sveta liturgija tj. bogosluženje, koje se služi nedjeljom i drugim praznicima u hramovima. U stvari, liturgija sobom na najbolji način pokazuje samo biće Crkve- zajednice Boga i Njegovog naroda. Na Svetoj Liturgiji vjernici se pričešćuju kruhom i vinom za koje se tvrdi da mistično, za vrijeme liturgije, postaje tijelo i krv Isusova. Bez primanja istih nije moguće spasenje (prema riječima Isusovim iz Novog zavjeta (Luka 22,19; Ivan 6,53). Za liturgiju vjernici se pripremaju postom, molitvom, ispovijedanjem svojih grijeha i opraštanjem onima koji su se o njih ogriješili. Primanje Svetog Pričešća se poredi s duhovnom hranom, kao što tijelo treba hranu da bi živjelo, tako i duša - budući da je od nebeske suštine, treba se hraniti nebeskom hranom (tijelom i krvlju Isusovom kao spomenom na žrtvu Isusovu za iskupljenje ljudi). Osim liturgije, vrše se jutarnje i večernje molitve, časovi i bdenija, koja ujedno imaju poučni karakter - tzv. kateheza. Ali nije naglasak na pouci, već na ritmu bogosluženja koji vrhuni u liturgijskom slavlju. Liturgiju služi svećenik uz prisustvo vjernog naroda, a uz pomoć pjevnice koja nije neophodna ukoliko narod zna da odgovara na liturgiju.

Postoje tri stupnja svećeničke službe: đakon, svećenik (jerej), episkop. Episkop može vršiti sve svete tajne osim da postavlja drugog episkopa, za to su potrebna tri episkopa. Svećenik može vršiti skoro sve svete tajne, osim što ne može da rukopolaže druge svećenike, uloga đakona je još manja nego svećenika - on je na neki način pomoćnik svećeniku. Nema tu manje i veće uloge, stvar je u različitim službama koje su podjednako važne za ostvarenje Crkve. U stvari, đakon na liturgiji formalno ima više posla: kadi, prouznosi jektenije (molitve), napominje narodu i sveštenstvu kojim redom teku liturgijske radnje, čita Sv. pismo, pomaže pri pričešćivanju...

Najznačajnije djelo na kojem se zasniva liturgija jeste Sveto pismo koje čini Stari i Novi zavjet, kao i Sveto predanje. Za pravoslavlje je posebno značajan Novi zavjet koji predstavlja život i učenje Gospoda Isusa Krista. Ali pre svega, liturgijska praksa je zasnovana na samom životu Crkve (i pre pisanja Novog zaveta postojala je Crkva i u njoj liturgija)
Struktura institucija pravoslavne crkve

Pravoslavna crkva je, za razliku od Rimokatoličke, decentralizovana posle priznavanja privih arhiepiskopa (Bugarskog, Grčkog, Srpskog itd.) koji crkvenu službu vrše na svojim jezicima. Postoji i Vaseljenski patrijarh koji predstavlja naslednika vizantinskog patrijarha i sebe smatra poglavarom svih crkava. Međutim, to ostali arhiepiskopi ne priznaju, jer je vaseljenska crkva u četrnaestom veku, pred pad Vizantije bila primorana da prizna vlast rimskom Papi kako bi Vizantija dobila lobističku pomoć za odbranu od napada "jeretika sa istoka". Posle toga izbijaju nemiri pod vođstvom zilota koji opovrgavaju ovo priznanje.

Države i teritorije s većinskim pravoslavnim stanovništvom

* Grčka (98%)
* Kipar (78%)
* Bugarska (85%)
* Makedonija (67%)
* Srbija (85%)popis 2002
* Crna Gora (85%)
* Republika Srpska (Bosna i Hercegovina) (30%)
* Rumunija (70%)
* Moldavija (99%)
* Rusija (54%)
* Belorusija (60%)
* Ukrajina (76%)
* Gruzija (83%)
* Armenija (94%)
* Nagorno-Karabah (Azerbejdžan) (95%)
* Amhara (Etiopija) (82%)
* Tigraj (Etiopija) (96%)
* Adis Abeba (Etiopija) (82%)

Islam






Islam je nastao medju gradskim stanovnistvom. Muhammed a.s. je rodjen u Meki oko godine 570. Oko godine 610. poceo je propovijedati poruke koje dobija od Boga i koje su kasnije skupljene u knjizi Kur´an. Sve propovijedi tvrde da je Bog (Allah) jedan, milostiv i svemocan, kao i da nadzire tok dogadjaja. Na Sudnji dan on ce ljudima suditi prema njihovim djelima i poslati ih u raj ili pakao.

Bogati sloj pobunio se protiv nove religije, i to zbog osude njihovog ponasanja u Kur´anu, i poceo progoniti Muhammeda a.s. a i njegove sljedbenike. 622.g. Muhammed a.s. se iz Meke seli u Medinu i taj cin zvan hidzra oznacava pocetak islama kao vjere. Tu su ustanovljeni glavni obredni oblici, a to su postovanje (molitva), vjerski doprinos, post (mjesec ramazan) i hodocasce u Mekku.

Nakon smrti, Muhammed a.s. je ostavio i religiju i drzavu.


Kabur Muhammeda a.s.


Drzava je u pocetku bila savez plemena ili rodova, ali kako se sirila tako je bila sve organiziranija. Drzavni poglavar bio je kalif, nasljednik, odnosno zamjenik Muhammeda a.s. Kako su Arapi bili nomadski i ratnicki narod, ucestali su njihovi napadi i osvajanja susjednih zemalja. U dvanaest godina nakon Muhammedove a.s. smrti osvojeni su Sirija, Irak, Libija i Iran. Ta ekspanzija nastavila se citavo stoljece, na zapadu su osvojili sjevernu Afriku do Atlantika, presli u Spanjolsku, dosli su do Carigrada i Pakistana. U svim tim zemljama je do 17. stoljeca polako, ali sigurno islam postao glavna religija.

Islam se sirio miroljubivim nacinom: muslimanski trgovci s karavanama deva unijeli su ga u Sjevernu Afriku, pomorci na istocnu obalu Afrike, iz Indije se prosirio na Indoneziju, Maleziju i Filipine.


Vasco da Gama


Novo razdoblje u povijesti islama pocinje 1500. kada se Vasco da Gama iskrcao u Indiji, cime pocinje evropski utjecaj na taj dio islamskog svijeta. Puna snaga zapadnog ekonomskog utjecaja osjetila se s industrijskom revolucijom, a vojna s Napoleonovim prodorom u Egipat.


Sveta knjiga Kuran


Kur´an je sveta knjiga Muslimana. Smatra se savrsenom bozjom objavom, vjernom reprodukcijom izvornika koji je urezan na ploci u nebu koja je vjecna. Zbog toga su kopije vrlo postovane i dodiruju ih samo nakon obrednog ciscenja.

Rijec Kur´an dolazi od arapskog glagola citati. Sastoji se od uvodnog poglavlja i jos 114 poglavlja ili sura, svrstanih prema duljini, najdulje je na pocetku, najkrace na kraju. Sama knjiga duga je kao krscanski Novi Zavjet, a sure su podijeljen na stavke, odnosno retke, koji se zovu ajeti. Kur´an smatra sve ljude religioznim bicima, svaki je pojedinac abd bozji, odnosno njegov stovatelj i sluzbenik i nema razlike izmedju postovanja i ostalog dijela zivota. Dzamija ne moze biti odvojena od trgovackog centra, kao ni politika od vjere. Tijelo i duh su nerazdvojno povezani u cjelinu ljudskog postovanja.

Islamski kodeks ponasanja pociva dakle na nekoliko temelja. Prvi stup islama je javno ocitovanje vjere. Drugi stup islama je molitva; pet je razdoblja za molitvu i prije svakog obavezno je ritualno pranje (u zoru, u podne, poslije podne, zalazak sunca i uvecer). U molitvi svi Muslimani svijeta okrecu se prema Mekki. Treci stup islama je vjerski doprinos (zekkat), tj. treba podijeliti bogatstvo sa siromasnima, duznicima, zatvorenicima, putnicimaæsa svima koji su manje sretni od tebe, iz iste su vjerske zajednice i jednako dragi Allahu. Kur´an se ne bavi toliko kolicinom, koliko kvalitetom davanja, ali uglavnom je to 2,5% godisnjeg prihoda u gotovini. Poseban doprinos daje se za vrijeme Bajrama, kraja mjeseca posta ramazana. Post je cetvrti stup vjerskog zivota, a zahtijeva potpuno uzdrzavanje od jela i pica tokom citavog mjeseca, od izlaska do zalaska sunca. Peta od osnovnih duznosti koju treba ispuniti jednom u zivotu, ako je to ikako moguce, je hadz ili hodocasce u Mekku. S dvanaestim mjesecom kalendara zapocinje razdoblje velikog hodocasca, a inace se radi o malom hodocascu. Prvi obred je obilazenje oko Kabe, zatim se ritualno prelaze okolni brezuljci i odlazi se na brdo Arafat, gdje se obavlja ritual stajanja od podneva do zalaska sunca u razmisljanju pred Allahom.

