Zanimljivosti Iz Svijeta Nauke

Krv se zaista može 'slediti' od straha


Strašljivim ljudima krv će se u žilama 'slediti' prije nego drugima. Naime, ljudi skloni strahu istodobno su skloni i povećanom zgrušavanju krvi s rizikom tromboze. No, nema straha...


Zgrušavanjem krvi objašnjava se i činjenica da su pacijenti skloni strahu do četiri puta više izloženiji bolesti srca od psihički stabilnih osoba, priopćilo je sveučilište u Bonnu.

Stoga izreka da se nekomu "ledi krv u žilama" doslovce opisuje zdravstveno stanje osoba sklonih paničnom strahu.

Stručnjaci bonnskog sveučilišta usporedili su krv pacijenata koji pate od paničnih poremećaja ili straha od kontakata (socijalne fobije) s krvlju zdravih pacijenata.

Ustanovili su da organizam kod osoba sklonih strahu sprečava brzu pojavu takozvane fibrinolize, koja s vremenom uklanja ugrušak primjerice u slučaju ozljeda.

"To naravno ne znači da osobe s naglašenim strahom sad moraju strahovati i da će ih pogoditi srčani udar", izjavila je voditeljica istraživanja Franziska Geiser.

"Ustanovljene vrijednosti bile su uvijek u fiziološkom području, dakle bez akutne opasnosti", dodala je.

Stvarna opasnost javlja se tek onda kad se strahu pridruže drugi faktori rizika, primjerice pušenje ili pretilost.

Fascinantne činjenice i mitovi o našem mozgu


Jesmo li inteligentniji ako imamo veći mozak? Koristimo li sav njegov kapacitet? Budi li zijevanje mozak?

Postoje brojni mitovi, ali i jednako toliko zapanjujućih činjenica o sivom organu koji ljude čini tako posebnima. Mnoge od njih razotkriva i objašnjava nova knjiga istaknutih neuro-znanstvenika Sandre Aamodt i Sama Wanga.


Predstavljamo vam neke od njih.

ČINJENICA: Ne možete sami sebe škakljati

Kada liječnik želi pregledati škakljivog pacijenta položit će jednu njegovu ruku na svoju kako bi spriječio osjet škakljanja. Kako to funkcionira? Da bi se koncentrirao na ono što se zbiva u svijetu oko nas mozak mora isključiti brojne osjete koje sami stvaramo. Npr. teško ćete osjetiti teksturu vlastitih čarapa, međutim, osjetit ćete nježan dodir na ramenu. Pacijent u ovom slučaju ne osjeća škakljanje jer misli kako je ono posljedica djelovanja vlastite ruke.


ČINJENICA: Teže je prepoznati sebe na fotografiji nego igrati šah

Kada su računalni znanstvenici prvi put pokušali napisati programe koji oponašaju ljudske sposobnosti otkrili su kako je relativno lako postići izvođenje složenih matematičkih operacija kakve su npr. neophodne za igranje šaha, međutim, vrlo je teško programirati ih da prepoznaju vizualne efekte iz svijeta oko njih. Računala danas mogu u šahu pobijediti i najveće majstore, međutim, čak i dijete bolje prepoznaje predmete od računala.


MIT: Ljudi koriste samo 10 posto svojeg mozga

Iako u to vjeruje gotovo pola čovječanstva, prava je istina da svakodnevno koristimo cijeli mozak. Ova se zabluda toliko dugo održala zato što ljudi u nju žele vjerovati. Naime, postavka - ako koristimo samo 10% mozga, zamislite što bi sve mogli raditi kada bismo koristili svih 100% - zvuči uistinu vrlo privlačno.


ČINJENICA: Zijevanje razbuđuje mozak

Zijevanje se povezuje s umorom i pospanošću, međutim, ono zapravo budi mozak.

Zahvaljujući njemu u pluća ulazi više zraka i mozak dobiva više kisika, što ga čini budnijim. Zijevanje je dakle nastojanje tijela da ostvari punu koncentraciju.

Činjenica je također da je zijevanje zarazno. Nitko ne zna zašto, međutim, na taj način pomažemo i drugima da se razbude. Zanimljivo je da zijevanje nije zarazno među drugim sisavcima. Npr. psi zijevaju u stresnim situacijama i njime smiruju ostale pse.


MIT: Slijepi ljudi bolje čuju

U testiranjima tihim zvukovima slijepi ljudi nisu pokazali da imaju osjetljiviji sluh. Međutim, činjenica je da bolje pamte. Budući da se ne mogu osloniti na vid prisiljeni su razvijati prostorno pamćenje kako bi se bolje snalazili.

Također su bolji u jezičnim zadacima, što uključuje razumijevanje značenja rečenica. Osim toga bolje određuju izvore zvukova. Čini se da ove posebne sposobnosti razvijaju koristeći dijelove mozga koji nisu upotrijebljeni za gledanje.