Inace se muslimanski odgoj usmjerava na dvije stvari: teologija uci covjeka sto da vjeruje, a vjerski zakon mu propisuje kako da se ponasa. U praksi je zakon bio vazniji.

Vjerski zakon islama zove se Serijat. On je utemeljen na bozjoj objavi, i izveden je iz cetiri glavna izvora. Prvi je Kur´an, za kog se vjeruje da je oduvijek postojao na nebu, a onda ga je andjeo Gabrijel postupno objavljivao Muhammedu a.s., kako su to prilike zahtijevale. Zatim su tu Sunna, knjiga predaja o Muhammedu a.s. i njegovom zivotu, Idzma, suglasnost zajednice i Kijas, zakljucivanje iz prva tri izvora. Ishodiste mu je zapravo u predislamskom obicajnom pravu, a podijeljen je u pet kategorija: ono sto je Allah naredio, ono sto je Allah preporucio, ali nije propisao kao obavezno, ono sto je Allah ostavio zakonom neodredjeno, ono sto je Allah otklonio, ali ne i izricito zabranio i ono sto je Allah izricito zabranio. Pojam serijata puno je siri od bilo kojeg zapadnjackog poimanja prava, jer pokriva sva podrucja zivota. Kasnije, u 19. stoljecu, moc serijata slabi, i to kao prvo zbog evropskog utjecaja, a kao drugo zbog ublazavanja strogih porodicnih zakona.

Islam ima dvije osnovne skupine vjernika: sunite i sijite. Do raskola je doslo kada se postavilo pitanje ko ce naslijediti Muhammeda a.s. Suniti (kojih cine vecinu od oko 90% Muslimana) tvrdili su da niko ne moze naslijediti Muhammeda a.s., jer je Kur´an oblikovao i dovrsio objavu Bozjeg vodstva. Muhammedov a.s. nasljednik zato moze biti samo cuvar nasljedja, on ce biti kalif s podredjenom vlascu kao vodja vjernika, a bira ga zajednica postupkom idzme. Za sijitske muslimane glavna je osoba vjerske vlasti imam, koji je nasljednik zato jer ima sposobnost nadahnutog i nepogresivog tumacenja Kur´ana, a sijiti govore o sebi kao o pozvanom i odredjenom narodu. Najvaznija misticna tradicija, sufizam, pridonosi sjedinjenju sijitske i sunitske svijesti.

Neka od dostignuca arapskih, odnosno muslimanskih ucenjaka i mislilaca koriste i nalaze se u temeljima zapadne civilizacije. Na Zapad su posredovala ucenja koja su usvojena na Istoku, djela grckih, perzijskih i indijskih pisaca, medicinski prirucnik Avicene, koji se donosi na Zapad kao dostignuca perzijskih lijecnika, decimalni sustav, astronomija. Zapad je ponovo otkrio Aristotela i usvojio njihov stil u arhitekturi i umjetnosti. Islamski stil osjetljiv je na ukrase i nastoji preokrenuti zbiljski izgled stvari u apstraktni. Kur´an uci da su predmet i njegova slika magicno povezani, sto je razlog da je umjetnost koja predstavlja, kao npr. slikarstvo, zabranjena. 1258. Mongoli su razorili Bagdad, sto se oznacava pocetak opceg stagniranja sirenja Islamskog carstva.

Judaizam






Judaizam je najstarija od tri velike svjetske monoteisticke religije. Osnova vjerovanja je da postoji samo jedan Bog koji je stvoritelj i vladar citavog svijeta, transcendentan i vjecan, koji sve vidi i sve zna, i koji je objavio svoj Zakon, Toru, zidovskom narodu i izabrao ga da bude svjetlo i uzor citavom covjecanstvu.

Bog je obecao praocu zidovskog naroda, Abrahamu, da ce njega i potomke uciniti velikim narodom i da ce im dati u vjecni posjed zemlju Kanaan. Iz vjecne teznje za vlastitom zemljom rodio se pokret cionizam i na kraju je uspostavljena drzava Izrael (15. maj 1948).

Bit judaizma nalazi se u Semi, sto je ime za tri odlomka Biblije koje pobozni Zidov cita svako jutro i vecer. "Zakon" koji se nalazi u prvih pet knjiga Biblije ili Tora najvazniji je od svega. Mnogi Zidovi se vise ne pridrzavaju svih zakona, ali ih oni ortodoksni ispunjavaju do najsitnijih pojedinosti.

Vecina Zidova pripada jednoj od sinagoga, iako to ne znaci da ih posjecuju svake sedmice. Najvazniji u sinagogi je "kovceg" ili ormaric koji je postavljen uz istocni zid i svojom prednjom stranom okrenut prema Jeruzalemu. On sadrzi svitke Zakona napisane hebrejskim jezikom na pergamentu. Ispred kovcega je svjetiljka koja stalno gori. U sredistu sinagoge je propovjedaonica s koje se vodi bogosluzje i propovijeda Zakon.

Zidovske svecanosti: Nova godina ili Ros Hasana, u septembru ili oktobru. Tada se u sinagogi trubi u ovnov rog, koji poziva ljude da se vrate Bogu. Zatim je tu Dan pomirenja ili Jom Kipur, koji se smatra najsvetijim danom u vjerskoj godini. To je zadnji dan razdoblja pokajanje koje pocinje Novom godinom.

Pet dana poslije pomirenja dolazi blagdan sjenica, Sukot, koji je jedna od tri svecanosti zetve. Poslije Sjenica dolazi Radost Tore.

U vrijeme kad krscani slave Bozic, Zidovi slave Hanuku ili svecanost svjetla, u spomen pobjede Jude Makabejca i ponovnog posvecenja hrama u Jeruzalemu.

Pesah se poklapa s krscanskim Uskrsom i slavi se u spomen oslobodjenja Zidova od ropstva u Egiptu. Nakon Pesaha dolazi razdoblje sedmosedmicne zalosti, povezano s propascu zidovske pobune u Rimu u 2. st. prije Krista.

I u julu je Dan zalosti, uspomena na razaranje Hrama u Jeruzalemu.

Za zidovske proroke jedno od najznacajnijih bozjih obiljezja je da je on Bog koji govori, a za razliku od poganskih bogova, on je i Bog koji djeluje. Upravo kroz njegov govor, odnosno ispunjenjem njegova govora, stvari se dogadjaju.

Bog govori kroz ljude, koji se dijele u tri glavne skupine. Najvazniji su proroci, medju kojima Mojsije zauzima najvaznije mjesto. Oni objavljuju i podsjecaju na osnovna bozja obecanja.



Druga skupina su svecenici, koji uce ono sto je Bog vec objavio. Treca skupina zasluznih za obznanjivanje bozje volje su mudraci. Za razliku od proroka i svecenika, oni ne crpe znanje iz uvida u bozje namjere niti zakljucivanjem iz proslih ocitovanja. Oni se bave razumijevanjem Boga, covjeka i svijeta iz ljudskog iskustva i promatranja. Njihovi savjeti i upute imaju vjecnu vrijednost.

Vecina Zidova danas su potomci ili Askenaza ili Sefarada.

Askenazi su dosli iz Srednje Evrope, posebno Njemacke i Francuske. Razvili su svoj jezik, jidis, koji izvire iz srednjovjekovnog njemackog. Na jidisu postoji bogata kultura u knjizevnosti i muzici. Sefardski Zidovi (Sefard znaci Spanjolska) stvorili su jezik ladino. Prije nego ih je inkvizicija godine 1492. prognala iz Spanjolske, bili su blisko povezani s muslimanskim svijetom. Velika razlika izmedju te dvije struje prisutna je i danas u Izraelu, jer svaka podrzava svog glavnog rabina.

Danas unutar judaizma mozemo razlikovati nekoliko ogranaka. Kao prvo, to je ortodoksni judaizam, koji nastoji sacuvati tradicionalni judaizam, nasuprot reformatorskom pokretu i Istocnoj Evropi. Obiljezava ih odnos prema zivotu u cijelosti temeljen na Tori, a svaki aspekt zivota mora biti vodjen zapovijedima. Nakon sto se velik broj Zidova poceo iseljavati u SAD, ortodoksne vodje pocele su poticati Zidove da se ukljuce u savremenu kulturu zapadnog svijeta, sve dok se to ne sukobljava s ucenjem Tore. Ortodoksni Zidovi postuju rabina kao ucitelja i tumaca Zakona. Vecina su cionisti i podrzavaju drzavu Izrael i ocekuju Mesiju, idealnog covjeka koji ce jednom potpuno izbaviti Izrael.

Reformirani judaizam ima svoje pocetke u Njemackoj. Prosvjetiteljstvo 18. stoljeca razvijalo je razum i napredak, sto je Zidovima otvorilo mogucnosti novih sloboda i ukljucivanja u drustvo. Tada se razvilo tumacenje da naucnik ne moze vise prihvacati objavljenje Tore kao zbilju i obavezu, molitve su prevedene na narodni jezik, sluzbe su skracene. Reformatorski judaizam jos se uvijek razvija, buduci da se otkrivenje smatra neprekidnim procesom, sto dalje znaci da su eticka ucenja proroka vaznije od ritualnog Zakona. Zakon se dakle postuje ne zato sto ga je Bog rekao, nego zato sto je bitan za suvremeno vjersko iskustvo.

Krajem 19. stoljeca pojavio se kao odgovor na liberalizam pokret konzervativni judaizam. Ostali, manje bitni ogranci su hasidi, ultraortodoksni judaisti, koje prepoznajemo po crnim kaputima i pramenu kose kod uha, i rekonstrukcionizam, koji jednaku vaznost pripisuje religiji, etici i kulturi.

Misticizam cini vaznu granu zidovstva. To je vjerovanje u neku vrstu direktne vizije bozjih rijeci, u nacin dozivljavanja stvari i dogadjaja mimo direktnih ljudskih osjetila. Kabala, zidovska misticna tradicija, razvila se u Spanjolskoj. Skupila je ranije predaje iz Talmuda (velika zbirka zapisa koja sadrzi ucenja rabina) i Knjige postanka, koja istice misticno znacenje slova hebrejske abecede. Srz kabale je proucavanje Tore, ali s ciljem da se u njoj pronadju skrivena i tajna znacenja.

Zivot svake zidovske familije organizovan je oko svecanosti i rituala. Nakon rodjenja, djecak osmoga dana mora biti obrezan. Tada dobija hebrejsko ime, koje ce se izreci tri puta, na Bar-micvi, na vjencanju i na nadgrobnom spomeniku. U dobi od 13 godina djecak postaje Bar-micva, ili sin zapovijedi, kad prvi put cita iz svitka Tore za vrijeme bogosluzja u sinagogi. Zidovska djevojka postaje punoljetna u dobi od 12 godina, kad postaje Bat-micva (kcerka zapovijedi). Pobozni Zidov moli se tri puta dnevno, dok moli pokriva glavu kapicom. Duznost domacice je da cuva religijsku cistocu doma, a jedna od njenih odgovornosti je da jelo bude koser, odnosno dobro ili cisto u skladu sa zidovskim zakonima o hrani. Npr., meso i mlijeko ne smiju se posluzivati u istom obroku, mogu se jesti samo odredjene vrste mesa, itd.



Najvazniji od svih zidovskih blagdana je Sabat. On pocinje zalaskom sunca u petak navecer, nije dozvoljeno raditi, ne smije se paliti vatra, ne smije se putovati.

Brak je sveti savez, ukoliko dodje do svade, supruznike treba pokusati pomiriti, ako to nije moguce, izdaje se isprava o rastavi.

Doktrine o uskrsnucu u Tori nema, tako da je neki smatraju utjecajem iz krscanstva, ali ideja o zivotu nakon smrti u judaizmu je prisutna vec najmanje dvije tisuce godina.

Hinduizam



Religijska tradicija koju nazivamo "hinduizam", plod je religijskog razvoja dugog pet tisuca godina. Ime datira od 1200 godine. "Hindu" je perzijska rijec i znaci "Indijac", "indijski".

Tako su perzijski osvajaci zeljeli oznaciti razliku izmedju svoje vjere i vjere indijskog naroda.

Hinduizam nema ni osnivaca ni proroka, naglasak je na nacinu zivota vise nego na nacinu misljenja, on je mozda vise kultura nego vjera.

Hinduizam je cvrsto isprepleten s predajom o zemlji Indiji, njenim drustvenim sistemom i povijescu. U Indiji se rijeke smatraju izvorom oslonca i duhovnog zivota, kao sto je sveta rijeka Ganges, na cije obale svakodnevno hrle stotine tisuca hodocasnika da bi obavili obredna pranja i srknuli iz njenog toka koji daje zivot. Svakih dvanaest godina desetak milijuna ljudi sudjeluje u ritualnim kupanjima.

Oko 400 milijuna ljudi na Indijskom potkontinentu moze se smatrati Hinduima. Kao sto je stanovnistvo Indije daleko od homogenog, jednako tako i hinduizam ukljucuje razlicita vjerovanja: velika vecina Indijaca vjeruje u Boga, ali postoje unutar hinduizma cak i oni koji ne vjeruju u Boga. Neki su vegetarijanci, neki zrtvuju zivotinje, neki obozavaju Sivu, drugi Visnu, treci bozice. Dakle za hinduizam ime je okvirni termin, koji ne zahtijeva potpunu homogenost.

Ideja na koju se nailazi svugdje u hinduizmu je ideja o reinkarnaciji ili seobi dusa, dakle o toku zivota kroz mnoge egzistencije. To se naziva "samsara", sto znaci tok od rodjenja do smrti, pa do ponovnog rodjenja, i tako stalno. Povezan s tim pojmom je pojam "karme". Ta rijec znaci "djelo" ili "djelatnost", odnosno posljedice djelovanja u jednom zivotu koje se prenose u iduci zivot i djeluju na njegov karakter. S tim je povezana vjera u oslobodjenje "moksa" iz tog lanca ili kruga.

Korijeni hinduizma sezu do 2000.g. prije Krista i prodora arijskog naroda u Indiju, koji je na pradavnu indijsku vjeru, ciji je glavni kult bio kult vode, izvrsio jaki utjecaj. Ono sto je preuzeto iz "stare" religije, prije njenog mijesanja s arijskom, su joga, odricanje i obredi prociscenja.

O arijskoj vjeri znamo iz pjesama znanja "Rgveda", nastalih negdje 800.g. prije Krista. Smatra se da su one objave brahmana (najviseg izvora svega bitka) koje su primili nadahnuti mudraci (rsiji). Rgveda se sastoji od vise od tisucu himni, koje su upucene razlicitim bogovima, ali koje govore i o politickoj i socijalnoj, odnosno kastinskoj strukturi Indije, u kojoj je svecenicka kasta povlastena. Spekulativnost u "Vedama" dovest ce do "Upanisada", s kojima ce objavljena rijec zavrsiti.

U "Vedi" je najvise i apsolutno Brahman, koji se opire svim pokusajima definisanja. U njemu treba pronaci cisti bitak, cisti um i cistu radost. Ne moze ga se spoznati, ali je moguce na njega gledati kao na osobno bozanstvo. Tako postaje moguce da je nekoliko osobina bozanskog ocitovano u razlicitim oblicima, pa da je moguce imati nekoliko vlastitih bogova ili bozica. Mnogostrukost se ne smatra politeizmom, buduci da je brahman jedan. Bogovi su jednostavno nacin pristupanja najvisem. Bogovi koji se spominju u "Vedi" su Indra, bog neba i rata, Agni, bog vatre i zrtvovanja, i Varuna, branitelj kosmickog reda.

Kasnije se jos pojavljuju bogovi Brahma, Visna i Siva. Brahma je stvoritelj, Visna je odrzavatelj, Siva je razaratelj i njihovo trostruko djelovanje odgovara ritmu svijeta. Brahma ima zadatak dovesti mnostvo u zivot na mjesto prvobitnog jedinstva. Njegov zenski dvojnik je Sarasvati, energija koja dolazi iz njega. Visna upravlja ljudskom sudbinom i njegov kult je veoma omiljen. On se covjecanstvu priblizio u deset reinkarnacija: Matsya, Kurma, Varaha, Nara-Simha, Vamana, Parusa-Rama, Rama-Candra, Krsna za kojeg se smatra da je potpuna reinkarnacija, pa je i sam bog, Buda, osnivac budizma, i Kalki, deseti avatar koji tek treba doci. Siva je izvor i dobra i zla, a Kali, Sivina zena, simbol je suda i smrti.

Jogini su tezili potiskivanju zelje i ljubavi i osjecaja opcenito, pa se kao reakcija na njihovu krutost javila ideja o bhakti, ili odanosti odredjenom bogu, cime se zadobiva milost. Iz odanosti bogu proizlazi moksa ili oslobodjenje. Radi se o otpustanju, odnosno oslobodjenju, osamostaljenju i slobodi. Ideja o moksi javlja se zajedno s idejama o samsari i karmi. Ono sto covjeka sputava u krugu rodjenje-smrt-ponovno rodjenje je neznanje. Posebno znanje stice se meditacijom pracenom disciplinom joge i ponavljanjem misteriozne mantre "Om", koja predstavlja najvise u bice u njegovoj punoci. Ali postoji i put djelovanja, karma-marga. Taj put oslobadjanja priznaje da zivimo u svijetu u kojem treba raditi i odgovoriti mnogim obavezama. Mi ne smijemo ne sudjelovati u etickim zahtjevima kojih smo svjesni.

Postoje hinduski hramovi, nastali po uzoru na kraljevski dvor, u kojima se nalazi glavni kip nekog boga, koji se simbol bozanske prisutnosti i kuce u kojoj zivi. Svaki dio hrama ima duhovno ili simbolicko znacenje, a toranj oznacava let duha u nebo. Za vrijeme bogosluzja svecenik moze citati "Vede", ali to moze ciniti i svaki "dvaput rodjeni" Hindu, odnosno Hindu koji potjece iz prve tri kaste. U hramu se kipovima daruje cvijece ili novac, a dok se krece oko oltara, on mora vjerniku uvijek biti zdesna.