ČINJENICA: Računalne igre razvijaju sposobnost izvršavanja više radnji istovremeno (multi task)

Suvremeni svijet pun je akcije – primanje i slanje elektronskih poruka, igranje video igara. Ljudi stariji od 30 godina uglavnom se pitaju kako se mladi ne izgube u svemu tome. Odgovor je da su za to uvježbani.

Akcijske video igrice, koje odrasli obično preziru, traže raspodjelu pozornosti po cijelom ekranu, te brzo otkrivanje i reagiranje na okolnosti. Drugim riječima igranje video igara i nije tako loše kako se čini.


MIT: Veći mozak čini nas inteligentnijim

Veličina mozga ne određuje inteligenciju; konačno Albert Einstein imao je mozak prosječne veličine.

Međutim, istraživanja su pokazala da inteligencija ovisi o vremenu stvaranja sinapsi – veza između moždanih stanica. Sinapse rastu ili se smanjuju tijekom djetinjstva i mladosti, a obrasci po kojima se to zbiva utječu na inteligenciju.


ČINJENICA: Vježbe održavaju sposobnost mozga

Zaboravite sudoku ili križaljke; zdravlje mozga zapravo održavaju tjelesne vježbe.

Kako krvožilni sustav stari, opskrba neurona krvlju, odnosno kisikom i glukozom se smanjuje. Redovno vježbanje povećava broj kapilara u mozgu koje ga snabdijevaju hranom i kisikom. Ljudi koji se za života bave sportom znatno su mentalno zdraviji u starosti. Da bi bila učinkovita vježba mora trajati najmanje 30 minuta dnevno.


ČINJENICA: Mozak koristi manje energije od žarulje u hladnjaku

Poruke među živčanim stanicama mozga odvijaju se preko električnih impulsa, međutim, radi se o vrlo maloj količini energije. Mozak koristi samo 12 vata - manje od svjetla u hladnjaku. Intenzivno razmišljanje ne povećava znatnije njegovu potrošnju. Naime, najveći dio energije troši se samo na njegovo održavanje.


MIT: Slušanje Mozarta povećava inteligenciju djece

Ne postoje znanstvena istraživanja koja bi ovo potvrdila. Mit je začet 1993. kada je u časopisu Nature objavljeno istraživanje kojim je utvrđeno kako studenti bolje rješavaju zadatke nakon 10 minuta slušanja njegove glazbe. Ideju je nekoliko godina kasnije preuzeo američki guverner koji je svojim kolegama pustio Bethovenovu Odu radosti i zatražio 100.000 dolara kako bi svim majkama novorođene djece poslao nosače zvuka s klasikom.

Međutim, činjenica je da djeca koja uče svirati neke instrumente razvijaju bolje vještine prostornog i matematičkog razmišljanja.

Zašto je čovječanstvo osuđeno na propast?

Istraživanja psihologa u posljednjih nekoliko desetljeća otkrila su neke zapanjujuće činjenice o prosječnim ljudima. Kada se pet studija iz tog opusa izdvoji, čini se da za ljudsku vrstu nema mnogo nade, odnosno da je osuđena na propast, piše cracked.com.


Istraživanje konformizma (1953.)


Psiholog Solomon Asch izveo je niz eksperimenata kojima je pokazao moć konformizma. U njima su sudionicima predstavljeni jednostavni vizualni testovi s očitim rješenjima. Osim ispitanika u prostoriji su sjedili i lažni sudionici koji su trebali dati krivi odgovor.

Jedan od zadataka bio je odgovoriti kojoj crti na desnoj strani odgovara crta s lijeve strane. Rješenje je očito, međutim, čak 32 posto ispitanika odgovorilo je pogrešno pod utjecajem krivih odgovora lažnih sudionika testiranja. Postavlja se pitanje koliki bi postotak bio kada bi rješenje bilo manje očito?

Mnogi ljudi će reći: "Hvala bogu da nisam konformist", međutim, činjenica je da se i tzv. buntovnici najbolje osjećaju u nekom novom "krdu".


Samaritanski eksperiment (1973.)


Prema novozavjetnoj priči dobri Samaritanac, koji je putovao iz Jeruzalema u Jerihon zaustavio se kako bi pomogao čovjeku kojeg su razbojnici opljačkali i ozlijedili, dok su drugi, uključujući i svećenika, samo prošli pored njega.

Psiholozi John Darley i C. Daniel Batson istražili su kakav utjecaj ima vjerska moralna poruka na ponašanje običnih ljudi.

Njihovi ispitanici bili su seminarski studenti. Polovica studenata trebala je održati predavanje na temu dobrog Samaritanca, dok je druga skupina imala zadatak govoriti o mogućnostima zapošljavanja. Sudionicima su određena različita vremena održavanja predavanja tako da su neki bili u žurbi, a drugi ne. Na putu prema dvorani u drugoj zgradi prolazili su pored čovjeka koji je izgledao kao da je ozlijeđen, odnosno da mu je potrebna pomoć.