Buduci da je bogosluzje uglavnom individualno, obredi kod kuce jednako su vazni kao i oni u hramu. Duznosti u kuci razlikuju se prema kastama; oni iz prve tri kaste obavljaju obrede triput dnevno.

Kako je Indija dugo bila pod stranom vlascu, postojala je i tendencija gubljenja svijesti o hinduizmu, pa su se povremeno javljale jake licnosti koje su tezile reformiranju hinduizma i afirmaciji hinduskih vrijednosti. To su Ram Mohum Roy, koji je tvrdio da je sve sto je vrijedno u krscanskoj etici vec prisutno u hinduskoj bastini, pa Sri Ramakrisna, koji je tvrdio da opca istina postoji u svim religijama i tvrdio je da je Bog prisutan u mnostvu ocitovanja, kao npr. Bozanska Majka, Rama, Krisna, Muhammed a.s. i Isus Krist. Tu su jos i Vivekananda, koji je tvrdio da je svaka osoba potencijalno bozanska, pa pjesnik Rabindranath Tagore i drzavnik Gandhi.

Budizam






Povijesni Buda, osnivac budizma, uistinu je zivio, to nije legenda ni predaja. Njegov zivot je protkan legendom i nudi sliku ideala, koju bi svi budisti trebali slijediti.

Siddartha Gautama, kasnije poznat kao Buddha, rodjen je oko 560 g. prije Krista. Jedne je noci njegova majka Maya sanjala da je bijeli slon usao u njenu utrobu i 10 dana kasnije rodila je dijete. Umrla je 7 dana kasnije, jer zivot one koja je rodila Buddhu kasnije ne smije nicemu sluziti.

Rijec Siddartha znaci "onaj koji je postigao cilj". On sam odabrao je ime Gautama po svom hinduistickom ucitelju, a rijec buddha znaci "prosvijetljeni" ili "probudjen". Bio je iz bogate familije i odgojen kao razmazeno dijete. Jedinom sinu dao je ime Rahula, "lanac", jer se usred sve te raskosi osjecao kao u lancima. Zivot mu nije davao nikakvo zadovoljstvo, pa je odlucio otici i postati beskucnikom.

Prije nego sto je otisao od kuce, na tri putovanja se suocio sa zivotom kakvog nije poznavao; vidio je patnju u tri oblika: nemocnog starog covjeka, invalida izmucenog bolima i pogrebnu povorku uplakanih ljudi. Na cetvrtom izlasku sreo je zadovoljnog i veselog redovnika koji putuje uokolo s prosjackom zdjelom.

To je bilo presudno i on je poceo ceznuti za istinskim znanjem. Isuljao se jedne noci iz palace i poceo tragati za znanjem na tradicionalan hinduisticki nacin, tezeci da kroz neprestane vjezbe u jogi ujedini svoje sebe "atman" s izvorom i smislom svijeta "brahman". Ta metoda ga nije zadovoljila, pa se odselio na sjever, gdje je s pet ucenika sest godina zivio u krajnjem samoprijekoru i disciplini. Ni to nije pomoglo, pa se okrenuo meditaciji, i pod jednom smokvom, koju otad nazivaju drvetom prosvjetljenja, postigao najvise znanje i postao Buddha. Prve noci meditiranja vidio je svoje prijasnje zivote, druge je noci dobio uvid u ciklus rodjenja, smrti i ponovnog rodjenja i shvatio zakone po kojima se dogadjaju. Trece noci otkrivene su mu cetiri svete istine: spoznaja patnje, izvor patnje, oslobadjanje od patnje i put koji vodi do oslobodjenja od patnje. Sada je on mogao uci u nirvanu, ali se odlucio da nauk preda dalje, pa makar i zbog nekolicine. Prvu propovijed odrzao je u Benaresu i uskoro okupio skupinu sljedbenika. Odbacuje hinduisticki kastinski sistem i ukljucuje u zajednicu redovnika sve kaste, osim zena, koje odrzavajuci ciklus rodjenja utjelovljuju pohlepu za zivotom, ali kasnije je prihvatio i zene. Nakon prosvjetljenja 44 godine putovao je Indijom, a u dobi od 80 godina razbolio se i umro.

Ali, puno vaznije od Buddhine osobe je njegovo ucenje ili dharma, a to je prosvjetljenje vezano sa spasenjem, vlastita religijska spoznaja koja ide dalje od granica razuma i uma.

Prema Buddhi, svaki je dio svemira, a ne samo ljudska bica, podlozan promjeni i propasti. Sastavni dijelovi od kojih se jedinke sastoje prerasporedjuju se prema strogim zakonima, a u slucaju ljudskih bica najvazniji je zakon karme.

Karma je vrijednost koja se pokazuje u mislima, rijecima i djelima pojedinca i odredjuje narav njegovog ponovnog rodjenja: dobra djela izazivaju dobro ponovno rodjenje, a zla - zlo rodjenje. Dharma ne znaci samo zakon karme, nego i fizicke zakone koji upravljaju svijetom, odnosno i pojedine dijelove koji ga tvore (cetiri elementa, boje i zvukovi, osjeti i osjecaji, bogatstvo, seksualnost, spavanje, glad, bolest, rast, starenje i umiranje). Dharme je nemoguce sistemski klasifikovati, ali fizicki svijet i sve u njemu proizlazi iz zajednickog djelovanja tih osnovnih sastavnih dijelova. Dakle, iluzija je da je ljudsko bice nezavisna cjelina, ono je u stvari tok dharmi koji se neprestalno mijenja i nakon smrti prestrojava da bi stvorio novu jedinku.

Trece noci meditiranja, Buddha je otkrio cetiri temeljne istine, koje su srz budisticke filozofije. Prva je spoznaja patnje, koja tvrdi da je svaka pojedinacna egzistencija bijedna i bolna. Druga istina govori o nastanku patnje. Patnja i sve postojanje ima izvor u zelji i neznanju. Treca istina bavi se okoncanjem patnje, koja se mora posve utrnuti, bez ostatka. Sredisnji cilj budizma je zapravo vjecno oslobodjenje od te patnje, a to zapravo znaci biti oslobodjen od beskrajnog ciklusa ponovnog rodjenja i uci u blagoslovljeno stanje nirvane. Cetvrta istina oznacava put do unistenja patnje. To je plemeniti osmerostruki put. Prvi njegov korak je prava spoznaja, sto podrazumijeva prihvacanje cetiriju istina. Drugi korak je pravi stav, koji znaci stav dobre volje, izbjegavanje putenih zelja, mrznje i zlobe. Treci korak je pravi govor, mudar, istinit i usmjeren prema pomirenju. Cetvrti je pravo djelovanje i obuhvaca svekoliko moralno ponasanje. Peti korak, pravo zanimanje, znaci da nacin zaradjivanja za zivot ne smije biti stetan za druge. Sesti korak je pravo nastojanje, dakle treba njegovati dobre porive. Sedmi korak je prava pozornost, sto znaci pazljivo promatranje, bez popustanja zapovijedima zelje. Osmi korak, pravo drzanje, postize se intenzivnom koncentracijom koja oslobadja svetog covjeka od svega sto ga sputava u njegovom traganju.

Prema ideji dharme odbacuje se dakle vjerovanje u "sebe": "ja" i "moje" su ideje koje nemaju nikakve veze s istinom. Covjek koji to shvati prestaje biti vezan uz svoje prividno "ja", a upravo taj krivi stav prema zivotu uzrokuje mnoge patnje. To ucenje o "ne-sebi" (an-atman) bitno je revolucioniralo religijsku misao u citavom svijetu. S idejom an-atmana povezana je ideja nirvane. Rijec nirvana potjece od glagola ugasiti se i oznacuje cilj budistickog religioznog nastojanja. Nirvana se shvaca kao dharma, ali je od svih 170, koliko ih budizam priznaje, jedina nepromjenjiva i nezavisna, jer nije stvorena od moci nagona ili zelje.

Vrlo rano su se u budizmu izdvojile dvije glavne struje tumacenja Buddhinog ucenja: theravada budizam, strogo i tacno ucenje starih spisa, i mahayana budizam, liberalniji i otvoreniji novim idejama. Kasnije su se javili vadra-yana budizam, koji je u budizam uveo matre (magicne izraze koji dovode moc iz svemira), mudre (fizicke pokrete) i mandale (krugove meditacije), pa lamaizam (na Tibetu) i zen-budizam (u Japanu).

Zen-budizam je zapravo nastao u Kini, gdje se prosvjetljenje (satori) postize meditacijom. Osim meditacije, vazna je i zagonetka (koan) koja je nerjesiva i sluzi radikalnom mijenjaju nacina misljenja studenata. "Ako sretnes na ulici nekoga ko je dostigao istinu, ne mozes proci pored njega bez rijeci, niti mu nesto reci. Kako ces ga dakle susresti?"

Budizam je na Zapadu izvrsio veliki utjecaj, narocito nakon osnivanja Teozofskog drustva u New Yorku 1875. godine, a u Evropi preko filozofa Schopenhauera ("Svijet kao volja i predstava").

Protestantizam



Protestantizam je pokret u zapadnom hrišćanstvu čiji sledbenici odbacuju ideju o božanskom autoritetu kanalisanom kroz odredjenu ljudsku instituciju ili osobu kao što je rimokatolički papa. Protestanti se okreću drugim autoritetima za svoju veru. Većina njih ističe Bibliju – Jevrejsko pismo i Novi zavet – kao izvor i normu svog učenja.

U osnovi, protestantizam je nastao kao reakcija na određena rimokatolička učenja. Glavnim osnivačem se smatra Martin Luter koji se otvoreno i javno suprotstavio prodaji oproštajnica (indulgencija) te je s toga težio reformi Crkve iznutra. Međutim, kao što je poznato, u tome nije uspeo i Luter je izopšten iz rimokatoličke crkve.

31. oktobra 1517. Martin Luter (1483-1546), kaluđer avgustinovskog manastira u Erfurtu, profesor biblijskih studija na Univerzitetu u Vitenbergu, formuliše 95 teza protiv teologije i prakse indulgencija ("svete" trgovine). I taj datum se uzima kao početak reformacije.

Nakon što je Luter izopšten, protestantizam sve više postaje nezavisan pokret. Sam pojam "protestanti" potiče od protesta u gradu Špajeru 1529 godine, gde su protestanti protestovali protiv ukidanja odluke iz 1526 godine kojom je zemljama u kojima je povedena reformacija, bila obećana pravna sigurnost, pozivajući se u svojim protestima na slobodu veroispovesti za pojedinca.

Zbog svojih religioznih i političkih razloga protestanti su vekovima bili žrtve progona. Svetovni vladari su se bojali za jedinstvo svojih katolicizmom prožetih područja vladanja, gde se poistovećivalo vlastito područje moći s područjem moći pape. Tek Augsburškim verskim mirom 1555 godine i Vestfalskim mirom iz 1648 godine je protestantizam službeno priznat.

Tokom dve decenije Reformacija se proširila kroz veći deo severozapadne Evrope. U Engleskoj je kralj Henrik VIII odbacio papski autoritet nad crkvom, i Crkvu Engleske postavio na reformatski kurs čineći od nje suštinski protestanstku zajednicu (iako se anglikanci, tj. episkopalci često posebno klasifikuju.) U Švajcarskoj, Francuskoj, delovima Nemačke, Škotskoj, i Holandiji počeo je da se pojavljuje drugi vid neluteranske reforme, uglavnom pod uticajem Francuza iz Ženeve, Žana Kalvina i švajcarskog vodje Ulriha Cvinglija. U isto vreme se na levom krilu pokreta pojavio i radikalniji vid protestantizma. Anabaptisti, Menoniti, i drugi ponovo su krštavali hrišćane i uvodili ih u pokret koji je drastično odbacivao praksu katolicizma, čak i tamo gde Luteranizam, Kalvinizam i Anglikanizam nisu.

Iz ovih se baza reformacija širila na Skandinaviju i Centralnu Evropu, ali je retko prodrla u Rusiju i Jugoistocnu Evropu, gde je pravoslavna crkva preovladala, ili Južnu Evropu koja je ostala postojano rimokatolička. Posle niza verskih ratova, od sredine 16. do sredine 17. veka, većina protestanata (osim onih radikalnih) i katolika saglasila se oko principa da bi vladaoci oblasti trebalo da odrede religiju svoje pokrajine ili države. Razdvajanje crkve i države, načelo koje su ostali protestanti prihvatili u 18. veku, počelo je da razbija čisto protestantsku dominaciju nad severozapadnom Evropom. U drugom delu 18. veka i tokom čitavog 19. veka pa do danas, protestantski misionari proširili su pokret po većem delu sveta.

Kao fundamenatalna načela protestantizma 16. veka podrazumevaju se:

Soli deo Gloria: Opravdanje Božije mudrosti i moći nasuprot papskoj uzurpaciji i stvorenoj religiji, poštovanje Božije suverene onostranosti i providjajnog predodredjenja.

Sola Gratia: Iskupljenje kao slobodni Božji dar ispunjen Hristovom pobedom nad smrću i vaskrsenjem. Ovo je poglavito formulisano rečima apostola Pavla kao opravdanje kroz veru samu, kao u Augsburškom ispovedanju. Sigurnost spasenja je stoga mana protestantske vere, utemeljena u evandjeljskom obećanju i oslobodjena svakog sticanja zasluga. Prema protestantima, Bog je preuzeo inicijativu u spasavanju sveta od greha kroz svoje delovanje u Isusu Hristu, pa je čak i vera koja navodi ljude da poveruju u ovo delovanje dar a ne dostignuće.

Sola Scriptura: Sloboda Pisma da vlada kao Božja reč u crkvi, odrešena od papskog ili crkvenog autoriteta (magisteriuma) i tradicije. Pismo je jedini izvor hrišćanskog otkrovenja. Iako tradicija može da potpomogne njegovu interpretaciju, njegovo istinsko (tj. duhovno) značenje je njegov prirodni (tj. doslovni) smisao, a ne alegorijski.

Sakramenti: Većini protestanata je zajednička vera u Svetu Trojicu – Boga Oca, Sina i Svetoga Duha; većina njih se pridržava starog verovanja u činjenicu da je Isus Hrist bio i jeste i božanske i ljudske prirode; većina njih priznaje dva sakramenta (sveti obredi za koje veruju da ih je ustanovio Hrist): krštenje i večera gospodnja. Podeljeni su oko pitanja uronjavanja u vodu ili primene vode na druge načine; oko uzrasta u kome treba krštavati ljude, mada većina praktikuje krštavanje dece; oko toga da li krštenje daruje milost ili je znak odgovornosti i pokornosti. Neki od protestanata zaista veruju da je Isus nekako zaista prisutan u hlebu i vinu večere gospodnje (evharistije), dok drugi smatraju ovaj sakrament činom sećanja i pokornosti. U svom bogosluženju protestanti više od ostalih hrišćana ističu propovedanje Reči Božije kao agensa za izgradnju vere.

Crkva kao verujući narod Božiji: Konstituisana, ne hijerarhijom, sukcesijom, ili institucijom, već Božijim izborom i pozivom u Hristu kroz evandjelje. Samo su dva sakramenta koje je ustanovio Hrist, krštenje i večera gospodnja, o kojima se može govoriti kao o „vidljivim rečima“, čime se ističe primat propovedi u veri protestanata.

Sveštenstvo svih vernika: Privilegija slobode svih krštenih da stanu pred Bogom u Hristu „bez nameštenih ljudskih posrednika“ i njihovog pozvanja da poput „malih Hristosa“ budu nosioci suda i milosti svojim bližnjima. Pastori i propovednici razlikuju se od ostalih hrišćana samo po funkciji i postavljenju, a ne po duhovnom statusu.

Svetost svih zanimanja i poziva: Odbacivanje srednjovekovnih različitosti izmedju svetovnog svetog od „religioznog“ (tj. monaškog), sa potcenjivanjem ovog prvog, i priznavanje svih načina života kao božanskih poziva. „Dela monaha ili sveštenika, u Božijim očima ni na koji način nisu superiornija od onih dela ratara koji radi u polju, ili žene koja vodi brigu o svom domaćinstvu“ (Martin Luter). Jedno nije suštinski hrišćanskije od drugog, fraze poput „sveta služba“ovakvo su očiglednu stvar bacile u zasenak.

Biblijsko načelo protestantizma nalazi izraza u aksiomu Ecclesia reformata sed semper reformanda, to jest „reformisana crkva uvek otvorena za dalju reformaciju“. Podložnost reči Božjoj znači da ni jedna tradicija ili institucija, svetovna ili religijska, čak i one reformatske ili protestantske ne mogu biti apsolutizovane. Protestantizam teži da crpi svoj život iz evandjeoske Božje milosti u Hristu. U skladu sa svojim nasledjem ne može tolerisati hrišćanstvo tipa „uradi sam“, nema utemeljenja za ljudsku samouverenost pred licem Božijim. Konačno, uvek će više vrednovati Hrista vere nego istorijsku crkvu.

Starokatolička crkva



Starokatolička crkva je kršćanska vjerska zajednica, nastala iz opozicije nekih njemačkih teologa na Prvom vatikanskom koncilu 1870. Oni su se usprotivili definiciji o papinskoj nepogrešivosti i primatu, te su tražili da se katolicizam »vrati na svoje stare oblike«. Odvojili su se od Rimokatoličke crkve na kongresu u Münchenu 1871. Prvog starokatoličkog biskupa J. H. Reinkensa zaredio je Heykamp, jansenistički nizozemski biskup iz Deventera.

Starokatoličke crkve, odijeljenje od Rima, osnivane su na nacionalnom principu u Njemačkoj, Austriji, Poljskoj, Švicarskoj, SAD. U Njemačkoj, pomagale su ih vlasti u doba Kulturkampfa. Surađuju s Jansenističkom crkvom u Utrechtu (Utrrechtskaunija, 1889).