Rezultati su pokazali da ljudi koji su držali predavanje na temu dobrog Samaritanca nisu zastali u većem postotku od onih drugih. Naprotiv, ključni čimbenik bilo je vrijeme. Oni koji su ga imali više češće su se zaustavili. Samo 10% studenata koji su žurili na predavanje zaustavilo se kako bi pomoglo čovjeku u nevolji.

Zaključak je da prosječni ljudi uglavnom nisu ništa bolji od političara koje rado kritiziraju kada se nađu u istoj situaciji. Mogli bi čak reći da je osuđivanje njihova licemjerja samo još jedan oblik licemjerja.


Testiranje ravnodušnosti prolaznika (1968.)


Kada je u SAD-u 1964. ubijena jedna žena mediji su javili kako je 38 ljudi vidjelo i čulo napad, no nitko nije ništa poduzeo. John Darley i Bibb Latane istražili su koliko je ovoj pojavi pridonijela činjenica da je u incidentu sudjelovala veća skupina ljudi.


Dobrovoljce su postavili u odvojene prostorije uz obrazloženje kako se od njih očekuje da interfonom razgovaraju o vrlo povjerljivim osobnim stvarima. Tijekom razgovora jedna od osoba u komunikaciji simulirala je epileptični napad. Rezultati su pokazali da je čak 85 posto ispitanika priskočilo u pomoć kada su bili sami u kontaktu s "epileptičarom". Međutim, kada su u komunikaciji sudjelovale četiri osobe, taj se postotak smanjio na samo 31 posto.

Zaključak je da će ljudi u masi, u slučaju neke nesreće, odgovornost za pružanje pomoći uglavnom prebaciti na druge. "Sigurno će netko priskočiti i pomoći gospođi na cesti“, uobičajen je i dovoljan izgovor da ne učinimo ništa.

Eksperiment u 'zatvoru Stanford' (1971.)


Psiholog Philip Zimbardo odlučio je ispitati kako zatočeništvo djeluje na zatvorenike i njihove čuvare. Podrum odjela za psihologiju na Stanfordu pretvorio je u zatvor. Ispitanici su se javili na oglas u novinama prema kojem su za sudjelovanje trebali dobiti 15 dolara na dan. Studija je trebala trajati dva tjedna.


Nakon što su prošli zdravstvene i psihološke preglede podijeljeni su u dvije skupine - zatvorenike i čuvare. Svi su bili muški studenti. Zimbardo je sebe postavio za nadzornika. U igranju uloga gotovo sve im je bilo dopušteno.

Već nakon prvog dana zatočeništva situacija je postala ozbiljna. Zatvorenici su organizirali pobunu i zabarikadirali se. Čuvari su to iskoristili kako bi protiv njih upotrijebili aparate za gašenje požara. Nakon toga stvar je izmakla kontroli. Neki su čuvari počeli tjerati ispitanike da spavaju na golom betonu ili im ograničili pristup zahodu. Tjerali su ih da izvode ponižavajuće vježbe i čiste zahodske školjke golim rukama.


Zapanjuje činjenica da se punih šest dana nitko od zatvorenika nije sjetio odustati od istraživanja. Psiholozi su zaključili kako u sličnim situacijama samo strogi zakoni sprječavaju obične ljude u nasilju nad drugima. Sjetimo se samo Vijetnama ili Abu Ghraiba.


Miligramov eksperiment (1961.)


Tijekom suđenja nacističkim zločincima u Nürnbergu mnogi od optuženih nastojali su se prikazati kao obični ljudi koji su samo izvršavali naređenja.


Stanley Miligram je stoga odlučio provesti studiju kako bi ispitao spremnost ljudi na slijeđenje autoriteta.

Sudionicima je rekao kako trebaju igrati ulogu učitelja koji će testirati drugog sudionika - učenika u zasebnoj prostoriji. Učenik je bio glumac. Ispitanici su nakon svakog krivog odgovora 'učenicima' trebali dati elektrošok. U istoj prostoriji s 'učiteljima' bili su voditelji istraživanja u bijelim kutama koji su ih nadzirali i savjetovali. Elektrošokovi su krenuli od blagih od 45 volti, a sa svakim pogrešnim odgovorom napon se povećavao.

Mnogi ispitanici osjećali su se nelagodno kada su čuli krike 'učenika' priključenih na struju. Međutim, voditelji su ih hrabrili da nastave s istraživanjem. Između 61 i 66 posto 'učitelja' ostalo je u igri i nakon što je struja dosegnula napon od 450 volta, a 'učenici' odavno bili bez svijesti. Zaključak je da će uz ohrabrenje ili naredbu autoriteta prosječni ljudi bez većih problema drugima zadati bol.



Isti eksperiment ponovljen je s psićem, samo što je ovaj put bio stvaran. Od 26 ispitanika 20 njih bilo je spremno pustiti najveću voltažu kroz njegovo tijelo. (njd)