Starokatolici odbacuju svećenički celibat, nerazrješivost braka, tajnu ispovijed. Uvode pričest pod dvije prilike i narodni jezik u liturgiju. Svećenike i biskupe biraju sami vjernici na skupštinama župa i crkvenim saborima. Svi starokatolički biskupi okupljali su se svake dvije godine na sabor u Utrechtu, koji je sjedište starokatoličkog nadbiskupa.

Rimski papa Pio IX na Vatikanskom saboru 18.07.1870. godine proglasio je kao od Boga objavljenu istinu novi nauk o svojoj nepogrešivosti i svevlasti nad cijelom crkvom. Određen broj biskupa bili su u opoziciji tim učenjima na vatikanskom saboru. Biskupi hrvatskih zemalja iz banovine i Hrvatskog primorja su pristajali uz opoziciju. U ime hrvatskih biskupa govorio je biskup Strossmayer gdje je izrekao pet govora protiv papine nepogrešivosti i svevlasti. Strossmayerov nastup smatra se vrsnim primjerom govorništva. U predvečerje svečane sjednice 18.07.1870. godine svi biskupi opozicije, a tu su bili i hrvatski biskupi s Strossmayerom na čelu zaključili su da uopće neće doći na svečanu sjednicu već da će iste večeri otići iz Rima, a Papi će samo javiti da su napustili Rim, jer bi na svečanoj sjednici po savjesti morali glasati protiv novog nauka. Svi su potpisali pismenu izjavu te su istu večer otputovali iz Rima. Prema tradiciji na povratku iz Rima prvi put je spomenuta "Stara Crkva", a izrekao ju je Ignaz Dolinger kad je s nadbiskupom G. Scher-om odlučio da se "prihvate posla" na što je Dolinger odgovorio "Za staru Crkvu". S Odlukom o Papinoj svevlasti nisu se složili teolozi na teološkom fakultetu u Bonnu, Breslau, Pragu, Luzernu i Munchenu. Više od 300 delegata iz evropskih zemalja sastaje se u Munchenu od 22. do 24. Rujna 1871. godine na prvom starokatoličkom kongresu na kojem je donesena odluka da se osnuje samostalna crkvena organizacija pod nazivom Starokatolička Crkva. Kongresu je predsjedavao Dr. Ivan Fr. Schulte.

Nakon kongresa 1871. godine u Munchenu širom Europe se osnivaju nacionalne Crkve pod imenom Starokatolička Crkva ili nekim drugim imenom. Nakon samo tri godine Njemačka broji oko 70000, Švicarska 73000, Austrija 20000, Poljska 15000 vjernika. Povod nastanku Hrvatske Starokatoličke Crkve uzima se kao izdavanje novog crkvenog zakonika Rimokatoličke crkve 1917. godine koji stupa na snagu 1918. godine. U tom zakoniku rimski Papa proglašava, pod prijetnjom Božjeg prokletstva sve sredovječne crkvene zakone obuhvaćene reformom koje su tražili kršćani katolici. Sljedeći razlog je proglašavanje Crkve latinskom s redovitom uporabom latinskog jezika, vrhovna uprava je talijansko-latinska.

Luteranizam



Luteranizam je dio zapadnog kršćanstva koje se zasniva na učenju reformatora iz 16. stoljeća Martina Luthera. Lutherovi pokušaji reforme teologije i crkvene prakse doveli su do protestantske reformacije. Reakcije vlasti i crkve na međunarodno širenje Lutherovih 95 teza su dovele do podjele kršćanstva.

Za razliku od reformatorskih crkvi, luterani i dalje prakticiraju mnoge sakramente i liturgijsku praksu iz pre-reformatoskih crkvi.


Glavna ideje luteranstva:

* Dogme, koje su proglašene od Pape i Crkvenog Koncila nisu obvezujuće. Treba se živiti prema zakonima Biblije.(sola Scriptura).
* Glava Crkve (tj. zajednica vjernika) nije Papa, nego Isus Krist (solus Christus).
* Za spasenje nije potrebno raditi prema propisima Crkve , nego vjerovati (sola fide).
* Odrešenje dodjeljuje samo Bog (sola gratia).
* Postoje samo dva sakramenata, koje je postavio Krist: Krštenje i sveta večera (euharistija). Ostali katolički sakrament izmišljeni su kasnije.
* Treba razmotriti Deset Božji zapovjedi u svom izvornom obliku, uključujući zapovjed "Ne imaj drugih bogova " itd.. Obožavanje svetaca i slika (ikona) je neprikladno.
* Marija se poštuju kao Isusovu majka, ali ju je neprimjereno častiti.
* Celibat je pravilo Pape, ali ne i Isusa i stoga se ne može uzeti u obzir pravilo Pape.

Reformacija



Reformacija je vjerski i društveni pokret koji je nastao u Europi tijekom 16. stoljeća. Bio je to pokušaj unošenja duhovnih i strukturalnih promjena u Crkvu što je dovelo do uspostave Reformiranog kršćanstva.

Počeci reformacije

Ona se je sučelila s etabliranim eklezijalnim ustrojem Crkve te stavila pod upitnik primat Pape, zahtijevala smanjenje sekularnog i materijalnog utjecaja Rimske kurije te povratak na ono što joj je i bila svrha - naviještanje Kristovog nauka, kojega je zapustila zbog svjetovnih briga.

Među prvima koji su počeli raspravu o pravovaljanosti Rimske crkve bili su valdežani, lolardi i husiti. Ono što nisu uspjeli konačno se je obistinilo po njemačkom svećeniku Martinu Lutheru, kako se čini zbog plemstva koje mu je dalo podršku, niječući političku vlast papinstva i plijeneći crkveno bogatstvo.

Važno je spomenuti da je želja za reformom također bila prisutna i u monarhijama. Neki dokumenti pokazuju želju za promjenom među engleskim i francuskim plemstvom. Dokumenti su poznati kao Provisors and Praemunire koje su pisali Englezi i Pragmatična sankcija građanstva koju su pisali Francuzi. Nakana ovih dokumenata je bila uspostava nacionalnih crkava s ciljem manje kontrole iz Rima i financija za kuriju. Kako je vrijeme teklo bilo je sve više protivljenja i negativnog stava prema političkom utjecaju i profanosti Rimske kurije. Bilo je čestih napada na rastrošnost papinstva i kurije, njihovu svjetovnost i umiješanost u dinastičku politiku Italije.

Kako mnoge promjene dolaze valjanim povodom tako je vjerska reforma započela buntom jednog svećenika, koji je bio toliko predan instituciji kojoj je pripadao da je smatrao da ju treba promijeniti na bolje. Tako je Martin Luther 31. listopada 1517. odlučio započeti raspravu na tada uobičajen način i iznio svojih 95 teza na vrata župne zgrade u Witenbergu.

Nekako u isto vrijeme između 1523. i 1525., nadahnut Riječju Božjom, mudar, predan i bogobojzan svećenik Huldrych Zwingli je počeo razmišljati o promjenama koje su bile nužne za duhovni i društveni napredak. Njegove je zamisli podržalo gradsko vijeće koje mu je pomoglo staviti u praksu društvene i vjerske reforme, uglavnom u Zurichu, ali je to imalo velik utjecaj i na cijelu Švicarsku kao i na mnoga druga područja u Europi. Jean Calvin je važan lik za razumijevanje reformacije jer je njegovo djelovanje oko 1541. utemeljilo teokratsko društvo.S izuzetkom Izraelskog kraljevstva nijedno drugo društvo u povijesti nije imalo nakanu biti organizirano i upravljano po Božjim standardima kao Ženeva za vrijeme Calvinova života. Calvin je također imao značajan utjecaj na teologiju i djelo Institutio Christiane Religionis (1536.) još uvijek je jedno od najboljih djela sustavne teologije. Njegove su ideje imale značajan utjecaj na vjerski i društveni aspekt mnogih društava: njemačkog, francuskog, nizozemskog, engleskog, škotskog, mađarskog i dr.

Francuska

U Francuskoj reformacija je uzela velikog maha, ali kako je došla tako je i prošla, doduše više silom nego milom, ponajviše zbog istrebljivanja, zlostavljanja i ubijanja Hugenota, kako su nazivani reformirani kršćani. Nakon serije vjerskih sukoba koji nisu završili samo na usmenim nego i fizičkim okršajima Hugenoti izvukli deblji kraj, tako je kalvinizam u Francuskoj gotovo uništen, a poznata Bartolomjeska noć u literaturi poznata kao pokolj kršćana reformacije ostala sinonim za ubojstvo i nasilje inspirirano vjerskom netrpeljivošću i mržnjom. Reformacija je uzela velikog zamaha u Nizozemskoj, a u Škotskoj je John Knox uveo prezbiterijalni sustav, po uzor na Kalvinov eklezijalni ustroj u Ženevi, po kojemu su naveliko postale poznate Prezbiterijanske crkve.

Engleska

Engleska je priča za sebe. Reformacija koja se tamo dogodila nije bila potaknuta duhovnim nego pragmatičnim i političkim potrebama. Naime kralj Henrik VIII. nije mogao iz političkih razloga dobiti od Pape rastavu braka. Tako je Henrik počeo promišljati i zaključio da je on glava monarhije, a Crkva koju plaća i koja ubire danak za biskupa u Rimu mogla bi služiti njemu, i novaca bi više ostalo kod kuće. Tako je donio Akt o supremaciji 1534. te je ni više ni manje nego odbacio kontrolu pape, posebno onu političku, te uspostavio nacionalnu crkvu koju prozvaše Anglikanskom. I tako glava te Crkve, barem što se tiče zemaljske, nije više bio biskup u Rimu nego kralj u Londonu. Iako potaknuta politikom Reformacija u Engleskoj bila je pod utjecajem tzv. Kalvinističke teologije te je imala znakoviti utjecaj na razvijanje teologije i prakse Anglikanske crkve.

U trenutku pojave i na njenim početcima reformatori slabo su se slagali iako je bilo pokušaja usaglašavanja stavova. Razjedinjenost je pomogla protureformaciji da ubere više ploda te mnoge odbjegle vrati pod skute majke Crkve. Žalosna i sramotna epizoda je Tridesetgodišnji rat koji je donio mnogo tuge, devastirao Europu uzduž i poprijeko, a kada je okončan 1648. donio je stabilnost te je od tog vremena zavladao mir i relativna snošljivost, a protestantizam je postao vrlo moćna i rasprostranjena konfesija u Europi.

Reformacija je donijela mnogo značajnih promjena te utjecala na razvitak društvenih zajednica i kršćanstva općenito. Naglasak na pojedincu i njegovoj odgovornosti za život te potrebi obraćenja, slobodi i jednakosti neke su od vrijednosti koje su danas sastavni dio naših svjetonazora, a svoje začetke nalaze u reformacijskim idejama.

Društveno okružje i poticaj za Reformaciju

Europa šesnaestog stoljeća imala je mnogo društvenih i ne manji ekonomskih problema oni su doveli do stvaranja klime nezadovoljstva, a nezadovoljnici prije ili kasnije započinju promjene, težnje za promjenama dovele su i do reformacije. Manjina je bila je bila bogata, oni su bili plemići i institucionalna Crkva, a ni kleru nije bilo loše. Većina, uglavnom kmeti, bili su siromašni a prehranjivali su imenovane skupine. Europa je bila ujedinjena oko religije i kontrolom rimskog biskupa, od milja zvanog Papa. Bila je ujedinjena oko jezika i pisma – latinskog, te obrazovnog sustav koji je razvila Crkva.

Europa 16. stoljeća nije bila gusto naseljena, a kuga je stoljeće i pol ranije usmrtila oko 30 % populacije. Oko 60 – 80 milijuna ljudi je živjelo u Europi na početku 16. stoljeća, tek je početkom 17. stoljeća broj stanovnika dosegao onaj prije «crne smrti», a između 85 i 100 milijuna. Većina stanovnika bijahu poljodjelci koji su živjeli u selima, manjina je ljudi živjela u gradovima, a život je škodljiv i neugodan. Ipak počinju i pozitivne promjene, tako dobivanje hrane postaje lakše, ali je i dalje bilo teško stvoriti profit uzgojem, a organizirani sustav proizvodnje se polako počinje razvijati u nekim regijama, fabricirana dobra su se uglavnom prodavala na tržnicama. Glavni je proizvod bio tekstil, ovaj proces je poznat kao predindustrijalizacija, počinje se razvijati konkurencija i te nastaju monopoli u industriji i trgovini. Renesansa je položila temelje za razvoj reformacije, a humanizam koji je bio pretežito kršćanski orijentiran je poticao ljude da razmišljaju o budućnosti i napretku. Tiskarstvo je razvijalo izdavačku industriju, a sveučilišta su rasla i širila se u Europi.

U Srednjem vijeku Rimo-katolička crkva je bila najveća politička i vjerska sila tog vremena. Utjecaj na društveni život je bio velik, pod njenim vodstvom došlo je do mnogih promjena u životu ljudi onoga vremena. Bilo je to vrijeme koje je donosilo odrađeni napredak vrijeme budući su se razvijali univerziteti i umjetnost, uglavnom pod patronatom Crkve, ali bilo je to i vrijeme mnogih kontaverzi u njoj. Rimska kurija je prerasla u veliku instituciju koja je imala ogroman politički, ekonomski i vojni utjecaj. Bilo je to vrijeme skolasticizma, gotičke arhitekture ali i križarskih vojni, šizme papinstva i nastanka nekoliko papa te mnoge amoralnosti u institucionaliziranoj Crkvi. Papinstvo je bilo u izrazito velikoj krizi tako je jedno vrijeme bilo dvoje, a kraće čak tri Pape, a Pape su stolovale u Avigonu 122 g. U papinstvu onog vremena, što ne znači nužno da su sve pape bili takovi, bilo je mnogo amoralnosti i srebroljublja. Tako je Inocent VII. (1484.-1492.) imao vanbračnu djecu, a Alexandar VI. (1492.-1503.) koje mu je bilo ime Rodrigo Borga postao je poznat kao jedan od najraskalašenijih Papa tog vremena ali i uopće. Njegova skandaloznost očitovala se je i u činjenici da je tijekom skoba s Francuzima u pomoć pozvao Turskog sultana što je pored svega dodalo «ulje na vatru» zbog činjenice da je za pomoć u sukobu s kršćanskom subraćom pozvao pozivao u pomoć «neznabošca». Ovakvi ali i primjeri Lav X. koji je imao slogan «Bog nam je dao papinstvo – uživajmo!», te je 1517. uveo nauk o kupnji oprosta stvaralo je prostor ali i poticalo nezadovoljnike, iskrene vjernike, ali i razne hohštaplere da počnu razmišljati o mogućoj izmjeni do tada stoljetnog uvriježenog društvenog sustava.

Među iskrenim vjernicima i intelektualcima onog vremena nesumnjivo treba izdvojiti Johna Wyclifa († 1384.) kojega još nazivaju «Zvijezda koja je najavila Reformaciju», Jana Husa († 1415.), Girolamo Savonarola († 1498.), Desiderius Erasmus († 1536.) te mnoge druge. Wyclif je bio među prvima i ne jedini koji je progovorio o grijesima institucije kojoj je i sam pripadao, poglavito je naglašavao probleme povezane s papinstvom. U to vrijeme Engleska, iako još uvijek pod upravom Rimskog Biskupa, je tada već bila prilično u ambivalentnim odnosima s Primatom. Jedan od razloga je bio i taj što je Papa stolovao među toliko im omraženim susjedima. Wyclif je iznosio primjedbe glede redovnika i klera te fokusirao njihovu pasivnost i neprimjereno ćudoređe. Odbacio je primat pape, te smatrao da financijska korupcija treba prestati. Tako je počeo obrazovati tzv. «siromašne propovjednike» koji su trebali propovijedati ljudima na narodnom jeziku i načinu koji su oni mogli shvatiti i razumjeti. Ali kao i svi «heretici» tako je i on konačno rekao nešto što nije smio. Naime počeo je odbacivati nauk da se kruh i vino u činu Euharistije pretvaraju u Tijelo i Krv Kristovu još poznata kao trasupstancijacija ili pretvorba, to je samo po sebi bilo dovoljno da završi na lomači. Napisavši djelo "O razdoru papa" Wycliffe je pozvao svoje čitatelje da ozbiljno promisle ne govore li obojica (suprotstavljenih) protupapa istinu kad jedan drugoga nazivaju antikristom. "Neprijatelj više ne vlada u jednom svećeniku", govorio je, "nego je podjelio vlast između dvojice kako bi vjernici, u Kristovo ime mogli lakše pobijediti obojicu". Izjava da je Papa antikrist osigurale su mu podeblju količinu panjeva za potpalu. Wyclif je zanimljiv i zbog činjenice da je preveo Bibliju na narodni jezik tj. engleski 1380. Na kraju je skončao u miru ali njegove kosti nisu tako završile jer mu odlukom Koncila u Konstaci presuđeno za hereze, tijelo, ili bolje ono što je ostalo, iskopano a njegovi ostaci spaljeni zajedno s njegovim spisima za upozorenje i utjerivanja «straha u kosti» ostalima.

Desiderius Erasmus († 1536.) iako do smrti odan Rimu i neprihvativši ideje reformatora neslavno je završio. Nalik Wyclifu stigmatiziran kao heretik devet godina nakon svoje smrti označen na Koncilu u Tridentu (1545.-1547., 1551.-1552., 1562.-1563.). Njegova djela našla su se na popisu Indeks librorum prohibitorum (1559.) koji je ostao na snazi u Rimo-katoličkoj Crkvi sve do 1969. Heretičnost njegovih radova očitovala se u činjenici da je satirično opisivao ili bolje ismijavao kler i redovnike. Započeo je i biblijska istraživanja tiskao Grčki Novi zavjet 1516.

Iako moćna Rimska institucija nije bila omiljena, a prevladavao je antiklerikalni stav. Lokalne vlasti su imale pravo postavljati svećenika na funkciju, kao posljedica dolazilo je do toga da su omiljeni vlastima dobivali pozicije, ali oni nisu nužno bili omiljeni puka, a mnogi uz to ni odveć radišni. Tako su uglavnom mislili o zemaljskoj plaći, dok im je nebeska bila ideal o kojemu su govorili uglavnom siromašnom puku, ilustracije poradi, kad se pojavila u Njemačkoj Reformacija je bila prigrlljena od mnogih kako i zbog činjenice da kler nije bio odveć omiljen, te da je bogatstvo i moć ovoga svijeta bila previše u rukama onih koji su propovijedali o neprolaznom blagu.

Renesansa je potakla da zapadna civilizacija iz srednjeg, neki vole reći mračnog, srednjeg vijeka napravi tranziciju ka modernim vremenima. Do tada stigmatizirana, odjednom prihvaćena i poticana postaje sloboda izražavanja pojedinca. Tako je svjetovno i prolazno postalo centar zanimanja, a umjetnost sve slobodnija, otvorenija, opuštenija i pomalo raskalašenija. Bilo je to vrijeme razvitka u svim područjima tako znanje i znanost počinju uzimati zamaha, a ne manje važna je i ekspanzija trgovine. Kako svako lice ima svoje naličje tako je i ovo doba počelo donositi i propagirati egocentrizam kao ideal, tako je čovjek postao mjerilo i centar svega, a njegov um predmet obožavanja.

Na žalost ili na sreću, zavisi kako se gleda, ove ideje su pomogle i Reformaciji, naime sada kada je čovjek postajao centar, Kurija to prestaje biti. Većina ljudi koji su teško dirinčili za svoj svakidašnjih kruh nije razmišljala o plemenitim i visokim idealima, zapravo nije imala vremena jer su od jutra do sutra kopali, orali, muzli i dvorili dvor i kler. Ipak se je činilo njima da bi manje rada za gazde moglo i njima dobro doći. Luther ili bolje pater jer je bio dio klera kao i mnogi mudri ljudi onoga vremena shvatio da u svojim reformama treba naglasiti važnost slobode ali odgovornosti pojedinca. Tako je u njegovoj teologiji osoba počela uzimati važno mjesto, a spasenje nije više bilo dio kolektiva nego pojedinca. Ta učenja pomalo novotarije razotkrivene iz Sv. Pisma ostavile su veliku utjecaj te potaknule ljude da preuzmu svoj dio odgovornosti.

Na kraju skrećem pozornost na još jednu teološku zanimljivost kršćanstva onoga vremena, a to je misticizam. Misticizam je poticao pojedinca, uglavnom su to bili redovnici, u direktan odnos s Bogom, apsolutnim i unificirajućim principom života. Kontemplativan dio misticizma poticao je pojedinca na prolazak kroz pojedine etape u duhovnom rastu i uzrastanju u Bogu. Kontemplativan put vodio je kroz seriju ¨stepenica¨ do otkrivanja nadnaravnog i duhovnog, a različiti rituali ponekad i trapljenja pomagala su da se dođe do nadnaravne spoznaje, jezik koji su mistici rabili bio je pun simbola te uzornih biografija i autobiografija svetih ljudi čije proučavanje je pomagalo da se dođe do spoznaje.

Jean Calvin i kalvinizam

Jean Calvin - 1509. -'64. Francuz po nacionalnosti, jedan od najznačajnijih teologa Reformacije rođen u Noyonu, Pikardija. Tijekom studija teologije i prava 1533. je doživio obraćenje odnosno duhovni susret s Kristom, a onda igrom životnih okolnosti susreće s naukom reformacije koje prihvaća. No kako je u to vrijeme bilo opasno slijediti taj nauk tako je i njegov život polako postajao pod pritiskom, a glava više «u torbi nego na ramenu» upravo je ta činjenica uvjetovala da pobjegne u Genevu tako su njegove aktivnosti u tom gradu započele 1536. Ispočetka su njegove ideje činile previše radikalne i rigidne, tako je zbog općeg neprihvaćanja morao pobjeći 1538. te je boravio u Baselu i Strasburgu, ipak ono što nisu odmah razumjeli poslije su sve više počeli prihvaćati tako je ponovo pozvan da se vrati u Genevu i nastavi tamo gdje je počeo s reformama. Svoja teološka razmišljanja je otpočeo sistematizirati u svojim (Christianae Religionis Institutio) Institucijama kršćanske religije 1536. Ono što ga je stavilo na listu nepoćudnih bila je činjenica da je u ključnim elementima otišao od doktrine Rima. Tako je odbacio vrhunski autoritet sv. Oca, te naglašavao spasenje po vjeri neovisno od dijela, ali je i reanimirao i pristao uz nauk temeljen na sv. Pismu poznat kao predestinacija. On je također vjerovao da je Biblija jedini izvor Božjeg zakona i teologije, a da vjernici trebaju inertpretirati ali i očuvati u njenom izvornom naučavanju, isto tako i svijet koji je Bog stvorio i uspostavio zakonitosti. Pokušao je nešto što je bilo nezamislivo u to vrijeme, on je uspostavio teokratsko društveno uređenje, kada se izuzme Izrael, onda je to jedino društvo koje je funkcioniralo po teokratskom principu. Zakoni koji su donošeni imali su izvorište i temelj na Sv. Pismu, ne znači da je tamo sve bilo u savršenom stanju ali kršćanstvo je imalo znakovit društveni utjecaj. Njegovim naporima razvijena je tzv. kalvinistička teologija iako on nikada nije imao namjeru razvijati svoju teologiju i praksu unutar kršćanstva. Protivno svojoj volji postao je uzor mnogima, a njegov teološki sustav imao veliki utjecaj na Europsku misao te u kasnijim stoljećima proširio diljem cijelog svijeta poglavito u anglo-američkim i saksonskim zemljama. Kalvinizam je ima utjecaj na području teologije, ekonomije, društvenog i pravnog sustava. Termini kalvinizam se rabi u nekoliko različitih slučajeva, ono označava učenje Jean Calvina koji je razvio teološki sustav doktrine i prakse koji je pronašao načina da se razvije posebno u zemljama gdje je reformacija pustila svoje korijene; pr. Švicarska, Njemačka, Nizozemska, Velika Brianija, Skandinavija, Srednja i Centralna Europa, USA, Kanda i Novi Zeland i Australija. Taj sustav korespondirao je sa socijalnim, političkim, etičkim, ekonomskim napose teološkim aspektima života i ponudio odgovore i dao smjernice u tim područjima. U teologiji posebni naglasak stavlja se na dvije doktrinalne specifičnosti, a to je sakramentalnost Večere Gospodnje ili Euharistije u smislu mistične i duhovne nazočnosti Krista u činu, ali ne i elementima te biblijski nauk o predestinaciji ili predodređenju svetih za spasenje i vječni život s Bogom.

Teološki nauk o predestinaciji se uglavnom povezuje s Jeanom Calvinom, često tumači kao da je on ¨stvorio¨ taj sustav. Ipak to nije u potpunosti točno jer je nauk vrlo jasno izražen u Bibliji, a sv. Augustin je također izražavao slične stavove. Dakle to je teološki nauk koji naučava da Bog na temelju svog sveznanja (omnisciencia) i svemoći (omnipotencija), polazeći od mogućnosti da je predvidio sve unaprijed i voli ljude te im iskazuje milost i milosrđe, pojedine predodređuje (predestinira) za spasenje, a druge za vječnu propast. U tom nauku koji se podudara i s Rimokaličkim razumijevanju predestinacije pojavljuje se jedna različitost, a ta je da «kalvinistička» teologija slobodnu volju podređuje Božjem pozivu dok Rimokatolička naglašava da Božja surađuje s ljudskom voljom.

Ako bi trebalo u nekoliko rečenica istaknuti ono što je Kalvin naučavao onda biti mogli ovako formulirati: On je naglašavao suverenost Suverena – Boga, Biblija je Božja objava čovjeku, a sve knjige Sv. Pisma su nadahnute i Božja objava, Crkva je zajednica odabranih za vječno spasenje, a Objava vodi kršćanina u razvijanju osobnog karaktera. Društvo i Crkva su jedinstvene cjeline a država ne smije kontrolirati Crkvu, Krist je uspostavio dva sakramenta (krštenje i Večeru Gospodnju), a vjerska disciplina i crkveno vodstvo zajednice trebaju biti usmjeravani od prezbitera (staratelja ili starješina), edukacija je sastavni i važan dio crkvenog života, a predestinacija temelj spasenja i vječne utjehe.

Kako je Kršćanstvo ovdje podijeljeno na Judaizam, Katolicizam, Pravoslavlje, Protestantizam i ostale sljedbe, pravi je grijeh govoriti o Hinduizmu kao religiji.
Hinduizam se odnosi na sve religije, duhovne škole i škole joge koje se nalaze "s druge strane rijeke Ind", a njih ima jako puno i razlikuju se.
Ako ih nazivamo sektama, onda treba isti izraz primjeniti i na katoličanstvo, pravoslavlje, protestantizam i ostale, koji su različita učenja izvornog kršćanstva.

Postoje brojni dokazi kako su Vede najstariji spisi na svijetu, daleko, daleko stariji od bilo koje religije modernog doba...